Većina hejtera koja se za prikazivanja prve sezone 'Djevojaka' okomila na seriju Lene Dunham nije mi, moram priznati, bila sasvim jasna. Sasvim je OK da se nekome ne sviđa taj stil, forma, čak bih donekle i shvatila da neke gledatelje iritiraju kenjkanja dvadesetogodišnjih cura s takozvanim first world problemima, ali glavni argumenti protiv 'Djevojaka' obično su, po mojem skromnom mišljenju, bili... hm... bit ću pristojna i nazvat ću ih neobičnima.

Recimo, onaj ubojiti udarac rečenicom 'To je hipsterska serija'. Prvo i prvo, što to uopće znači? Da se u seriji pojavljuju pripadnici jedne prepoznatljive suvremene mladenačke supkulture koja je nekima antipatična? Da, pojavljuju se. I što s tim? Cura je snimala seriju o dvadesetogodišnjakinjama koje žive u Brooklynu 2012., a u Brooklynu 2012., empirijski je potvrđeno, fakat je bilo dosta hipstera. Što je onda trebala učiniti? Ignorirati njihovo postojanje? Humano ih preseliti u neku drugu seriju zato da u njezinoj ne bi iritirali blago stareću gledateljsku populaciju kojoj je svaka supkultura osim onih iz vlastite mladosti silno debilna (iako su i njihove bile jednako smislene)? Bah. Ni govora. Prigovor je jednostavno blesav. Drugo i možda još važnije - glavna junakinja Hannah Horvath i njezine frendice otprilike su jednako onoliko hipsterice koliko je i svatko tko je osamdesetih pet puta izašao u Jabuku i imao dva albuma Joy Divisiona - darker. Dakle, vrlo posredno i ne doista. Neki elementi hipsteraja svakako su primjetljivi na njima, ali da su baš ogledni primjerci - nisu. Treće i najvažnije - sve da to i jest hipsterska serija, nije sasvim jasno zašto je to baš takav gnoj. I zašto je na taj način izgovaraju upravo oni hejteri koji zapravo ni sami ne znaju objasniti ni što su hipsteri niti zašto im smetaju?

Zanimljivo je bilo i uglavnom američko prigovaranje da su 'Djevojke' suviše bjelačka serija, tj. da se u njoj ne pojavljuje gotovo nijedan lik druge boje kože, iako se serija odvija u izrazito multietničkom i multirasnom New Yorku, gdje je kontakt s drugim rasama apsolutno neizbježan. Teško je taj argument odbaciti iz perspektive gledanja 'Djevojaka' u Hrvatskoj, ali svejedno se čini kao cjepidlačenje. I opet, cura je snimila seriju o četiri frendice. Te su četiri frendice, eto, sve bijele. Zar je morala ispuniti neku kvotu? Uskladiti etničko-rasni sastav glumačke ekipe s rezultatima zadnjeg američkog popisa stanovništva? I zar je doista tako nevjerojatno da se negdje u ultraturbomega multietničkom New Yorku druže četiri bijele cure, a da pritom nisu kvartovska podružnica Ku Klux Klana? Osim toga, kako to da su takvi prigovori bili rezervirani samo za Lenu Dunham i njezinu umotvorinu, a istovjetan šamar nisu pobrale serije poput 'Kako sam upoznao vašu majku', koja se isto odvija u New Yorku i potpuno je jednako whitewashed kao i 'Djevojke'? O nešto starijim primjerima da i ne govorimo. 'Prijatelji'? 'Seinfeld'? 'Seks i grad'? Slično bi se moglo odgovoriti i na prigovore o tome da je riječ o grupici povlaštenih mladunaca koji se baš ne lome od posla i muke, pa i na one first world probleme. Gotovo čitava američka TV tradicija, barem kada je riječ o komedijama i dramedijama, počiva na takvoj rasnoj preraspodjeli. Možda bi se prije trebalo razmisliti o tome koji se profil ljudi uspijeva probiti svojim idejama za TV serije i zašto su to uglavnom ljudi s bjelačkim životnim iskustvima, a ne odmah skakati na te ljude, koji nisu krivi zato što su im iskustva takva kakva jesu.

Većina je, dakle, argumenata protiv prve sezone 'Djevojaka' - osim onoga da se nekome takve serije jednostavno ne sviđaju, što je potpuno legitimno - svodila na namjerno cjepidlačenje s osjetnim dodatkom zlobe. Ispada da je ljude zapravo iziritiralo to što se Lena Dunham, The Balavica koja nije morala, šta ja znam, tegliti cigle u brodogradilištu - usudila iskreno ispričati priču o četiri mlade cure koje pripadaju razmjerno povlaštenom društvenom sloju (nije baš skroz bogataški, ali je udobno srednjeklasni), koje odrastaju u točno određenom vremenu, na točno određenom mjestu i na točno određen način. Kao da su joj strašno zamjerali što je to učinila iz vlastite perspektive, a ne iz njihove. I kao da nikako nisu uspijevali shvatiti da je čak i u tom njezinu, osobnim iskustvom definiranom prikazu, pregršt univerzalnih motiva.

Ah, da, naravno, zamjerali su joj i to da se previše skida pred kamerom iako nije lijepa. Naravno da je to u dubokoumnih internetskih komentatora bio jedan od najčešće spominjanih prigovora. Svaka čast. No to ionako ne vrijedi komentirati, jer je čista glupost.

