ANGELO JURKAS:

'Svaki dan svjedočim o iscjeliteljskim moćima glazbe'

  • Autor: D. Jagatić
  • Zadnja izmjena 11.12.2011 12:22
  • Objavljeno 11.12.2011 u 12:22
Anđelo Jurkas

Anđelo Jurkas

Izvor: Promo fotografije / Autor: angelojurkas.com

Novinar, rock kritičar, glazbenik, publicist… Angelo Jurkas, nakon prošlogodišnjeg izdanja 'Bez rocka trajanja' ovih dana objavljuje djelo 'Soundtrack života'. Knjigu koja nudi samopomoć glazbom i uz koju ide i njegov debitantski autorski album. Originalni koncept o kojem smo popričali sa autorom knjige i glazbe – Angelom Jurkasom

Što je to u jednom rock kritičaru što ga tjera da objavi vlastiti album?

Hm, ma nisam kritičar. A pogotovo ne rock. To su ladice jer je ljudima najlakše ako te grupiraju pod neki nazivnik. Bavim se, između ostalog, 'popkulturnim novinarstvom', kako terenskim, tako uređivačkim, a jedna od formi uz intervjue, članke, eseje, kolumne, ostale forme izražavanja jest i kritika. Nikako samo rock idioma. Rock je žanrovski ograničen i odavna dosadan. Pokušavam se ne ograničavati stilovima glazbe. Mislim da je fer i pošteno ne biti fah idiotom već raditi na sebi i razvijati se koliko ti mogućnosti i situacije dozvole u svim glazbenim smjerovima. Meni se činilo fer 'izaći iz ormara'. Nikad nisam svoj raniji posao doživljavao kao uteg niti nezahvalnu situaciju. Mislim da je to više problem u percepciji drugih i onome kako te doživljavaju, a ne rezultat onoga tko i što stvarno jesi. Ali ako je do otvorene komunikacije i iskrenosti, svi su problemi rješivi.

Album se sastoji od čak 24 autorske pjesme kroz koje ste žanrovski zaronili u soul, funk, rap, disco, rock and roll, folk… Zašto ste toliko miješali žanrove na svom debitantskom albumu?

Zato što odgovaraju konceptu, uvjetno predstavljenom naslovom albuma i zato što su doista 'soundtrack života' zadnjih dvadesetak godina otkad se sjećam da mi je bilo bitnim odrediti se i orijentirati u svijetu uz pomoć glazbe. Zato što sam se svih tih žanrova doticao u teoretskim situacijama pa mi se činilo fer pokušati biti s druge strane ogledala, u praksi. Zato što su svi ti žanrovi nešto što volim (soul, trip hop, storytelling, rock, funk), što me pomiče ili zabavlja (disco, rap) ili me samo nasmijava (folk), pa kako jedan život i jedna osoba ne bi trebala biti ograničena na jedan emotivni model, tako sam i ja radije na debi albumu prošarao svim i svačim nego se zatvarao žanrovski. Ne smatram da ljudi uvijek trebaju davati najbolje od sebe nego da je ponekad fer i pošteno dati sve od sebe. A to nekad nije ono najbolje.

Za pretpostaviti je da 24 pjesme nisu slučajan broj pjesama na albumu. Zar ne?

Nimalo. Nadovezano za koncept i ideju knjige koja kroz 365 dana bilo koje godine pokušava svakodnevno ponuditi, predložiti, podastrti glazbu koja bi čitatelju/slušatelju uljepšala dan (ili ga usrala, ako se radi o nekim mu stilski dijametralno oprečnim žanrovima od onih koji mu pašu), tako je 24 tracka zapravo trebalo predstavljati zatvaranje sati dana te simbolički i numerološki rasporediti ne bi li te 74 minute trajanja albuma zapravo potrajale dulje.

angelojurkas.com/Dalibor Grubačević – Eddie

angelojurkas.com/Dalibor Grubačević – Eddie

Izvor: Promo fotografije / Autor: angelojurkas.com/Dalibor Grubačević – Eddie


S kime ste sve surađivali radeći na pjesmama za album?

S producentom Hrvojem Marjanovićem Settom i snimateljem Daliborom Grubačevićem Eddiejem i ostalim muzičarima koji su sudjelovali pri snimanju i studijskim sessionima.

Po strani album. Istovremeno ste odlučili nakon knjige 'Bez Rocka trajanja' krenuti u novu avanturu nudeći jedan novi koncept. Ovoga puta i knjigu i CD koji funkcioniraju kao jedna cjelina. O čemu se zapravo radi?

O ideji duplog autorstva. S obzirom na to da živimo tu gdje živimo i da nam je scena takva kakva je i da, ako se ne pretvaramo idiotima pa se pokrivamo po očima i stavljamo čepiće u ušesa i lijepimo flastere preko usta, onda razumijemo da poredak stvari kako na glazbenom tako ni literarnom terenu, ne da ne funkcioniraju najbolje, nego gotovo nikako. Onda je paralelka i dupli pokušaj zapravo početak maratona na dva terena koji nije samo dokazivanje naivnosti i neke vjere u ideale nego egzistencijalna potreba za pokušajem širenja prostora koji bi mi mogli otvoriti vrata dodatne zarade mimo poslova kojima sam se dosad bavio.

U promotivnim materijalima knjige 'Soundtrack života' spominjete da je 'cilj efektivno poboljšanje pogleda na život'. Jeste li vi sami uspjeli postići taj cilj i kako?

Naravno. Bio bih fejker i lažac da nudim drugima nešto u što sam ne vjerujem, a prodavača magle mi se čini na domaćim terenima bilo na popkulturnoj bilo na dnevnopolitičkoj sceni ima, fala bogu i vragu skupa, na izvoz. Meni je glazba silno bitna u životu. Od vrtića. Doslovno. Ne znam i nisam tražio racionalno objašnjenje, ali znam da me prati. I ja nju.
Glazba mi je bila treći roditelj. I film. I pop kultura. Kad sam sretan, glazba me dodatno razveseli. Kad sam nikako, bude mi prijatelj. Kad sam najtužniji na svijetu i umirem od bola i praskanja u plućima, daje mi umjetno disanje. Pomaže preživljavati. Uglavnom, pomogne.

Za svaki od 365 dana u godini ponudili ste jednog ili više izvođača čija bi glazba čitateljima mogla osvježiti dan, poboljšati raspoloženje i podići atmosferu. Je li bilo teško sljubiti 365 dana s prikladnim izvođačima?

Nimalo. Znaš i sam koliko je raznorodnih žanrova, divne glazbe, podjela na sve strane, tako da je limit knjige bio stiskavac, jer imam dojam da ni 10 tomova po 400 stranica ne bi bili dostatni za cjelokupni i dovoljno opsežni poduhvat. Knjiga je žanrovski totalno neograničena. Unutra je od klasike do techna, world musica, rapa, soula, jazza, rocka dn rolla, disca, popa, šansona i evergreena do potrošnih ljetnih one hit wondera. Pokušao sam sublimirati sve zatečeno, od standarda preko kultova do rubnih područja, alternative i margine.


Koliko je glazba danas važna u životu prosječnog čovjeka, stanovnika Hrvatske?

On the record, važna je toliko koliko si svaki mali ili veliki pojedinac dopusti da mu bude pažnja i da se lovi u koštac s medicinski dokazanom činjenicom da glazba afektira na psihofizička stanja pojedinca. Mahom to bude pozitivan efekt. Off the record, čini se da je zapostavljena na svim bitnim razinama osim kao prolazni soundtrack radiostanice. Je li do tempa života ili dvajsprvostoljetne površnosti slušatelja, bit će spoj i jednog i drugog.

Na neki je način vrlo odvažno da netko poput vas nudi ljudima priliku za 'samopomoć'. Koliko ste tijekom svoje bogate karijere novinara, glazbenog i filmskog kritičara, publicista, scenarista, DJ-a itd. imali prilike vidjeti da glazba doista ima iscjeljiteljsku moć i može pomoći ljudima?

Svaki dan. Od vlastitog iskustva preko svjedočenja situacija gdje mi dragi prijatelji ili poznanici sjednu preko puta pa se emotivno slome ili dignu prilikom preslušavanja ili samo pričanja o nekoj od spomenutih glazbi dotaknutih u knjizi. Uvijek je do samokontrole pojedinca. Ili njezina nepostojanja. Uvijek je do žmaraca. I osjećaja. Postoje oni koji se ne boje otpustiti kočnice pa plesati, smijati se i plakati kao reakcija na glazbu koja im govori nešto, a ne šuti o njihovu vlastitom životu. I postoji onda druga skupina koji se ne daju tom privilegiju otvorenog osjećaja. Knjiga se obraća jednima i drugima. Prvima da podijelimo sreću i tugu, drugima da se otvore sebi i svijetu.

Knjiga obiluje doista zanimljivom plejadom svjetski poznatih glazbenika kao što su Macy Gray, Henry Rollins, Jon Spencer, Ian Mac Kaye, članovi skupina Gang Of Four, Faith No More, Godfathers, Dwarves, Wedding Present, Girls Against Boys… koji su vam, na neki način pomogli da ostvarite svoj naum ovim projektom. Je li bilo teško doći do njih i objasniti im o čemu se zapravo radi?

