NA ALEKSANDROVU TRAGU

Zemlja u kojoj se na strance gleda kao na ratni plijen

02.01.2014 u 10:51

  • +5

Na Aleksandrovom tragu - Afganistan

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasen Boko

Bionic
Reading

Novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti, Aleksandrom Velikim; o svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on zove makedonskog osvajača, Jasen Boko ekskluzivno piše za tportal.hr

Hotel Marco Polo jedan je od popularnijih među rijetkim stranim gostima u afganistanskom Heratu. Tajna popularnosti leži u koliko-toliko kvalitetnom osiguranju hotela koje smanjuje mogućnost talibanskog upada ili bombaškog napada. Istina, velika metalna vrata ne bi bitno pomogla u slučaju ozbiljne bombe, a brko s kalašnjikovom na ulazu u hotel ne djeluje kao netko tko bi se herojski suprotstavio nekakvom napadu. Ali, eto, osiguranje postoji, a sigurnost je čarobna riječ u Afganistanu. Zaštitarske tvrtke posluju odlično, a svatko će vas pokušati uvjeriti kako je njihov grad/hotel/ulica zaista siguran.


Kad malo provjerite tu sigurnost i raspitate se, ispadne da i niste baš sigurni kako vas pokušavaju uvjeriti. Hotelski me menadžer uvjeravao kako je Herat savršeno siguran, da bi onda priznao da se prije tri dana dogodio napad na američki konzulat, dva kamiona-bombe i odred talibana cijelo su jutro grad držali u izvanrednom stanju. Ali - kaže menadžer - bilo je to u drugom kvartu. I u Kabulu i Mazar-i-Šarifu ista priča: ma da, dogodio se napad jučer ili prije tri-črtiri dana, ali nije bilo puno mrtvih. I uvijek je bilo u nekom drugom, ne 'našem' dijelu grada.

Stopama velikog globalizatora

Nakon uspješne realizacije putopisno-kulturoloških projekata 'Na Putu svile' i 'Tragovima Odiseja', zaključenima dvjema knjigama, od kojih je potonja dobila najugledniju nagradu u Hrvatskoj, Kiklopa za najbolju knjigu publicistike, novi projekt Jasena Boke bavi se jednom od najznačajnijih osoba u svjetskoj povijesti: Aleksandrom Velikim (353. - 326. prije Krista). Boko je, kao i uvijek lokalnim prijevozom, krenuo na put koji ga od Makedonije i Grčke vodi preko Turske, Egipta, Iraka, Kurdistana, Irana i Turkmenistana, sve do Uzbekistana, najsjevernije točke do koje je Aleksandar došao. O svom putovanju i potrazi za prvim 'velikim globalizatorom', kako on makedonskog osvajača zove, Boko će sljedećih mjeseci ekskluzivno pisati za tportal, a knjiga o tom putovanju izlazi sljedeće godine.

Hotelska sigurnost ne jamči previše, ali ste barem u jedno sigurni: nitko iz hotela neće nekom rođaku talibanu dojaviti da su stranci u hotelu i neće vas usred noći grupa talibana izvesti iz hotela i odvesti u nepoznatu pravcu. Stranci su ovdje na cijeni kao ratni plijen: iza svakog od njih stoji neka vlada spremna platiti da ih se pusti.

Iza Afganistanaca odavno ne stoji nitko i navikli su živjeti s ratom koji traje već više od tri desetljeća. Ali su se i umorili od njega; svi imaju samo jednu želju: napustiti zemlju i otići bilo gdje, samo da se normalno živi, bez svakodnevnih opasnosti, pucnjave, bomba i ubojstava.

Na ulici Nikolina i ja smo atrakcija, a budući da su Afganistanci vrlo srdačni, gostoljubivi i radoznali, često se upuštamo u zanimljive razgovore. Koji najčešće završe molbom da im sredimo bilo kakvu europsku ili schengensku vizu, a za što su spremni platiti.

Najveća neugodnost na ulicama ipak nisu kamioni-bombe, nego djeca prosjaci. Teško je ostati ravnodušan prema djeci koja su ratna siročad i žive na gradskim ulicama, a jedini im je prihod ono što sami isprose. Pojava stranca njima je kao dobitak na lutriji i u stanju su s vrećom na ramenima u kojoj im je sve imanje pratiti vas satima i tražiti neki afgan, ili komadić hrane. Date li jednome, doći će ih još deset i pratiti vas cijeli dan, čekati ispred dućana ili hotela, neće se odvajati od vas. Ali, i ako ne date, nastavit će vas pratiti, jednostavno, jedino što oni imaju je vrijeme, a stranac je potencijalni 'donator'. Hodati gradom s hordom gladne i nevoljne djece iza sebe, koja vas stalno nježno dodiruju po laktu i molećivo traže 'One dolar, mister', krajnje je mučno iskustvo. Osjećaj da im ne možete pomoći, još je teži.

Osim triju velikih gradova Herata, Kabula i Mazar-i-Šarifa u kojima postoji relativna sigurnost tek povremeno prekidana bombaškim napadima, provincija i ruralni krajevi uglavnom nisu pod kontrolom vladinih snaga i nesigurni su za putovanje. I za život, naravno. Dio zemlje pod kontrolom je vladinih i koalicijskih snaga samo danju. Noću vlada bezvlašće, a ljudi se zaključavaju u kuće, premda ključ nije sredstvo koje vam može spasiti život.

Zanimljivo je da je talibanska kontrola najčvršća u krajevima zemlje u kojima se uzgaja opijum. Afganistanci tvrde da je cijeli ovaj rat zapravo dogovor talibana i Amerikanaca; sve je dogovoreno kako bi neki mogli zaraditi i podijeliti novac. Nije ovo rat za vjeru; mi ginemo isključivo zato što netko mora ostvariti profit, riječi su koje stalno slušamo.

I zaista, u svijetu bez sigurnosti kakav je danas Afganistan, sigurno je samo jedno: profit velikih kompanija i onih koji nikog u ovom ratu neće izgubiti. A za tako dobar profit vrijedi žrtvovati nekoliko tisuća pijuna koji su, eto, imali nesreću da se rode u Afganistanu.