Novogodišnji program domaćih televizija već mi godinama izaziva žestoke napadaje PTSP-a. Ne znam je li to zato što sam tada bila dijete ili je doista tako, ali čini mi se kao da je zadnji televizijski program za novogodišnju noć u kojemu sam uživala emitiran tamo negdje krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih, kada su me na Silvestrovo, dok su roditelji u drugoj prostoriji urlali kol'ko kapl'ic, tol'ko let, zabavljali Sedmorica mladih, 'Muppet Show' i Victor Borge. Sve nakon toga neprekidan je niz nezamislivih užasa domaće i strane proizvodnje zbog kojega mi nije bilo druge negoli zaključiti da domaći televizionari KAŽNJAVAJU one gledatelje koji se na Staru godinu ne uspiju ogrepsti za kakav tulum, pronaći otvorenu birtiju u širem susjedstvu ili barem u kuću dovući rodbinu s kojom će se pijano posvađati još debelo prije ponoći. Jedine tri varijante koje su mi uz takav novogodišnji program izgledale gore, bile su one u kojima neki ljudi za tu noć moraju raditi, one u kojima ratuju i one u kojima boluju od teških bolesti. Čak su mi se i one lakše, poput viroze, glavobolje ili PMS-a, činile daleko zabavnijim načinom za provođenje novogodišnje noći. Ako ništa drugo, napucaš se tabletama, plešeš s ružičastim slonovima i boli te briga.

Vjerujem da postoje oni kojima su subinteligentni humor u stilu 'Nad lipom 35', beskrajna plejada domaćih konfekcijskih hitova i razbacivanje šljokicama po studiju špica nad špicama, ali osim što s takvima uopće ne želim razgovarati, krcanje novogodišnjeg programa samo takvim sadržajima smatram totalnom lijenošću i podcjenjivanjem publike. Jer čak bi i oni koji vole takav trash, duboko sam uvjerena, uživali i uz kvalitetnije sadržaje. To i jest tragedija televizijskog programa koji se prilagođava najnižim ukusima – uz smeće će uživati samo neki, dok bi uz kvalitetu uživali svi.

Uglavnom, zbog takve anamneze televizijskog novogodišnjeg programa, i ove sam mu godine pristupila sa strepnjom, strahom i blagom žgaravicom. Tješeći se postojanjem MAXtv-a koji mi, ako sve propadne, barem nudi HBO On Demand i videoteku, sjela sam pred televizor i pripremila se na bedastoće.

Što se komercijalnih televizija tiče, na Novoj TV upravo su me takve, očekivane bedastoće dočekale, no prije nego što im se samo nakratko posvetim, moram samo pripomenuti da me kod domaćih komercijalnih televizija fascinira jedan drugi moment. Bila Nova godina, Božić, Tijelovo, Dan medicinskih sestara, izbori, nedjelja ili Sveti Haralampije, ONE NE ODSTUPAJU OD NEKIH SVOJIH KONSTANTI. 'Lud, zbunjen, normalan' vjerojatno bi se na Novoj prikazivao i pet minuta prije udaranja golemog asteroida o Zemljinu površinu, a RTL bi i tijekom najezde vanzemaljaca puštao 'filmske hitove' od prije 20 godina te na svom drugom programu neumorno vrtio reprize. Čovjek im zbilja mora odati priznanje da im televizije izgledaju kao produkt ranog 21. stoljeća. Odaju, naime, dojam da bi im programom mogao upravljati malo napredniji kineski tablet.

