TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Festival kiča, tehnoloških điđa i egzotičnih manevara

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 15.05.2016 16:58
  • Objavljeno 15.05.2016 u 14:00
Eurosong 2016 voditelji

Eurosong 2016 voditelji

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Svaki put se uz Eurosong rasplete nekoliko istih priča: to je 'postalo' festivalom kiča i konfekcijske glazbe (nije postalo, bilo je oduvijek), glasanje za najbolju pjesmu je namješteno i/ili dobrosusjedski pristrano (a možda samo susjedi imaju sličan ukus i navike u slušanju glazbe) i - ono najvažnije - MI SMO BILI NAJBOLJI, ALI NAS U SVIJETU MRZE ZBOG (dopiši razlog po izboru). Ovogodišnji Eurosong ispunio je uvjete za sve te priče, a uz to je još imao dodatne tri: Australiju, posebno pribrajanje telefonskih glasova i Šveđane, koji su sve učinili tehnološki impresivnim, pa čak na trenutke i - duhovitim

Svake godine kad se bira pjesma Eurovizije - ista priča. Publika se podijeli u dva tabora: jedan koluta očima i zgroženo onima koji gledaju poručuje: 'Kak možeš gledat takav kič, pa MOZAK TI UMIRE!?', onaj dio koji gleda uživa ko prase, u nekim se slučajevima pravdajući svojom ironičnom sklonošću campu, a drugim se ne zamarajući objašnjenjima, svi unaprijed jedva čekaju glasanje i hoće li susjedi opet davati susjedima i Malta Britancima, jedan dio nostalgičara uporno tvrdi da je nekad Eurosong bio kvalitetan pa spominje Gigliolu Cinquetti, ABBU, Lolu Novaković, Dubrovačke trubadure, Johnnyja Logana, među kojima su samo neki doista kvalitetne iznimke, a ostali samo posveta glazbi koju su ti nostalgičari nekritično voljeli u mladosti, uvijek se nađu oni koji umiru od užasa nad novim trendovima i drugačijim pojavama pa dramatično izjavljuju kako HRVATSKA ne bi više smjela sudjelovati u natjecanjima u kojima pobjeđuju žene s bradom, skandinavski maskirani metalci i ina čudovišta, a kad smo već kod Hrvatske, uvijek se nađe i pristojan broj onih koji kukaju nad tim kako je naša pjesma bila VRHUNSKA, ali je pokradena u nekakvoj međusobnoj razmjeni dobrosusjedskih usluga i tapšanja po ramenu. Jer znaju oni. U svijetu svi pokušavaju potkopati sve što je hrvatsko. Obavještajno podzemlje neumorno radi čak i kada je riječ o šljokicama i reflektorima.

Ovogodišnji Eurosong, kao što se uostalom od jedne priredbe koja ima takvu dugogodišnju tradiciju i fanovsku sljedbu i očekuje, nije iznevjerio svoje zasade i tekovine. Kiča je, doduše, bilo razočaravajuće malo - ili barem umjereno, nigdje nije bilo nijedne žene s bradom, ni za jednu se izvođačicu nije tvrdilo da nastupa bez gaća, nitko nije na pozornicu doveo svjetskog šampiona u umjetničkom klizanju da se preserava na ficleku leda, a sa stylingom su doista najneobičniji bili Nina Kraljić i njezini venecijaneri (koji su se meni jako svidjeli, ali je činjenica da je dio haljine nalikovao na rolete i da je jedan od njezinih hendikepa bilo to što je Nina mogla samo lamatati rukama, a ne baš i nogama). Nisu, naravno, ni ostali nastupali baš u diskretnoj, maloj crnoj haljini (osim predstavnika Izraela), ali sve u svemu, sve je bilo uglavnom pristojno. Čak je i pobjednička pjesma nešto malo više od običnog šubi-dubi-netko-nekog-ljubi. No materijala za uobičajeno eurosongovsko žuganje svejedno je bilo napretek.

Prvo i prvo, nastupila je Australija
, što je odmah potaknulo sijaset komentara, internetskih memeova, sprdnje na račun toga da su Australci preko veze upali u Europu bez otvaranja ijednog poglavlja pregovora i tako. Istinabog, Australci su bili nastupili i prošle godine, također kao automatski finalisti, ali valjda je to lani promaklo internetskim humoristima. Ono što je, pak, mene razočaralo, bilo je to što sam pročitala da bi Australija, da je kojim slučajem pobijedila, bila domaćin sljedećeg Eurosonga, ali u nekoj europskoj zemlji. Bez veze. Baš bi bilo fora da jedanput pobijedi pa da cijela Europa mora putovat petsto sati avionom do Australije na Eurosong! No Australija nije pobijedila, iako se dobar dio glasanja činilo da hoće.

