Dok sam bila mlađa, obožavala sam gledati prijenose ili snimke dodjele Oscara. Em bih se nagledala haljinica svilenica, em bi po pozornici i crvenom tepihu defilirali moji omiljeni glumci, svako bi malo netko izveo kakav eksces, održao kakav dirljiv, pametan ili smiješan govor, a usput si, ako su komentatori koji bi pratili prijenos u studiju bili dobri, saznao i kakvo zrnce za razgovor uz kavu o filmovima i filmašima. Vremena su se od tada promijenila. Osim što je filmska industrija postala... hm, drugačija nego prije desetak ili dvadesetak godina, u međuvremenu je taj događaj - dodjela Oscara - postao industrijska rutina, u kojoj zanimljivih govora ni ekscesa nema jer su zbog uštede vremena skraćeni na 45 sekundi, haljine - iako i dalje zanimljive - preuzimaju primat nad glavnim sadržajem, a među filmovima koji dobivaju nagrade sve je teže prepoznati istinska remek-djela koja ćemo pamtiti desetljećima.

Što se prijenosa i komentatora tiče, na domaćim smo televizijama s time isto imali tegobnu povijest. Bilo je napornih - koji su pokušavali simultano prevoditi priredbu pa bi se izgubili, a gledatelje užasno iritirali, bio je i onaj incident sa sestrama Nanut koje su komentirale jednu dodjelu tako da bi pametnije i zabavnije bilo da su u pozadini pustili četiri sata neprekidnog jodlanja, a bilo je i onih koji su znali pravu mjeru - pričaj dok uzvanici stižu na crveni tepih, a poslije samo u pauzama rezimiraj glavne podatke i nešto malo komentiraj.

No onda je prije nekoliko godina HTV odlučio da više neće prenositi tu priredbu i meni je, posve iskreno, bilo žao. Znam da nas nema mnogo koji u Hrvatskoj bdijemo uz ekran i gledamo tu paradu bogataša koji si međusobno daruju zlatne kipiće, ali za one od nas koji to činimo takvo je gledanja svojevrsna tradicija i ritual, baš kao i onima koji, recimo, prate prijenos Eurosonga. Znamo da je kič, znamo da će biti glupo, ali ipak.

Razveselilo me zato kada sam čula da će ove godine prijenosa ipak biti, no vrlo brzo, možda samo sat vremena nakon početka same dodjele, sjetila sam se razloga iz kojega je HTV to neko vrijeme izbjegavala. Dodjela Oscara dosadna je ko proljev. Možda je takva bila oduvijek, a zanimljivijom je u nekim prošlim vremenima čini moja tadašnja mladost ili današnji optimizam pamćenja, no s druge strane, ipak mi se čini da je iz godine u godinu sve rutinskija, sve pitomija, sve GLUPLJA. Koliko god mi inače bio simpatičan voditelj, na samoj će dodjeli ispasti flah, suviše politički korektan i 'ispeglan', nimalo duhovit i bezvezan pa je tako bilo i ove godine s Neilom Patrickom Harrisom. Ekscese se nitko živ više ne usudi izvoditi otkad je Michael Moore izvučen s pozornice nakon što je Georgeu Bushu poručio da ga može biti stid, a od dirljivih ili upečatljivih govora ove se godine istakla tek Patricia Arquette, koja je podsjetila da čak i 2015. u Hollywoodu, pa ni u Americi, žene nisu plaćene jednako kao muškarci. Bogataški feminizam, ali barem nešto. O odbijenicama u stilu Marlona Branda više nitko i ne sanja, o provokativnim haljinama kao što su nosile Tilda Swinton, Bjork ili Cher više nema govora jer apsolutno sve žene žele izgledati kao princeze, a dobitnici nagrada toliko su predvidljivi da se više nikome i ne da obilaziti kladionice zbog njih.

No dok bi za samu dodjelu Oscara nešto oštrine, više osobnog štiha, iskakanja iz okvira pa i ponešto ekscesa značilo osvježenje i zanimljiviji televizijski događaj, upravo je suprotno istina za komentatore iz studija. Od njih ne želimo ekscese. Od njih ne želimo nametanje.  Oni postoje zato da budu informirani, pametni, da svojim razgovorima i komentarima popune pauze u prijenosu i eventualno objasne što se zbilo za one koji su djelić prijenosa propustili ili nisu razumjeli. Dok su nam na pozornici u Dolby teatru u LA-ju mangupi super, kao komentatore želimo sabrane, pametne i informirane ljude. To smo sinoć na HTV-u i dobili. Dapače, komentari iz studija bili su - čudno, ali istinito - jedino što me održalo budnom uz sinoćnju dodjelu. Nenad Korkut već je vjerojatno dobro poznat gledateljima jer je dodjele Oscara komentirao i prije, svaki put oduševljavajući time što bi ga zvali zbog mode, a on bi jednako kompetentno parirao i filmskim stručnjacima u razgovoru o filmovima, Boška Piculu već znamo kao kvalitetnog filmskog novinara i autora nekoliko TV emisija o filmu, a na istoj je razini s njima bila i filmska kritičarka Alemka Lisinski. Trojac je solidno i nenametljivo odkomentirao svoje, koliko sam uspjela čuti, nitko nije izvalio nikakvu glupost, trudili su se da ne govore u isto vrijeme kada i voditelj ili predstavljači pa je s njihove strane posao odrađen sasvim korektno. HTV-u ovaj put kapa dolje i na trudu i na izvedbi.

No može se HTV truditi koliko hoće, i dalje ostaje činjenica da te dodjele svake godine postaju sve idiotskije, sve dosadnije i da je sve teže uz njih dočekati jutro. Davno su minula vremena kada smo ih gledali i odlično se zabavljali, smijali se, pa koji put možda i malo zasuzili. Fanatik sam pa zasad još nisam spremna poručiti HTV-u da uštedi novac i to više ne prenosi jer znam da ću gledati i sljedeće godine, no nastavi li se sve u ovakvom tonu, počet ću držati fige da, ako već ne mogu biti zanimljive, te dodjele postanu kolosalno loše, kao naše domaće dodjele Porina, na primjer. Onda ćemo se barem svi imati čemu smijati, a komentiranje iz studija čak i neće biti potrebno.