No vratimo se onome u novogodišnjem programu što je ipak bilo drugačije od svakodnevne hrvatske televizijske apatije, dakle, totalno ću preskočiti RTL, na kojemu su bili olinjali filmovi. Kao što rekoh, NovaTV u novogodišnjoj je noći ispunila ama baš sva ona očekivanja koja sam na početku članka opisala kao strepnje i PTSP. U emisiji 'I godina Nova 2016.', koja se emitirala negdje od 10 navečer pa do poslije ponoći, pokrili su sve obavezne figure prazničnog trasha - idiotski humor na razini trećeg be, i to neke škole koja obrazuje maloljetne delinkvente prerano nastradala zubala (nemam ništa protiv Ivice Zadre, ali kada li će već jednom umiroviti tog nesretnog barmena i s pleća mu skinuti teret najgorih fora od Karlovca do Kamčatke?), glazba domaćih umjetničkih velikana kao što su Mejaši, Ivan Zak i Jasmin Stavros te još jedna prilika da se promovira serijska uspješnica 'Kud puklo da puklo', uvođenjem likova iz te 'urnebesno smiješne' trakavice i u novogodišnju zabavu. Nekoliko sam puta tijekom večeri prebacila na Novu, nadajući se da će me možda dočekati ipak pokoji proplamsaj duhovitosti ili atmosfere kakvu bih si poželjela za po doma, ali to se nije dogodilo. Nadam se da je barem nekim sudionicima te nepogode mrvicu neugodno, iako ne gajim preveliku nadu. Vjerojatno plaču čitavim putem do banke.

Javna televizija, točnije, prvi program HTV-a ove je godine, međutim, ugodno iznenadio. Ozbiljno, ne zezam vas! Štipkala sam se za ruku u više navrata tijekom večeri da se uvjerim kako nije riječ o šampanjcem induciranoj halucinaciji ili mojoj prevelikoj želji da na ekranu spazim nešto što mi neće sustavno ubijati moždane stanice, no ni nakon jednog se štipanja nisam probudila u realnosti s kopijom programa NoveTV.

HTV-ovci su ove godine napokon došli k pameti i umjesto tradicionalnih budalaština, u novogodišnjem su programu zaigrali na svoje najjače adute iz prošle godine – licencne zabavne showove 'The Voice' i 'Maestro' te od njih načinili ODLIČAN zabavni specijal, od koji she meni, zbog
osobnog ukusa, više svidio onaj nastao iz 'Maestra' – 'Silvestro' – a gdje su eksperimentirali sa simfonijskim orkestrom koji je svirao hard rock, u kojem su dirigenti pjevali, pjevači dirigirali i svi se zajedno baš istinski radovali divnoj glazbi. Čista petica!

Osim novogodišnjeg remiksa prošlogodišnjih uspješnica, HTV je isfurao i praznične specijale emisija koje tek dolaze u novoj godini pa složio newsbarovski satirični osvrt na proteklu godinu i pokazao nam kako će otprilike izgledati novi talk show s Tarikom Filipovićem. Iako bi se tu našlo nekih sitnijih kikseva, oni su (barem zasad) beznačajni i lako ih je pripisati porođajnim mukama, pa neću sad zanovijetati – to ću ako se nastave pojavljivati u regularnoj varijanti emisija. Zasad ću samo reći da sam sve sa zanimanjem odgledala i da me, iako ni na čemu nisam izgubila zrak od smijeha, ništa nije ni uvrijedilo.

Kada je napokon došla ponoć, HTV se ipak prebacio na tradicionalno valceriranje, napitnice i tamburanje, ali to je onda bilo mnogo lakše podnijeti, sve u pomirljivom ajde-dobro-neki-ljudi-to-vole ozračju. Svoju smo dozu kvalitetnog zabavnog sadržaja dobili i ta je doza bila mnogo veća nego što sam se usudila očekivati. Nadam se zato da će javni televizionari nastaviti s oblikovanjem novogodišnjeg programa bez straha od novih ideja, a komercijalcima bih preporučila da, ako već sami ne žele ili ne mogu bolje, onda radije otkupe neki FAKAT novi film do dva i prestanu s terorom jel-me-netko-tražio humora, koji je bio izrauban i prije 25 godina, kada je prvi put unesrećio gledatelje.