Televizijski su producenti oduvijek voljeli političke trilere, a u posljednje su vrijeme posebno za njih zagrizli, jašući na valu uspjeha koji su postigle serije kao što su 'Kuća karata', 'Borgen' ili, za seriju o kojoj govori ovaj članak možda najrelevantnija, 'State of Play'. Nema u tome ničega čudnog - svaki čovjek koji čak i površno prati medije zna da je politika, bila ona lokalna, globalna, prljava, bila idealističko westwingovska - nepresušno vrelo nadahnuća. Osobno se čak i čudim tome što nitko od domaćih scenarističkih nada još nije zagrabio u predložak svakodnevnih afera koje nas 'zabavljaju' s naslovnica, ali kod nas valjda i dalje vlada uvjerenje da prolazi samo mješavina suza i sapunice, pa se na tom problemu nećemo previše zadržavati.

Britanci su inače kraljevi političkih serija, i to u svim žanrovima, jer su državničke igre bez granica utrpavali u štošta, od komedija poput 'Državnik novoga kova' i 'Da, ministre' pa sve do polufantastičnih alegorija kao što je Brookerovo 'Crno zrcalo'. Zato, kada je HTV najavio prikazivanje miniserije Channela 4, 'Državna tajna', činilo se da pred nama stoji još jedna poslastica. Svi su sastojci tu: Gabriel Byrne u glavnoj ulozi, adaptacija izvrsnog romana 'A Very British Coup' (koji je već jednom bio ekraniziran, ali je sada prilagođen glavnim temama visoke politike), britanska produkcija, zle zavjere petrokemijske industrije i ostalih hajvana - di ćeš bolje? No izvedba je, barem kako se čini po prvoj epizodi, malo zaštekala. Kao što je jedan kritičar na internetu rekao, čini se kao da su tvorci serije pobacali sve te sastojke u zrak, a onda složili seriju onako kako su popadali na tlo. Zbilja se ne mogu sjetiti boljega opisa.

Glavni dojam nakon prve epizode jest - sprčkano i zbunjujuće. Gabriel Byrne glumi zamjenika britanskog premijera koji se nađe u gotovo apokaliptičnoj situaciji ekološke katastrofe, a onda mu se još sa šefom (premijerom) dogodi nešto zbilja loše, pa se sada mora, sav pametan, pošten, idealističan i istinoljubiv, boriti sa zlim dečkima među kojima je završio misleći da nikada neće morati donositi baš jako važne odluke. Inače obožavam tog glumca - od 'Millerova raskrižja' do američke verzije 'Na terapiji' uvijek je glumio sjajno, ali u ovoj seriji je, uglavnom zbog tog sprčkanog scenarija, napola izgubljen. Djeluje mi k'o Davor Šuker u raljama života (fizička sličnost je nevjerojatna: Šukeru samo treba koja godinica pa Byrneu može, ako sve drugo propadne, poslužiti kao kaskader), s glumačkim rasponom od face kratkovidnog melankolika do glasa bronhitičnog profesora povijesti.

Izvorna priča romana prema kojemu je serija snimljena uvelike je promijenjena jer danas više nikog živog (osim naših lokalnih pikzibnera) ne zanimaju ideološki sukobi na liniji lijevo-desno, nigdje moga stana, pa zapletom dominiraju teme ekoloških katastrofa, odnosa politike i bankara, a najviše od svega inspiracija se crpi iz globalnih strahova onih koji vjeruju u teorije zavjere i opake planove zlih momaka u sjeni. Ni prva ni zadnja takva serija - i to samo po sebi ne bi bio problem da je dobro napravljeno (sjetimo se još jedanput 'Crnog zrcala' koje upravo taj strah pretvara u superkvalitetan egzistencijalni užas), ali jednostavno nije. Događaji su naivni i nevjerojatni, reakcije klišeizirane i plošne, ali zato imamo megaprodukciju i puno CGI-ja, što bi valjda trebalo nadomjestiti rupe u priči.

U najboljem slučaju, riječ je o osrednjoj seriji kojom će gledateljstvo kratiti vrijeme između dva glavna Dnevnika, a najbolja je vijest to što će ipak trajati samo četiri epizode.