NAŠA REALNOST?

Usamljeni u digitalnoj gomili

  • Autor: Joško Tomasović
  • Zadnja izmjena 05.02.2011 15:56
  • Objavljeno 05.02.2011 u 09:00
muškarac usamljen kompjuter

muškarac usamljen kompjuter

Izvor: Corbis / Autor: HBSS

Pod zapravo veoma jednostavnom i dobrano raširenom pretpostavkom da digitalna tehnologija i sve intenzivniji načini komuniciranja dovode do sve veće osamljenosti, Sherry Turkle u svojoj novoj knjizi 'Alone Together' istražuje kako tehnologija snažno oblikuje nove društvene norme, a ne obrnuto

Teza prema kojoj intenzivno korištenje digitalnih tehnologija i društvenih mreža ne dovodi do zbližavanja, već razvidno svjedoči o sve većem udaljavanju među ljudima nije ni nova, ni revolucionarna. Dapače, već je izvjesno vrijeme jako prisutna kod čitavog niza psihologa i sociologa koji se intenzivno bave digitalnom kulturom današnjice. Sherry Turkle, psihologinja sa znanog Massachusetts Institute of Technology, u svojoj novoj knjizi Alone Together, koja je dobila značajnu količinu pažnje u internacionalnim medijima, bavi se navikama konzumenata digitalnih tehnologija. Na temelju više od 450 svjedočanstava, Turtle iscrtava psihološki pejzaž suvremenih digitalnih ovisnika u kojem je upravo tehnologija ta koja snažno oblikuje nove društvene norme, a ne obrnuto.

Naime, iza paravana frenetičnog slanja SMS-ova, tweetova, pokeanja, mejlova (koji bi nas, ako bismo vjerovali samoprozvanim guruima današnjice, poput Marka Zuckerberga, trebali veličanstveno uvesti u novo, sretnije i intenzivnije stanje sveopće premreženosti) krije se čitava društvena patologija te niz dubokih raslojavanja između deklarativnog i sadržajnog.

Peter M. Fisher

Peter M. Fisher

Izvor: Corbis / Autor: Peter M. Fisher

Stvara li se nova generacija narcisa koja je u stalnoj potrazi za svim oblicima utjehe?

Turtle, naravno, priznaje kako su nove tehnologije nedvojbeno unaprijedile mogućnosti komuniciranja te kako je povezanost među ljudima sada barem nominalno na potencijalno najvišem stupnju u civilizaciji. No njezin interes ne ide u smjeru afirmacije statističkih brojki ili apologije novih tehnologija, već u smjeru razotkrivanja psiholoških čimbenika koji se stubokom mijenjaju. U njezinim tezama se tvrdi kako uporaba novih tehnologija, posebice kao supstituta ljudske interakcije, smanjuje očekivanja od fizičkog ljudskog kontakta, generira golem stres, dovodi do permanentne zbunjenosti i kada smo sami i kada smo u grupi te u cjelini stvara novu generaciju narcisa koja je u stalnoj potrazi za svim oblicima utjehe.

Upravo se narcizam otkriva kao krucijalni simptom nove generacije 'transparentnih', točnije onih koji su, zahvaljujući novim društvenim mrežama, posve zamutili granice privatnog i javnog. Novi narcisi digitalnog doba razotkrivaju se kao iznimno fragilne jedinke kojima jedino virtualno zujanje društvenih mreža može pružiti toliko potrebnu utjehu i samopouzdanje. Navodi se tako jasan primjer masovnog društvenog okupljanja tijekom predsjedničke inauguracije Baracka Obame – ljudi koji su stalno slali i dijelili fotografije nisu zapravo sudjelovali u društvenoj interakciji, već su patološki bježali od realnosti. Tinejdžeri koji osjećaju zazor od uporabe telefona skrivaju se u internetskom prostoru kao sigurnoj oazi od snažnih emocija koje može generirati izvanjski svijet. Standardna je teza kako su najdelikatniji zamorci digitalnog zamaha upravo tinejdžeri za koje neke statistike u SAD-u tvrde da mjesečno šalju i do 6.000 SMS-ova. No prema novoj studiji, i oni se osjećaju zanemareni od roditelja koji su objeručke prihvatili tehno gadgete, što dakako doprinosi rastućem osjećaju nesigurnosti.

Površno gledajući, mogućnost virtualnih razgovora s više ljudi istovremeno uza sve multimedijske podrške svakako djeluje uzbudljivije od klasičnog dijaloga. No u onom trenutku kad performans zamijeni emociju (a profil na Facebooku jest prije svega performans ili uprizorenje sebe, a tek potom pomno kontrolirana virtualna ispovjedaonica), standardne metode psihološkog promatranja otkrivaju se kao zastarjele i manjkave. Internet, pa tako i naše nove navike komuniciranja, još su u pubertetskoj fazi razvitka, u kojoj se teško, ponekad i uopće ne daju razaznati implikacije od mogućih prednosti.

U smislu u kojem bi naslov, koji se slobodno može preporučiti hrvatskim izdavačima koji se ili premalo ili uopće ne bave iznimno aktualnom temom digitalne kulture, barem donekle potaknuo neke od korisnika da iole promisle o implikacijama tehnologije o kojoj su postali ovisni, knjiga je dobrodošao prilog. No u svom pozivanju na staromodni razgovor 'oči u oči' u doba sveopćeg pubertetskog tehno entuzijazma, djeluje pomalo kao lajanje na mjesec.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi