SUPERHEAVY

World music za 21.stoljeće

Superheavy

Superheavy

Izvor: Promo fotografije / Autor: superheavy

Debi album najnovije globalne supergrupe koja povezuje Indiju, Jamajku, Veliku Britaniju i Ameriku, a po sastavu, ali i po zvuku jedna je od najšarenijih ikad

Koliko god sama, prilično nespretna kovanica supergrupe bombastično zvučala, u pravilu se tu uvijek radi o usporednim projektima dokonih, davno dokazanih zvijezda nastalih iz hobističkih, frendovskih i inih manje pretencioznih pobuda. Iako će vam članovi takvih komitet-bandova vrlo često reći da su htjeli izaći iz svojih uobičajenih zvučnih niša i eksperimentirati s nečim novim i drukčijim (što i ne mora biti sasvim netočno), rijetki su takvi projekti koji zaista ostave traga, a još rjeđi oni koji potraju dulje od dva albuma ili pak oni koji uspiju zasjeniti glazbu koju su njezini članovi proizvodili u svojim domicilnim bendovima ili solo karijerama. Supergrupu koja je polučila rezultat koji bi premašivao zbroj svojih komponenti povijest zasad još nije zabilježila...

Najnovija svjetska supergrupa velika je vijest prije svega zbog involviranosti Micka Jaggera, bez obzira na notornu manjkavost njegovih solo radova. Nukleus grupe su sir Mick i njegov stari kompanjon Dave Stewart (nekad davno u Eurythmicsima), s kojim je prvi put radio prije frtalj stoljeća na svom drugom albumu i popriličnom flopu, 'Primitive Cool' (1987). Stewart, koji odavno nije imao ovako aktivnu godinu (proljetos je autorski i producentski pomogao oživjeti karijeru Stevie Nicks, zatim je producirao novi album Joss Stone, a prije nekoliko tjedana objavio je svoj peti solo album, dilanovski 'The Blackbird Diaries' nakon 13-godišnje pauze) dao je inicijalnu ideju – povezati zvukove Jamajke, na kojoj već godinama provodi dosta vremena sa zvukom Indijskih orkestara, što je reggaeom oduvijek fascinirani Jagger očito oduševljeno prihvatio. Koga drugog zvati u tom slučaju nego A.R. Rahmana, filmskog kompozitora i dvostrukog oskarovca ('Milijunaš s ulice'), dok bi za autentičnost jamajčanskog dijela priče trebalo garantirati ime Damiana Marleyja i ne samo zbog obiteljskog imena već i zbog njegova četiri uspješna albuma i tri Grammyja. Da bi stvar bila još šarenija, u priču su upetljali i 24-godišnju Joss Stone, starmalu soul aspiranticu s kojom su obojica (Jagger & Stewart) već prilično uspješno surađivali na nelošem soundtracku tankog remake-a 'Alfie-a' iz 2004. (original je iz 1966). Bend navodno postoji već bar dvije godine, ali su u javnost izašli tek proljetos.

Dakle stvar na papiru izgleda prilično obećavajuće, a tako zvuči i prvi singl 'Miracle Worker', čisti ljetni zicer, veseli i pjevni amalgam komercijalnog reggaea i laganog soula. I ostatak albuma je prilično šaren ili, da budemo pristojniji, tipično postmodernistički eklektičan – gotovo u svakoj pjesmi miješaju se stilovi naoko bez reda i rezona, ali sve to ne da ipak nekako funkcionira, nego dapače, na momente zvuči odlično. Ako je neka kovanica u modernoj glazbi otrcanija čak i od supergrupe, onda je to vjerojatno world music, ali ako bi se ovo što nude SuperHeavyjevci moralo sažeti u tek par riječi, onda bi te riječi definitivno bile – world music za 21. stoljeće. Ovo je čisti session album, što znači da se iz aviona vidi da su pjesme nastale 'na licu mjesta', u studiju i da se baziraju na kolektivnoj kemiji puno više nego na nekom konkretnom autorskom rukopisu (kao autori su na većini pjesama potpisani svih petero), makar se manje-više da prepoznati koja je dionica čija. Iako je bendovska kemija nešto što nastaje godinama, ovdje je takav pristup rezultirao iznenađujućom svježinom i nekolicinom fakat solidnih pjesama.

Možda je i glavni šarm albuma u neočekivanim rješenjima – žestokoj Stewartovoj gitari amo, usnoj harmonici tamo (Jagger-ovoj?), a sve na podlogu reggaea, indijskog zbora ili pak agresivnog big beat ritma a uz pratnju Marleyjeva rasta repanja ili Rahmanova orijentalnog vokala u što se onda savršeno uklopi Jaggerovo prepoznatljivo genijalno 'unjkanje'. Stoneičin old school soul vokal možda je dodir previše, ali nipošto nije šaka u oko, pogotovo ne na albumu ovako 'slobodne' forme. Nađe se tu i poneka tipična balada u maniri Stonesa ('Never Gonna Change'), koja efektna bolivudska budnica (kao npr. drugi singl 'Satyameva Jayathe'), pokoji zgodni r'n'b komad ('Rock Me Gently'), ali najbolji dojam definitivno ostavljaju stvari obojene light reggaeom (uz već spomenutu 'Miracle Worker', i također izrazito hitoidna 'Beautiful People').

Ako su ovo radili isključivo iz zabave i gušta, onda je više nego očito da su u tome uspjeli, pa je i logično da će se ta aura dobrog raspoloženja onda kroz zvučnike preliti i na slušatelja. Treba li danas uopće tražiti više...

OCJENA: 8/10

Izdavač: A&M/UNIVERSAL MUSIC

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi