TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Tehnički besprijekoran, ali novinarski blesav prijenos mimohoda

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 05.08.2015 12:34
  • Objavljeno 05.08.2015 u 11:40
Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović u obilasku oružanih snaga prije početka svečanog mimohoda u povodu Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović u obilasku oružanih snaga prije početka svečanog mimohoda u povodu Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja

Izvor: Pixsell / Autor: Zeljko Lukunic/PIXSELL

S jedne strane - one tehničke - Hrvatska televizija pri prijenosu je svečanog mimohoda pokazala da je tata-mata, da zna s kamerama, da ima savršen tajming i da znaju biti precizni kao onaj 'silent drill' vod koji je na mimohodu izvodio akrobacije s bajunetima. S druge strane - one novinarske - uspjeli su se zbljeznuti s nekoliko kiksova, od kojih je najveći bio prekid prijenosa zato da bi nam se prikazala ŠPICA DNEVNIKA

Ah mimohod... omiljena tema u Hrvatskoj ovih dana. Od onih ponosnih, preko onih zgroženih, pa sve do onih koji se sukobljavaju oko toga gdje bi se trebala održati PRAVA proslava 20. godišnjice Oluje, ovoga ljeta kao da u The Domovini nije bilo nikoga tko nije imao mišljenje o održavanju svečanog mimohoda oružanih snaga RH u povodu Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Jedni su - s definitivno jakim i zvučnim argumentima - tvrdili da je to bespotrebno rasipanje novca i militarističko preseravanje u doba kada bi sredstva za održavanje mimohoda bilo mnogo pametnije utrošiti na to da polovici gladnog stanovništva udijeli koja kuna za kiflu i parizer. Drugi su - također sa zvučnim argumentima - tvrdili da se ipak treba proslaviti oslobađanje zadnjeg dijela okupiranog teritorija prije dvadeset godina i da oni koji su u tome sudjelovali - živi ili mrtvi, zdravi ili ranjeni - zaslužuju tih nekoliko trenutaka ponosa i slave. Bilo je i govora o tome da se time slavi akcija u kojoj je bilo gadnih zločina, bilo je onih koji su takve prozivali izdajnicima koji stalno oslobodilački rat pokušavaju nazvati prljavom igrom i tako.

Osobno nisam fan vojnih parada. Podsjećaju me na Brežnjeva u šubari i 'Trijumf volje', nisam baš ni presretna s asocijacijama na ukazanje Franje na Jarunu prije mnogo godina, a ni argument o bespotrebnom rasipanju love na to da se Vukovarskom proveze desetak tenkova i prošeće stotinjak članova folklornih društava koja se predstavljaju kao povijesne postrojbe - ne zvuči mi sasvim suludo. No već je tjednima jasno da sam u manjini i da je dobar dio građana baš htio takav mimohod. Pa sad, demokracija, volja većine i činjenica da si ja sa svojim mišljenjem mogu obrisat... znoj sa čela... zanemarimo samu potrebu održavanja mimohoda i skoncentrirajmo se na izvedbu.

Izvedba je - to čak i zanovijetalo poput mene mora priznati - bila impresivna. Prvi dio mimohoda - onaj umjetnički - čak je i rušio pretpostavke o militarističkoj paradi ala Brežnjev pod šubarom donoseći neke nezaboravne trenutke kao što je bila himna u izvedbi djevojčice Mije Negovetić, fenomenalna izvedba 'Seh duš dan' Blagoja Berse V boysa i zbora Josip Klapan, odlični Matej Meštrović i Matija Dedić u crno-bijelom s klavirskom izvedbom skladbe 'Zvira voda', a bilo je i estradnih momenata, kao što je bio nastup pobjednice The Voicea Nine Kraljić, koja je otpjevala Zajčevu 'Domovini i ljubavi'. Negdje u tom prvom dijelu 12-člani vod Hrvatske vojske izveo je i takozvani silent drill s bajunetima, inače tradicionalnu egzibicijsku vježbu američkih marinaca, što je definitivno bio wow-moment i kruna zabavljačko-sletovskog dijela programa.

Mia Negovetić i klapa Sveti Juraj pjevaju 'Lijepu našu'

No nakon umjetnosti, glazbe i akrobacija s puškama došlo je vrijeme za pravi mimohod i on je također bio započeo tako da bi ga čak i najljući protivnici parada uniforma i oružja još nekako mogli tolerirati. Naime, mimohod su započele pješačke postrojbe, takozvane povijesne jedinice (koje meni zapravo više izgledaju kao strašno entuzijastične sekcije lokalnih folklornih društava), nekadašnje jedinice iz domovinskog rata, pa zatim djelatne postrojbe i tako redom. Iako jest bila riječ samo o hodanju uz razdragan državni vrh koji se ovom prilikom imao priliku praviti važan nečime što, za razliku od ostatka države, lijepo izgleda i odaje dojam dobre organizacije - taj mi je dio mimohoda imao najviše smisla. U njemu je, naime, fokus bio na ljudima, a ne na oružju i mogao je nadahnuti dobrohotne osjećaje iz rubrike: 'Okej, cure i dečki, vi stvarno zaslužujete svojih pet minuta ponosa i slave'. Istinabog, postoje i isplativiji načini na koji se taj ponos i slava mogu prikazati, ali onda nisu na televiziji, ne okupljaju građanstvo na zelenim površinama velikog grada pa hajde.

