Moskva je zapravo bend Vladimira Tomića Moska, odnosno njegovo autorsko djelo u kojem su do potpunog izražaja došli njegovi gitaristički rifovi i sluh za pitku pjesmu uz koju možete zaplesati, ali i prikladno podivljati. Zahvaljujući mentorstvu Vlade Simčića Vave, Moskva na momente zvuči kao neki njegovi raniji autorski radovi s prvog solo albuma ili pak njegova suradnja s grupom E.N.I. Producentskog se posla pak prihvatio Matej Zec, gitarist grupe Let3. S obzirom na ono što se može čuti na debi albumu Moskve, Zec se komotno može prihvatiti ovog posla jer je odlično spojio upravo tu pitku razigranost indie popa i Moskove snažne gitarističke dionice. Međutim šećer, zbog kojeg su ovaj bend i ovaj album toliko privlačni i pitki, sigurno je pjevačica Tamara Dorčić, bivša pjevačica Putokaza, čiji glas savršeno leži uz Tomićeve rifove i ljubavne, ali pomalo sjetne pjesme zapakirane u izuzetno pitak indie pop. Još kad bi prenijela svojim glasom malo više strasti, slika bi bila potpuna. U svakom slučaju, lijepa Tamara se svrstala među najbolje hrvatske rock pjevačice.

Da su se kojim slučajem s ovim materijalom pojavili negdje na Zapadu i uz podršku neke velike diskografske kompanije, komotno bi mogli razmišljati o svjetskom uspjehu. Imaju sve što je potrebno za dobar uspjeh - pitke i radiofonične pjesme (što su dokazali već prvim singlom 'U tvojim rukama'), lijepu pjevačicu odličnog glasa, autora koji zna složiti pjesmu s glavom i repom i pritom dobro lupiti po žicama gitare te odlično usvirane ostale članove koji znaju svoj posao i koji su ga stekli svirkama po raznim riječkim grupama.

Debi album grupe Moskva, 'Poligraf', mogao bi i trebao bi ih plasirati već na samom početku u A ligu hrvatske rock scene, jer oni to zaslužuju. Gotovo da bi svih devet pjesama s albuma mogle postati hitovi. I to ne neki one hit wonder, već hitovi koji ostavljaju trag i s guštom ih se prisjećamo i nekoliko godina kasnije. Još kada bi urednici na radiopostajama shvatili njihov potencijal, možda bi se takvo što moglo i ostvariti. Bez sumnje, album i bend koji bi mogli obilježiti 2013. godinu.

Za razliku od Moskve, Joe 4 dolaze iz jedne sasvim druge priče i svojom su muzikom bez problema zainteresirali i velikog Stevea Albinija koji im je producirao album

'Njegov sin'. Zapravo je u pitanju kompilacija i prikladno predstavljanje njihovog dosadašnjeg rada, uz uvid u trenutno mentalno, sviračko i kreativno stanje benda. Grupa Joe 4 svira još od 2007. godine pa se tako na ovom albumu nalazi pet novih pjesama na hrvatskom jeziku (u Albinijevoj produkciji), jedna nova na engleskom jeziku i četiri stare pjesme objavljene na prvom EP-u 'RDS-6s' (Slušaj najglasnije 2010).

Ne skrivajući se od utjecaja The Jesus Lizard, ali i snage Melvinsa i već zaboravljenog fenomenalnog psihodeličnog noise zvuka zagrebačke Sexe, Joe 4 su uspjeli stvoriti vlastiti izraz na spomenutim temeljima. Brutalno i glasno, ali zahvaljujući Albiniju i razgovijetno. Gitare pršte, bas divlje bruji, bubnjevi se raspadaju, a pjevač vrišti iz petnih žila izgovarajući razne gadarije. Sve je tu na svom mjestu i svi ljubitelji takvog zvuka i takvog glazbenog izraza mogu doista uživati u ovom izvanserijskom hrvatskom albumu.

Ne očekujte da ćete njihove pjesme čuti na radiju, ali obavezno ih pogledajte ukoliko dolaze u vaš grad. Takva snaga uobličenog brutalnog zvuka rijetko izlazi s nosača zvuka objavljenih u Hrvatskoj pa je stoga vrijednost ovog albuma još veća.

Moskva 'Poligraf' (Dallas Records) 9/10

Joe 4 'Njegov sin' (Whosbrain Records/ Fidel Bastro/ Geenger Records) 9/10