Australija je zapravo imala pristojnu pjesmu

Drugo i drugo, ovogodišnji je sistem glasanja bio, blago rečeno, egzotičan. Fora da se telefonski i SMS glasovi pribroje na kraju, nakon što sve zemlje izrecitiraju svoje douze points novost je koja je na kraju ovogodišnjeg Eurosonga izazvala dramatičan preokret - Ukrajinci su pobijedili, Poljaci skočili sa začelja u gornji dom i svašta se nešto pošemerilo pa danas pola Europe i dio Australije viče WTF, ali kasno je sad, kasno za sve.

Treće i treće, 'naša Nina' nije uopće dobro prošla, iako joj je nastup bio pristojan, haljina upečatljiva, zna pjevat, nije nas, kao mnogi njezini prethodnici, na natjecanje odvela s nekom turbo seljačijom i tako to. Mnogi će, sigurna sam, reći da nas je za plasman na prvu polovicu liste zeznulo to što naši susjedi nisu baš dobrosusjedski glasali, odnosno, nismo ubrali tradicionalnih twelve points od država bivše SFRJ koje su glasale na Eurosongu, ali malo je kretenski žaliti se na izostanak povlastice koju inače svi živi kritiziraju. Pjesma očito nije ostavila neki dublji dojam i šta sad. Događa se i najboljima. Jest da se možemo lupat nogama u stražnjicu zbog toga što smo propustili iskoristiti svoj prirodni potencijal i ubaciti pjesmu o ustašama i partizanima na natjecanje na kojem je Ukrajina pobijedila s pjesmom o Drugom svjetskom ratu, ali bože moj, ima dana do megdana.

Četvrto - i ovaj put pozitivno, bez ironije - Šveđani su se fakat iskazali s priredbom. Pozornica i dvorana s majstorom rasvjete koji je očito stigao iz budućnosti, efekti na sceni kakve još dosad nismo vidjeli posebno su se iskazali u nastupu ruskog predstavnika, koji je letio s orlovima, lebdio u svemiru i, štajaznam, žonglirao građevinskim strojevima tek toliko da se vidi tko je jedina prava velesila na natjecanju, a organizatorima valja odati i priznanje zbog duhovitosti - voditeljica je bila totalni zakon u interakciji s osobama koje su se javljale iz lokalnih studija i, kao i uvijek, iritantno pokušavale ukrasti svojih nekoliko minuta emitiranja diljem kugle zemaljske - a savršen je bio i prilog u kojem su se šalili na vlastiti račun i na račun opsesije Eurosongom. Bande koje teroriziraju Stockholm jer samo žele slušati 'Euphoriju' su me satrle, a bogami i kompjuteri na kojima tipka ESC znači Eurovision Song Contest.

Pobjeda Ukrajine na Eurosongu 2016.

Sve u svemu, Eurovizija ko Eurovizija. Bit će takva i sljedeće godine, bila je takva i prošle. Uvijek će nas netko ugodno, a netko neugodno iznenaditi, uvijek će jedan dio gledateljstva organizirati tulume za gledanje, a drugi se zgražavati nad plitkošću ljudskoga ukusa, uvijek će se negdje zbiti barem neka sitnica koja će se proglasiti skandalom u glasanju i uvijek ćemo se čuditi zašto neki sudjeluju, bila to Australija, Izrael, Maroko ili Azerbajdžan.

Eh, da, još nešto. Vidim po internetu da se neki žale na komentatorstvo Duška Ćurlića i brojne lapsuse koje je izgovorio tijekom prijenosa. Ne znam. Meni je Duško bio okej, ponajprije zato što nije Aleksandar Kostadinov, a zatim i zbog toga što nije nametljiv. Jest, uspio se ubiseriti s nekoliko prijevoda i konstatacijom da je Derek Jacobi glumio Gandalfa u 'Gospodaru prstenova', ali čuli smo i gore, plus, teško mi je zamisliti da bi itko drugi tko je trenutačno u milosti na HTV-u bolje odradio posao. Na nemilosne ionako ne smijemo računati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!