E, a onda je došla druga sezona i Lena Dunham me, iako je daleko od toga da bi 'izgubila oštricu' ili 'potrošila ideje' - malo razočarala. Njezine su 'Djevojke' i dalje jedna od najzabavnijih, najpametnijih, na trenutke najsmješnijih i najdirljivijih serija na američkoj televiziji, ali... vidi se da je sva spomenuta zanovijetanja itekako uzela u obzir te im prilagodila neke sastavnice serije. Jedna od najvećih šaka u oko u tom je pogledu uvrštavanje Sandyja, momka s kojim je Hannah na početku druge sezone u vezi i koji je - crnac. Istina, nije to učinila baš potpuno prvoloptaški i nije od Sandyja učinila tipičnog token crnca, jer je lik, za razliku od Hanne, politički konzervativan i prilično izvan rasnoga stereotipa, ali svejedno. Ubacila je i više nego nekoliko napadnih poruga na račun hipstera, kakve su, ruku na srce, postojale i u prvoj sezoni, ali su sada, vjerojatno zbog dobrobiti kritičara, jasnije uobličene da ne bi bilo zabune i daljnjih kenjkanja. Prilagodila se. Popustila. Malo savila kičmu. Primijeti se to.

Istina, mnoge od tih intervencija u 'Djevojke' bile su potrebne i zbog drugih razloga, a ne samo radi ušutkavanja hejtera - cure iz Hannina kruga godinu su dana starije, život im ide dalje svojim tijekom i logično je da iz zatvorene grupice pomalo izlaze i među druge ljude, donose nove odluke, mijenjaju poslove, životne situacije, prijatelje i partnere - ali ipak je vidljivo da je Dunham podlegla pritiscima i neke stvari učinila namjerno upadljivijima nego što je bilo potrebno zbog toga logičnog razloga. Šteta, jer jedna od najprivlačnijih osobina 'Djevojaka' u prvoj sezoni bila je upravo to što su furale svoju priču bez  obzira na sve. Šteta je što je to učinila i zato što je uvijek blesavo pokušati ušutkati mrzitelje. Osim što je takvo ušutkavanje nemoguće (naći će već nešto drugo za što će se zakačiti - ako ništa drugo, lupetat će o tome da se Dunham ne bi trebala pokazivati zato što ne udovoljava njihove oh-tako-profinjene standarde prezentabilne ljepote), blesavo ih je ušutkavati i zato što očito nisu shvatili poantu cijele priče. Hannah Horvath iz 'Djevojaka' nije klon Lene Dunham, ona je eventualno njezina karikatura. I svi oni prigovori koji su joj upućeni - da je egocentrična, povlaštena klinka s imaginarnim problemima, na primjer - bili su sastavni dio toga lika, pa i kritički pogled autorice na današnju i sve ostale generacije dvadesetogodišnjakinja u zapadnom svijetu. Žao mi je što se u tome dala pokolebati.

No svim žaljenjima unatoč, 'Djevojke' su i u drugoj, za potrebe izbjegavanja javne sablazni i tviterskih shitstormova revidiranoj sezoni - odlična serija. Priča o četiri prijateljice uvelike se fragmentirala, kao što to obično u stvarnosti biva i sa životima nekada najboljih prijatelja s fakulteta, neki bliski prijateljski odnosi zamijenjeni su nekim drugima (Hannah i Marnie više ne žive zajedno, sada je na Marnieno mjesto u Hannin život uletio njezin bivši gay dečko i taj je odnos nešto najbolje u cijeloj drugoj sezoni), nekada najsabranija i 'najsavršenija' Marnie raspada se po šavovima i gubi sve moguće položaje koje je donedavno smatrala neoborivima, a Jessin brak, doduše sasvim predvidljivo, krahira u jednom od najbriljantnijih televizijskih dijaloških urlatorija. Pomaci u fazi nisu golemi, ali su vidljivi, na trenutke komični, na trenutke potresni, a u seriju se ušuljala i ona 'doza zrelosti' koju kritičari tako silno vole isticati, kao da govore o breskvama i sezoni berbe grožđa.

Lena Dunham i dalje ostaje jedna od najzanimljivijih autorica na američkoj televiziji, 'Djevojke' su i dalje itekako vrijedne gledanja, ali dok je u prethodnoj sezoni mladost scenaristice i glavne glumice bila ono što je cijeloj priči davalo ljutkasti začinski štih, na prijelazu se u drugu sezonu pokazalo da ta ista mladost, zbog preosjetljivosti i podložnostima utjecaju, može biti i problem. Jer, iako s mnogim promjenama koje su se zbile između prve i druge sezone serija dobiva (ah, moram i ja) 'dozu zrelosti' i uvjerljiviji prikaz dinamike odrastanja, zbog priklanjanja prigovorima hejtera izgubila je na razigranosti i drčnosti. Bilo bi mi draže da je Lena Dunham svim kritičarima i zakeralima metaforički i doslovno pokazala srednjak, ali ona za to, eto, barem zasad nije imala želuca. No još ima vremena. U međuvremenu im i dalje pokazuje golo dupe koje s toliko zlobe i krvoločnog užitka hračkaju po internetu, pritom zaboravljajući jednu važnu stvar. Njezino, kakvo god bilo, s punim pravom i zahvaljujući silnome talentu - zaslužuje mjesto na HBO-u. Na njihovo se već nakon nekoliko dana nitko vrijedan spomena neće ni osvrnuti.