E, a onda je uslijedilo ono što je danima prije održavanja mimohoda zbunjivalo pa čak koji put i užasavalo Zagrepčane - ono kolokvijalno 'rovanje tenkovima'. Krenule su, naime, motorizirane postrojbe, krenula je demonstracija sile, moći i oružja i tu je sada onaj dio zbog kojega sam prije nekoliko odlomaka rekla da neću uplitati svoje očito manjinsko mišljenje, nego se samo koncentrirati na izvedbu.

A izvedba je - koliko vidim, svi se slažu - bila veličanstvena. Toliko veličanstvena da sam na kraju parade još samo čekala postrojbu sa slonovima i Trojanskim konjem jer zašto ne. Nakon mini-podmornica, megatenkova, haubice, spuštanja specijalaca niz zidove Nacionalne sveučilišne knjižnice, preleta Krila Oluje, kanadera i MIG-ova, što ne bismo pozdravili i jednu hanibalsku diviziju pa nek se djeca vesele. Osim toga, predsjednica u bijelom kostimiću (koji mi je zbog silnih crnih pruga stalno izgledao kao da potječe iz asortimana jednog njemačkog proizvođača sportske odjeće) bila je sva razdragana i cijelo je to vrijeme ljupko očijukala s premijerom (styling: Tommy Lee Jones iz 'Ljudi u crnom') pa je valjda sve vrijedilo i zbog tih pola sata međusobne dobrohotnosti u državnome vrhu. Moš mislit, ali dobro.

Pozdravni prelet Krila Oluje


No ono zbog čega pišem cijeli ovaj članak i što mi je zapravo posao prokomentirati jest kako je svoj posao odradila nacionalna dalekovidnica u prijenosu mimhoda. S jedne strane, bili su sjani. Pokazali su da su tehnički nabildani, da imaju dovoljno kvalitetnih kamera, opreme i ljudi koji njome upravljaju da ovakav spektakluk pokriju iz svih mogućih  kuteva, perspektiva i kadrova. I BBC bi im pozavidio, iako bi BBC sav taj tehnički supermenluk tu i tamo znao iskoristiti i za pokoju drugu stvarcu.

Ipak, HRT ne bi bio HRT da u nekim stvarima nije usro motku, pri čemu je definitivni pobjednik prijenosa u kategoriji 'mi smo glupi ko pendreci' bio onaj genijalac koji je odlučio prekinuti prijenos na prvom programu taman u trenutku dok se specijalci spuštaju niz zgradu NSK da bi pustio špicu Dnevnika i dvoje voditelja koji su nam rekli da ćemo sada, eto, i dalje pratiti prijenos mimohoda. Znam da nije osobito rječito, ali taj manevar mogu popratiti samo onim poznatim engleskim akronimom: WTF?

Posebna je priča pak bio Mislav Togonal sa svojim gostima u studiju, čiji su se komentari emitirali uz prijenos mimohoda na prvom programu HTV-a i na radiju. Mislav ko Mislav, počesto je zaboravljao da nije samo na radiju, nego i na televiziji pa je uredno sa svojim gostima mljeo preko mimohoda i kad treba i kad ne treba. Propustio je predstaviti barem trećinu pješačkih postrojbi jer je sa sugovornicima tračao o marginalijama tipa zašto, o zašto nije više država poslalo zastave, zato što mu (inače, odlično prenesen) zvuk službenog konferansjea mimohoda baš ništa pod milim bogom nije značio i zato što je, ponavljam, nadaren za televiziju ko ja za balet.

No ako ste cijelu priredbu pratili na četvrtom programu HTV-a bili ste pošteđeni Togonalova kriminalnog osjećaja za tajming i sve vam je izgledalo veličanstveno. Pod uvjetom da vas vojne parade ne podsjećaju na Brežnjeva i 'Trijumf volje'. I pod uvjetom da ste sve odgledali budni. Jer - budimo realni - osim ako se baš strašno ne palite na tenkove, helikoptere, predsjednicu i premijera, vatrogasne kamione i desantne podmornice - sve je to samo vožnja i šetnja po vrelom gradskom asfaltu i u televizijskom je smislu dosadna, koliko god se svi oni genijalni tehničari trudili da je učine vizualno dinamičnom. Zanimljivom su je mogli učiniti komentatori u studiju, ali to se, kao što je čitljivo iz prethodnog odlomka, nije dogodilo.

Kolaž prizora s mimohoda

Ukupna ocjena cijeloga iventa bila bi, dakle, bolje nego što sam mislila, ali to ipak ne znači da sam zadovoljna. Zadovoljstvo je u ovome kontekstu moguće jedino ako se parada izvuče iz konteksta općega rasula u državi, siromaštva barem polovice njezinih stanovnika i duboke podijeljenosti društva u svim ključnim pitanjima, pri čemu mislim i na suočavanje sa svojim sramovima jednako kao i sa svojim ponosom. Zadovoljstvo bi bilo moguće samo u slučaju kada bismo pristali na to da pod egidom 'Pusti sad to i vidi lijepe parade' zaboravimo da samo pokradeni, poniženi, prevareni i da nitko od nas nema pojma kamo idemo. Zadovoljstvo bi bilo moguće kada nam u kutu misli ne bi prebivao crv koji govori kako će nas troškovi na ovakve spektakle koštati vrlo slično kao i Grčku. Ja tog crva ne uspijevam ušutkati. Ako vi možete, ako vam je za ponos i slavu dovoljna jedna lijepa priredba koja, nažalost, ne odražava stanje u zemlji u kojoj živite i ako ste sve to uspjeli zaboraviti zbog guba specijalaca i pilota, mimohod vam je vjerojatno bio opojno iskustvo. Želim vam sretan Dan pobjede.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi