Martinje, odnosno blagdan svetog Martina koji se obilježava 11. studenoga, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a posebice u Hrvatskom zagorju, tradicionalno donosi velika slavlja u vinogradima i kletima. Dok se u Zagorju koristi naziv Martinje, u Istri i Hrvatskom primorju ustalio se ženski rod - Martinja
Premda pisani povijesni izvori koji potvrđuju Martinje kao pučki praznik blagostanja i gozbe ne sežu dalje od 17. i 18. stoljeća, sama predodžba o svetom Martinu kao simbolu materijalnog obilja i zahvalnosti za plodove zemlje vuče korijene još iz srednjeg vijeka. Bila je to ključna točka u godini kada su završavali jesenski poljoprivredni radovi, podmirivali se godišnji dugovi kmetova i otvarale bačve s mladim urodom.
vezane vijesti
Od germanskog blagoslova do vinske parodije
Središnji dio martinjskog slavlja je dobro poznati šaljivi igrokaz 'krštenja mošta', u kojem se nečisti i mladi mošt kroz satirični obred simbolično prevodi u zrelo, plemenito vino.
Kako navodi Hrvatska enciklopedija, izvori ovog rituala leže u germanskom pučkom običaju blagoslova vina na dan sv. Ivana Evanđelista, koji se u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima stopio s proslavom sv. Martina. Zanimljivo je da se tzv. Martinsfeier u početku slavio isključivo u visokim plemićkim krugovima. Upravo su feudalni dvorci i plemićke večere bili mjesto gdje je nastao parodijski crkveni ceremonijal u kojem se biraju 'vinski biskup', kumovi i svjedoci.
Od 19. stoljeća pojavljuju se i prva pisana pravila koja točno propisuju šaljive litanije, uloge i zdravice tijekom obreda.
Zašto baš pečena guska?
Nijedno Martinje ne prolazi bez bogatog stola na kojem je kruna večere tradicionalna 'martinjska guska', najčešće poslužena s mlincima. Prema pučkoj legendi, skromni sveti Martin nije želio prihvatiti biskupsku čast pa se sakrio među guske, no njihovo ga je glasno gakanje odalo, zbog čega su i same 'kažnjene' završavanjem na blagdanskom pladnju.
