TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Novi talk show Željke Ogreste: Pogledaš pa - zaboraviš

20.09.2016 u 09:38

Bionic
Reading

Nema u novom talk-showu Željke Ogreste ničega posebno lošeg niti vrijednog vrlo oštre kritike, ali nema u njemu zapravo ničega posebnog ni oštrog. Osim simpatičnih fora s montažama razgovora na raznim lokacijama i u raznim situacijama te igranja na kartu međusobnog simpatiziranja iz rubrike 'di si, frende?', riječ je o prilično neupečatljivoj i lako zaboravljivoj emisiji. Barem je tako bilo prvi put

Postoji jedna mudra fora kada je riječ o emisijama u kojima se ugošćuju razni sugovornici. Nemoj samo razgovarati s tim sugovornikom, nego u razgovor uključi i njegove prijatelje, roditelje, muževe, žene, kolege i ostale. Na taj ćeš način dobiti barem privid dinamike u emisiji, a spasit ćeš se i od situacije u kojoj ti gost nije najelokventnija ni najzabavnija osoba (što mnogi, čak i najpametniji ljudi, jednostavno nisu). Željka Ogresta, naravno, zna za taj trik - kako ga i ne bi znala kada je jedna od najvećih domaćih veteranki talk-showova, vična toj formi tamo još od najranijih dana Radija 101. Na tome je i utemeljila svoju novu razgovornu emisiju, 'Dva : jedan u gostima', u kojoj je naumila ugostiti razne hrvatske sportaše i u čijoj je prvoj epizodi sinoć ugostila zlatnog olimpijca u trapu, Josipa Glasnovića.

Josip Glasnović jedan je od onih koji, barem pred kamerama, ne djeluju baš jako otvoreno i komunikativno - simpatičan je i pristojno se izražava, ali u rječitosti i komunikaciji s kamerom uglavnom ga nadmašuju i otac i supruga, pa se na njegovu primjeru pokazalo da je koncept u kojem Ogresta svojeg gosta posjećuje i u obiteljskom okruženju i na streljani i u kafiću s tatom i u birtiji s društvom - i dobar i potreban. No cijela ta 'di si, frende?' spika trebala bi biti dodatna oprema, a ne 'meso' cijele emisije, a u prvoj epizodi ovoga showa ispalo je upravo obratno. Nakon pola sata gledanja emisije, najviše su mi u sjećanju ostali zgodni štosevi s montažama u kojima se pitanje postavlja u kafiću, a odgovor stiže sa streljane, priče koje započinju s tatom, a u pola rečenice se nastavljaju s bratom i tako redom.


Nema u tom talk-showuničega posebno lošeg niti ičega što bi zaslužilo vrlo oštru kritiku - ponajviše zato što u njemu nema ničega posebnog ni oštrog, bilo to dobro ili loše. Niti smo išta nova saznali o Josipu Glasnoviću niti smo ga bolje upoznali, niti je prikazan u nekom svjetlu koje dosad nismo vidjeli, odnosno iz neke perspektive koja je bila moguća samo intervencijom ove emisije. Nekako je sve izgledalo flah - kao da je netko uzeo slične emisije Roberta Knjaza pa iz njih izvukao sve duhovitosti i neobične momente. Ogresta pije kavu kod Glasnovića kod kuće, puca iz puške na streljani s Josipom i Antom, njihov joj tata priča o svojem ponosu sinovima i problemima sa zapošljavanjem u MORH-u... ne znam, nekako mi je sve bilo kao da još jedanput čitam sve one članke koji su o Glasnovićima već napisani u novinama i na portalima, ali sada te tekstove ponavlja sama obitelj Glasnović. Okej, saznali smo da je Josip svojoj ženi za prvo Valentinovo izradio zlatnu ogrlicu s njezinim imenom i da su u povodu njegove zlatne olimpijske medalje kolege iz kluba okrenuli vola. I to bi otprilike bio sav novinarski nerv u emisiji.

Iako nikada nisam bila fan najuspješnijeg Ogrestina projekta - 'Piramide' - uvjerena sam da Željka Ogresta može bolje od ovoga, da u njoj još postoji sve on što je proizvelo kultne talk-showove kao što su bili Gost(i)Ona ili Duoptrija, ali ovo sinoć jednostavno nije bilo to. Sinoćnja je emisija bila nešto što pogledaš i zaboraviš za pet minuta. Ne znam, možda ubuduće bude bolje.