Ne. Sve su direktni kontakti iz ranijih faza bivanja mene u glazbi kada sam se kao jednom od glavnih djelatnosti bavio bookingom inozemnih izvođača. S nekima od tih ljudi održavam telefonske, mail ili kontakte preko Facebooka, a neke sam dobio preko prijatelja. Konkretno Macy Gray mi je frendica na Facebooku, Jon Spencer i Ian Mac Kaye (Fugazi, Minor Threat), Scott McCloud (Girls Against Boys), Andy Gill (Gang Of Four) su ljudi na čijim sam koncertima učio loviti srž neprikosnovene i beskompromisne glazbe, a uz neke sam učio kako razbijati glazbene kalupe a la Faith No More. Najviše mi je godio mail Davida Yowa, jednog od mojih najvećih heroja, pjevača skupine The Jesus Lizard kad sam pročitao: 'This is quite an impressive project you have. I wish you very good luck.' Ne bih smetnuo ni domaće kolege, a pogotovo bivšeg mi profesora s Pravnog faksa, danas predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića koji se odazvao biti gostom u sekciji klasične glazbe.

angelojurkas.com/Dalibor Grubačević – Eddie

angelojurkas.com/Dalibor Grubačević – Eddie

Izvor: Promo fotografije / Autor: angelojurkas.com/Dalibor Grubačević – Eddie


Vratimo se na vaš autorski album. Zašto istovremeno knjiga s CD-om i vaš autorski album? Bit će vas jako puno uskoro u medijima?

Zato što su troškovi štampanja jeftiniji i cijena je pristupačnija krajnjem potrošaču. Natprosječnom hrvatskom čitatelju i slušatelju. Mislim da je 99 kuna za knjigu od 400 stranica i CD opisane zapremnine i taj neki koncept i ideju realizacije prilično pošten pristup ako vodimo računa o nacionalnom bruto dohotku per capita i kupovnim mogućnostima domaćeg potrošača željnog nove glazbe i štiva s područja pop kulture i self-helpa.

Puno ste pažnje na albumu posvetili tekstovima koji su možda i najjači adut albuma. Kao da ste kroz te tekstove i sami odlučili potražiti pomoć nudeći svoju intimu pored publikom. Kao poznavatelj domaće i svjetske pop rock produkcije, gdje biste svrstali svoj autorski album?

Puno je pažnje posvećeno i instrumentalima i tekstovima. Ali je sama realizacija bila blitzkrieg. Jer smo tako htjeli. Uloviti trenutak, a ne poliranje. Nismo ponavljali, nismo težili peglanju zvuka ili skica. Htjeli smo zabilježiti otisak palca i kažiprsta jednog čovjeka. Njegove priče i njegovih pričanja. Htjeli smo sirovi materijal, a brušenje i dotjerivanje ćemo raditi na drugom, trećem, narednim albumima. Ovo je realizirano upravo onako kako je zamišljeno. U jednakoj mjeri intimno i javno. Album sam dao meni bitnim ljudima na preslušavanje prije izlaska i uglavnom su reakcije unisone što se tiče tekstualnog dijela dok se za instrumentale točno određuje profil slušatelja jer postoji pet ili šest pjesama na koje su svi mahom reagirali i one će sve biti singlovi, a daljnji se ukusi razilaze, jer nekome su bolji storytelling komadi, nekome disco stvari, nekome one agresivnije, nekome balade, a nekome one idiotske folk zajebancije. Sretan sam što je tako.

Vaše prvo publicističko ostvarenje 'Bez rocka trajanja' vrlo je dobro prihvaćeno na tržištu. Čemu se nadate sa ostvarenjem 'Soundtrack života'

Prodaji inicijalne tiraže knjige i CD-a. Downloadanju solo CD izdanja u mp3 formatima. Dobroj rotaciji svih osam planiranih singlova sa svojim spotovskim ekranizacijama. Realizaciji prijevoda na engleski, a potom i prodaji na svjetsko tržište. Nalasku dobrog i stalnog PR agenta. Otvaranju prostora za koncerte. Realizaciji šest, sedam rukopisa i projekata koje paralelno radim (ili su već završeni) i eventualno novim poslovnim ponudama vezanim za područje rada i djelovanja.

Planirate li 'Soundtrack života' i koncertno promovirati?

Apsolutno. Ali, treba sazrjeti teren. Kako kod nas i kriza i recesija i vjerojatno radijacija od atomske bombe dolazi kasnije, tako se sve jako sporo odvija ako nemaš iza sebe neku korporaciju, probijati teren i prostor. U situaciji 'sam svoj majstor' i velika baza prijatelja treba silno energije i dan potrajati sa 24 na 48 sati. Prvoga imam, ali na drugo produženje ne mogu utjecati. Kad skupim dovoljno materijala i uvježbam bend, kad bude dovoljno interesa za kombinaciju koju tijekom živih nastupa spremamo, onda izlazim na teren. Nije žurba. Polako. Ionako u siječnju 2012. krećem spremati materijale i snimati novi album i realizirati novu knjigu, tako da sve u svoje vrijeme.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi