ANGELO JURKAS 'SOUNDTRACK ŽIVOTA'

Nema bolje škole golog rock and rolla od AC/DC

  • Autor: Angelo Jurkas
  • Zadnja izmjena 11.11.2011 11:07
  • Objavljeno 11.11.2011 u 10:15
AC/DC

AC/DC

Izvor: Sipa Press / Autor: SIPA press

Povodom skorog izlaska prvog albuma i nove knjige glazbenog kritičara Angela Jurkasa, 'Soundtrack života', samo na tportal.hr-u možete prije svih pročitati isječke iz knjige
Dalibor Grubačević - Eddie

Dalibor Grubačević - Eddie

Izvor: Promo fotografije / Autor: Dalibor Grubačević - Eddie

Angelo Jurkas

AC/DC - Highway To Hell (Albert, 1977.) + Back In Black (Epic, 1980.)

Maznuo bih stilistiku kolege Antoinea Perkovića koji u svojim teenage godinama crpi sukus, nadogradnju i racionalizaciju svih kasnijih glazbenih zbivanja vezanih za njegovo tijelo i percepciju, pa bih postavio stvar još bliže temeljima i perinatalnoj fazi golobradog music lovera u nastajanju. Stariji buraz imao je kolekciju LP-a (ono crno plastično okruglo, na 33 okretaja u minuti, gramofon, Tosca, Riz Elak, što god socijala dozvoli dok se igle ne izraubaju). Onda bi mu mulci uletjeli u sobu i kopali po kolekciji albuma dok je ovaj na radnim akcijama fušario komade.

Uz svu silinu Ribljih Čorbi, Bijelih Dugmeta, Prljavih Kazališta, Parnih Valjaka, Električnih Orgazama, Azre, Partibrejkera, Disciplina Kičme, Haustora, Frank Zappa, Black Sabbatha, Deep Purplea, Led Zeppelina, Stoogesa i Iggy Popa solo, Bowiea, Stonesa, Beatlesa i ostalih rock dobara, jednom od klinaca je posebno treperilo kad bi iz potpisanih covera s probodenim srcem i posvetom neke Marine, Lane, Sanje, Barbare, Dude, tko bi ih sve popamtio, izvukli ploče 'Road To Ruin', 'Combat Rock', 'Highway To Hell' i naravno, crni omot s jedva vidljivim sivim kičastim fontom 'Back In Black'. Pa onaj striček s kačketom i tregerima zakriješti. Uz to se najlakše dalo uzeti plastični reket i grimasama skakućući po krevetu oponašati sve što bi mislio da na pozornicama delaju. Radi se o par mjeseci neznatno prekoračenih deset godina mladosti. Mlađa osnovna škola. Flashback over.

Moć i zarazna snaga čistog, jednostavnog, banalnog, direktnog testosteronskog rocka, pokaznih vježbi i školskih lekcija riffologije vražjeg Angusa Younga i brata mu Malcoma, visoki vokalni registri Briana Jone Jonsona (koji se tek trebao dokazati jer je ostavština preminulog Bona Scotta zabilježena na prethodnim albumima itekako otežavala posao i izazivala postavljenim standardima), romper stomper tutnjava bubnjeva Philla Rudda i basa Cliffa Williamsa, sve u srednjem do sporovaljajućem tempu, ostala je testamentom klasičnog rock and rolla. Svih njegovih neobranjivih naivnosti, draži, magije i magnetičnosti.

Ikonografija highschool klinaca u ispeglanim uniformama, kojima pod kapicama neznatno izbijaju roščići, savršeno je sjela uz snagu ritma i akorda, te direktnost poruka naslovne, 'Hells Bells', 'You Shook Me All Night Long' kako klasičnih povijesnih rock standarda, tako i 'Shoot To Thrill', 'Have a Drink on Me', 'R'n'r Ain't Noise Pollution', 'What Do You Do For Money Honey', 'Given The Dog a Bone', 'Let Me Put My Love Into You' kao osobitih zavođenja mužjačkog, ali i ženskog raspojasanog djela ne samo groupie publike. Svih koji su razumjeli kako nije bio mozak ključni organ kojim ste trebali apsorbirati stihove ni po čemu legendarne 'Back in Black', nazvali to kako god htjeli. Hard rockom (da raščistimo, heavy metal, metalmanijaci, sigurno nije), macho rockom, rockom za parenje, 70-ih rockom, znojnim rockom, naivnim, smiješnim, infantilnim, glupošću... i dalje ostaje klasikom.

AC/DC: 'Highway To Hell'

Iako me mrzi citirati bilo koga jer zaludno i bespredmetno je (bolje prigodi smišljati vlastite rečenice ma kako banalne bile nego piti i prolijevati tuđe mudroserke i catcheve), mislim da je najpopularnija blondina rock and rolla Kurt Bezglavi iz Seattlea rekao jednom: 'Za mene je povijest rock and rolla i lekcija sviranja gitare bila gotova kad sam uhvatio prva dva takta i riffa 'Back In Black' i 'Highway To Hell' AC/DC...'.

Ako je ikada postojala škola golog rock and rolla na temelju koje su iznikle generacije samoukih gitarista, od albuma 'Back In Black' i 'Highway To Hell' nema boljeg. Što su 'Ramones', 'Rocket to Russia' ili 'Road to Ruin' bili za crtić pankere diljem svijeta, to su odnosni za strip rockere istog teritorija. Ako ste smjeli, pokušajte nadjačati to.

Pa da vidim koji to pater i velečasni neće na prvi takt štopanja žica naslovne stvari staviti roge na ruci i klimnuti glavom baš kao što bi Beavis & Butthead rekli: 'Cool, man...'.

I onda zagrmiše đavolja zvona da razbiju anđe(l)ovsku tišinu…

AC/DC: Back In Black

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi