ANCHEE MIN:

Dobila sam ulogu jer uopće nisam znala glumiti

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 21.09.2010 13:40
  • Objavljeno 21.09.2010 u 08:00
anchee min

anchee min

Izvor: Promo fotografije / Autor: Naishi Min

Anchee Min sa sedamnaest godina poslana je u radnički kamp, gdje ju je uočio lovac na talente Šangajskog filmskog studija Madame Mao i angažirao kao filmsku glumicu. U Sjedinjene Države došla je 1984. godine. Njezine memoare, 'Crvena azaleja' (Red Azalea), New York Times je 1994. godine proglasio zapaženom knjigom godine

Knjiga je postala svjetski bestseller a prava su prodana u dvadeset zemalja. Anchee Min danas živi u Americi. Autorica je niza rado čitanih i nagrađivanih romana od kojih su na hrvatski jezik prevedeni naslovi 'Posljednja carica' i 'Carica orhideja'.

Kako ste bi bili odabrani za ulogu u filmu 'Crvena azaleja'?

Imala sam, kako su mi rekli, radničko lice – sve suprotno od klasične kineske ljepote (kose oči, mala usta, mršavo tijelo, porculanska koža, tanak nos). Zbog uvjeta rada u radnom kampu lice mi je bilo ošinuto vremenom: tvrda koža, velika usta i oči a zbog napornog rada tijelo mi je bilo vrlo snažno. Imala sam i dobar politički background (što je značilo da u obitelji nisam imala kapitalista) i... nisam uopće znala glumiti.

Mozaik knjiga

Mozaik knjiga

Izvor: Promo fotografije / Autor: Mozaik knjiga

'Crvena azaleja' je biografski roman Anchee Min
Kada ste stigli u filmski studio kako je izgledao glumački trening, priprema za vježbanje?

Uglavnom smo učili suvremenu politiku, i trenirali su nas da čitamo političke upute i rečeno nam je da smo mi tu da na platno prenesemo tu novu sliku. Lekcije iz glume bile su test moje sposobnosti učenja – na primjer, rekli su mi da popijemo vodu iz prazne čaše kao da je puna. Kada sam prvi puta vježbala, nesvjesno sam odigla mali prst od čaše. No rekli su mi da je to previše buržujski pokret i da točan način da se to napravi jest da zgrabim čašu, popijem na eks i obrišem rukavom usta.

Kada ste se prvi puta prijavili na audiciju za ovu ulogu, niste izabrani. Jeste li željeli ulogu?

Očajnički. To mi je bila budućnost, moja jedina šansa. Da nisam uspjela, poslali bi me natrag u radni kamp. Postala sam bliska prijateljica a zatim sam bila i u vezi sa supervizorom filma. Nisu bili zadovoljni sa glumicom koja je bila izabrana pa su nakon nekog vremena izabrali mene.

Dok ste radili film, Mao je umro. Kakav je to utjecaj imalo na film?

Jako je usporilo snimanje filma i znala sam da to nije dobro. Pričalo se da ga je gospođa Mao ubila. Iako je to bio samo trač, u Kini trač je vrlo često postajao vijest dana. Kada bismo nešto pročitali u novinama, vjerovali bismo suprotno od onga što je pisalo.

Što se dogodilo s filmom nakon što je uhićena gospođa Mao? Što se Vama dogodilo kada je skinuta s vlasti?

Film nije nikada dovršen a ja sam bila kažnjena na vrlo kineski način. Nije bilo javno, samo se nisam više trebala vratiti u studio. Sve se mijenjalo zbog nove vlade koja je zasjela na čelo Kine, i njima je trebala nova propaganda. Pa su započeli novu produkciju o Maovom dugom maršu, a ja sam se vratila ribanju podova i poslu domara studija. Ali isto tako sam radila posao pomoćnog redatelja i htjela sam steći povjerenje Partije – kako bih mogla spasiti obiteljski ugled i steći obrazovanje. Ali moj rad nije nikada nagrađen a studiranje mi nije nikad bilo dozvoljeno.

1984. godine emigrirali ste u SAD uz pomoć glumice Joan Chen koja je glumila u filmovima Posljednji kineski car B. Bertoluccija i seriji Twin Peaks. Kako ste se upoznale?

Joan je sa mnom bila u filmskom studiju i nakon što sam bila skinuta s projekta nakon uhićenja gđe Mao, ona je bila jedina koja je sa mnom suosjećala. Bile smo zajedno u razredu i bile smo kao sestre. Ali rečeno joj je da se ne druži sa mnom, ali ona se nastavila družiti. Zatim su razgovarali sa njezinim roditeljima, pa su njezini roditelji s njom razgovarali, i i dalje se družila sa mnom. Sve do trenutka dok nisu porazgovarali s njezinom bakom. Ali dok sam ribala pod, ona mi je donosila kolače od riže i stavljala ih u ladicu da bih ja znala da mi je još uvijek prijateljica. Ona je nastavila školovanje i osvojila nagradu za najbolju kinesku glumicu. Htjela je otići u SAD i obrazovati se. Tri godine smo se dopisivale i ona je znala da sam na rubu suicida. I tada me ohrabrila da dođem u SAD.

Niste znali niti riječi engleskog. Jeste li željeli doći u Ameriku?

Nisam razmišljala o tome prije; nisam znala mogu li preživjeti. Ali Joan je rekla da će mi pronaći školu u koju mogu ići i da će naći prijatelja koji će mi pomoći ispuniti prijave za posao.

Kako ste izišli iz Kine?

Jako mi je pomoglo Joanino pokroviteljstvo jer je ona bila slavna u Kini. Partija me je tjerala da ispunim sve one formulare gdje se zaklinjem da ću se lijepo ponašati i da neću uništiti sliku Kine u inozemstvu.

Vaša prva knjiga Crvena azaleja o odrastanju, u doba Kineske revolucije, dobila je mnogo pažnje. Zbog čega ste se odabrali baviti pisanjem a niste nastavili s filmom?

Nisam bila sigurna da mogu pisati, ali moj me agent uvjeravao da mogu.

Napisali ste prvu knjigu na engleskom. Zašto niste pisali na kineskom?

Htjela sam pisati na kineskom ali imam psihološku paralizu pisati na tom jeziku. Iskustvo moje majke s kineskim jezikom – trebala je kaligrafski ispisati rečenicu 'Neka dugo živi predsjednik Mao' no umjesto toga napisala je 'Nema života za predsjednika Maa'. Bila je vrlo strogo kažnjena i to je jako utjecalo na mene kao dijete. Jezik me sputavao. U engleskom se osjećam slobodnije izraziti vlastite misli i osjećaje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi