Nakon niza međunarodnih suradnji, među kojima se ističe rad na popratnim materijalima uz kultni dokumentarac 'Mudrost traume' (The Wisdom of Trauma) dr. Gabora Matéa, svoje je bogato znanje i praksu pretočila u novu knjigu dojmljivog i naizgled provokativnog naslova: 'Dar traume'.

Polazeći od premise da trauma nije ono što nam se dogodilo, nego trag koji je to iskustvo ostavilo u našem živčanom sustavu, Petra Brzović demistificira uvjerenje da smo 'pokvareni strojevi' koje društvo i suvremeni self-help neprestano tjeraju na popravak. U velikom razgovoru za tportal progovara o tome zašto neumorno prebiranje po djetinjstvu često ne donosi mir, kako tijelo kroničnim umorom i napetošću šalje alarme koje razum ignorira te zašto nas podsvijest u području ljubavi nepogrešivo vuče onome što joj je poznato, a ne onome što nas usrećuje.

Otkriva i zašto je pretjerano ugađanje drugima zapravo skrivena strategija preživljavanja, kako preživjeti krivnju kada napokon postavimo granicu te kako uz njezinu metodu Sankara rana napokon prestaje biti ožiljak te postaje izvor mudrosti i snage.

Naslov knjige, 'Dar traume', zvuči gotovo provokativno. Živimo u kulturi koja često doživljava traumu isključivo kao trajnu ranu ili etiketu. Što je točno u traumi 'dar' i kako taj koncept objasniti nekome tko se trenutno osjeća slomljeno?

Razumijem zašto naslov zvuči provokativno. Trauma boli i ta bol je stvarna. Ali upravo kroz iskustva koja nas najviše rane često razvijamo ono što inače ne bismo mogli: dublju svijest o sebi, suosjećanje, snagu za koju nismo znali da je imamo i jasnoću o tome što nam je u životu doista važno.

Nekome tko se upravo sada osjeća slomljeno ne bih to izgovorila kao poučak. Iz sredine boli dar se ne vidi, i to je u redu. Prvo bih mu rekla da je njegova bol stvarna i da nije sam. Dar se ne nameće, on se otkriva, gotovo uvijek gledajući unatrag. Kada čovjek shvati da njegove reakcije imaju smisla, da je njegov organizam radio upravo ono što je morao da bi preživio, sram počinje popuštati. Tada se otvara prostor u kojem rana postaje izvor, a ne samo ožiljak.

A kada gledamo život s razine duše, idem i korak dalje: tada trauma jest dar. Ne zato što je bol dobra ili zato što bismo trebali biti zahvalni na onome što nas je ranilo, nego zato što duša prolazeći kroz takva iskustva raste i sjeća se tko jest. Pitanje više nije samo zašto mi se to dogodilo, već što je moja duša tim iskustvom trebala naučiti. Ta perspektiva ne umanjuje bol, ali joj daje smisao, a smisao je ono što omogućuje čovjeku da prođe kroz bol, a ne da u njoj i ostane. Upravo tu perspektivu otvaram u knjizi.

Danas je riječ trauma postala dio svakodnevnog govora i društvenih mreža, pa se često koristi za svaku neugodnost ili stres. Gdje vi kao terapeutkinja s 25 godina staža povlačite granicu između normalne ljudske boli i stvarne traume koja traži iscjeljenje?

Bol je dio života. Gubitak, razočaranje, prekid, stres na poslu, sve to boli, ali živčani sustav se nakon toga s vremenom vraća u ravnotežu. Kako kaže Gabor Maté, trauma nije ono što nam se dogodilo, nego ono što se zbog toga dogodilo u nama. Iskustvo je bilo prejako, prebrzo ili predugo, a nismo imali dovoljno podrške da ga obradimo.

Razliku vidim u tome što ostaje poslije: zbog traume organizam kao da ostaje zaglavljen u prošlosti. Između ostalog, prejako reagiramo ili se gasimo, tijelo je stalno na oprezu, ponavljaju se isti obrasci u odnosima, imamo osjećaj da nismo potpuno prisutni u svom životu. Trauma ne mora biti velika katastrofa. Kronična emocionalna nedostupnost roditelja ili stalna kritika u djetinjstvu može ostaviti dubok trag. Ali ne bih svaku neugodnost nazvala traumom, jer time ta riječ gubi težinu, i to upravo za ljude koji je stvarno nose. Pravo pitanje nije 'je li ovo bilo dovoljno strašno', nego 'je li ovo još uvijek živo u meni i upravlja li mojim životom'.

Zašto razum sve shvaća, ali živčani sustav i dalje ne osjeća sigurnost

Kažete da nije nužno 'neumorno kopati' po prošlosti da bismo znali nosimo li neku traumu. Kako onda razlikovati ljekovito suočavanje s prošlošću od toksičnog prebiranja po starim ranama koje nas drži zaglavljenima u ulozi žrtve?

Ljekovito suočavanje ima smjer. Vodi prema osjećanju, razumijevanju i otpuštanju te nakon njega imamo više prostora i mira, čak i kada je to bilo bolno. Prebiranje po ranama vrti nas u krug: iste priče, isti zaključci, ista ljutnja, a nakon toga smo iscrpljeniji nego prije.

Razlika je često u tome radimo li s pričom u glavi ili s iskustvom u tijelu. Možemo deset godina analizirati djetinjstvo i da se ništa ne promijeni jer razum razumije, a živčani sustav još nije dobio iskustvo sigurnosti. Zato kažem da ne moramo neumorno kopati. Trauma se sama pokazuje u sadašnjosti našim reakcijama, i tjelesnim, te odnosima, a tada radimo s njom.

Drugi znak je to kako se odnosimo prema odgovornosti. Važno je priznati da nam je netko nanio bol. Bez toga nema iscjeljenja jer ne možemo zacijeliti ranu koju poričemo. Ali ako ostanemo na tome i godinama čekamo da se onaj tko nas je povrijedio promijeni, ispriča ili prizna krivnju, i dalje mu dajemo moć nad našim životom. Tada ostajemo u ulozi žrtve. Iscjeljenje počinje kada možemo reći: nismo mi krivi za ono što nam se dogodilo, ali mi smo ti koji sada biramo što ćemo učiniti s time.

Surađivali ste na materijalima vezanima uz dokumentarac 'Mudrost traume' dr. Gabora Matéa. Kako se potisnuta trauma najčešće manifestira na tijelo prije nego što je uopće osvijestimo, kojim točno signalima tijelo pokazuje da 'plače' umjesto nas?

Za younity International snimila sam niz meditacija kao pratnju uz taj dokumentarac. Taj rad potvrdio mi je ono što godinama viđam u praksi: tijelo često zna prije nego što mi znamo. Neki od najčešćih prvih signala su kronična napetost u vratu, ramenima i čeljusti, plitko disanje, stezanje u prsima ili grlu, probavne tegobe, glavobolje, bolovi bez jasnog medicinskog objašnjenja, iscrpljenost, preosjetljivost na zvukove ili dodir, stalna pobuđenost ili, s druge strane, utrnulost i osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela.

Veliko istraživanje o nepovoljnim iskustvima u djetinjstvu (ACE studija), provedeno na više od 17.000 ljudi, pokazalo je da su ljudi s više takvih iskustava izloženi većem riziku od niza kroničnih bolesti u odrasloj dobi. Izvorna studija obuhvatila je deset kategorija: emocionalno, fizičko i seksualno zlostavljanje, emocionalno i fizičko zanemarivanje, nasilje u obitelji, ovisnost ili psihičku bolest u obitelji, razvod ili odvojenost roditelja te član obitelji u zatvoru. Kasnija istraživanja proširila su popis na siromaštvo, vršnjačko nasilje, nasilje u zajednici i diskriminaciju.

Tijelo i psiha nisu odvojeni i vrijedi slušati simptome koje nam tijelo šalje.

Nije problem u manjku sna: Ponekad se moramo odmoriti od načina na koji živimo

U knjizi spominjete umor, nesanicu i bezvoljnost. Mnogi ljudi te simptome pripisuju gustom rasporedu i burnoutu na poslu. Kako prepoznati trenutak u kojem kronična iscrpljenost zapravo nije problem lošeg sna, već obrana organizma od emocija koje odbijamo osjetiti?

Ne kažem da svaki umor znači potisnute emocije. Kronični umor vidim kao poziv da se pogleda cijela slika: i medicinske parametre, od štitnjače i anemije do kvalitete sna, i životne okolnosti i nerazriješene traume koje su potencijalno dovele do disbalansa u organizmu. Jedno ne isključuje drugo, često se isprepliću. Na dublje slojeve posebno vrijedi obratiti pažnju kada odmor ne pomaže, godišnji ne pomaže, a čovjek se budi umoran kao da je cijelu noć nešto nosio.

Potiskivanje emocija troši ogromnu količinu energije. Organizam koji je stalno u pripravnosti, ili nakon dugo vremena u stanju gašenja, ne može se istinski odmoriti. Na to mogu upućivati umor koji se pojačava kada se približimo određenim temama, ljudima ili sjećanjima, osjećaj praznine ili tuposti tamo gdje bi trebala biti tuga ili ljutnja, potreba da stalno budemo zauzeti jer nas tišina uznemiruje te duboki mir koji često dođe nakon što nešto napokon izgovorimo ili isplačemo. Burnout i trauma često se isprepliću: najlakše izgore oni koji su naučili preživljavati radom i funkcioniranjem.

U fiziologiji se to zove alostatsko opterećenje: kumulativna cijena koju organizam plaća za dugotrajnu prilagodbu na stres. Zato ponekad nije dovoljno samo više spavati. Ponekad se ne trebamo odmoriti samo od posla, već od načina na koji smo naučili živjeti.

Osjećaj srama jedan je od najtežih ljudskih tereta. Zašto je trauma gotovo uvijek neraskidivo vezana uz sram i uvjerenje 'sa mnom nešto nije u redu'?

Sram je osobito čest u slučaju razvojne i relacijske traume, onoga što se događa u djetinjstvu, u odnosima s ljudima o kojima ovisimo. Dijete ne može zaključiti da su pogriješili odrasli oko njega. Ono ovisi o njima, za njega je to pitanje preživljavanja. Puno je sigurnije zaključiti 'ja nisam u redu' nego 'ljudi o kojima mi ovisi život nisu sigurni'. Taj zaključak donosi i iluziju kontrole: ako sam ja problem, mogu se popraviti, mogu biti bolja, tiša, uspješnija. Tako sram postaje strategija preživljavanja i kasnije preraste u identitet.

Krivnja kaže 'učinio sam nešto loše', a sram kaže 'ja sam loš'. Sram se hrani tišinom i skrivanjem. Zato je u terapiji jedan od najljekovitijih trenutaka onaj u kojem čovjek izgovori ono čega se najviše srami i umjesto osude doživi prihvaćanje. Sram se ne rješava objašnjavanjem, već iskustvom da smo viđeni i da smo i dalje prihvaćeni.

Postoji i sloj koji često previdimo: transgeneracijski preuzet sram i druge emocije. Mnogi ljudi nose sram, strah, krivnju ili tugu koji izvorno nisu njihovi. Preuzeli su ih od roditelja, baka i djedova, iz ratova, gubitaka, siromaštva ili obiteljskih tajni o kojima se nikada nije govorilo. Ono što jedna generacija nije mogla osjetiti i izreći prenosi se na sljedeću načinom odgoja, onim što se prešućuje, atmosferom u kojoj dijete raste. Istraživanja na tom području, uključujući epigenetiku, tek su na početku, ali u praksi to svakodnevno vidim. Kada čovjek prepozna da dio tereta koji nosi nije njegov, često osjeti veliko olakšanje. Tada ga može s poštovanjem vratiti i prestati živjeti tuđu priču.

Privlačnost koja vara: Podsvijest ne traži sreću, već ono što doživljava kao dom

Zašto nas podsvijest, unatoč svoj našoj inteligenciji i želji za srećom, iznova vuče partnerima ili situacijama u kojima doživljavamo točno onu vrstu ranjavanja koju smo iskusili u djetinjstvu?

Jer podsvijest ne traži sreću, nego poznato. Ono što smo upoznali u djetinjstvu živčani sustav doživljava kao dom, čak i kada je to bolno. Osoba koja je odrasla uz emocionalno nedostupnog roditelja često osjeća snažnu privlačnost prema nedostupnom partneru, a toplog i dostupnog čovjeka doživi kao 'dosadnog' ili joj je nelagodno s njim. To nije privlačnost, to je prepoznavanje.

Postoji i dublji sloj: dio nas se nada da ćemo ovaj put uspjeti, da ćemo napokon dobiti ljubav od nekoga tko nam je ne može dati i tako zacijeliti staru ranu. Ne vidim to kao kaznu, nego kao poziv. Isti obrazac vraća se dok ga ne osvijestimo. Kada prepoznamo staru ranu u novoj situaciji, prvi put imamo izbor.

Ljudi koji su doživjeli traumu često postaju 'previše funkcionalni' – postaju oni koji svima pomažu, nikada ne traže ništa za sebe i ne znaju reći 'ne'. Jesu li pretjerana odgovornost i ugađanje drugima zapravo skrivena strategija preživljavanja?

Vrlo često, da. Dijete koje je raslo u kaotičnoj, nesigurnoj ili emocionalno zahtjevnoj obitelji brzo nauči da je sigurno biti korisno. Ako se brinem o drugima, ako sam dobra, ako ne smetam, možda ću biti voljena ili barem neću biti napuštena. Ponekad dijete povjeruje da o njemu ovisi mir u obitelji: ako budem dobra, možda se mama i tata neće svađati. A i ono najgore: ako budem dobra, možda neću biti zlostavljana. Uz poznate reakcije poput borbe, bijega i ukočenosti, ugađanje je jedan od načina na koji se živčani sustav brani ili štiti.

Takvi ljudi izvana djeluju snažno, pouzdano i sposobno. Iznutra su pak često iscrpljeni i usamljeni jer nitko ne vidi njihove potrebe, a ne vide ih ni oni sami. Pomaganje nije problem. Problem je kada pomaganje nije izbor, već nužnost, kada reći 'ne' izaziva strah, a vlastita potreba sram. Mnogi ljudi s kojima radim tek nakon sloma ili bolesti shvate da su cijeli život funkcionirali, a nisu živjeli.

Kada čovjek napokon odluči postaviti granicu, nerijetko ga preplavi osjećaj krivnje, pa se povuče. Kako preživjeti tu krivnju i naučiti živjeti s nelagodom da nismo svima ugodni?

Krivnja koja se javi nakon postavljanja granice najčešće ne znači da smo učinili nešto loše. Znači da smo učinili nešto novo. Živčani sustav koji je godinama učio da je sigurnost u ugađanju doživljava granicu kao opasnost. Ta krivnja je stari alarm, a ne moralni kompas.

Tada pomaže i jednostavno pitanje: je li ova krivnja znak da sam nekome nanijela štetu ili znak da sam razočarala nečija očekivanja? To nije isto. Zatim, nelagodu treba naučiti izdržati u tijelu: disati, osjetiti stopala, obgrliti se rukama, ne žuriti se ispraviti, ispričati ili objasniti. Nelagoda je val i prolazi ako je ne hranimo. Granice su vještina koja se uči malim koracima, ne počinje se s najtežim odnosom. I na kraju: kada prestanemo biti svima ugodni, prvi put postajemo stvarni. Odnosi koji prežive naše 'ne' odnosi su u kojima nas netko doista vidi i poštuje.

Metoda Sankara kao holistički terapijski pristup

Razvili ste metodu Sankara, a ona spaja hipnoterapiju, rad na živčanom sustavu i transpersonalnu psihologiju. Što se događa u živčanom sustavu kada se trauma napokon 'otkoči' i zašto racionalni razgovor u klasičnoj psihoterapiji ponekad nije dovoljan za cjelovito iscjeljenje?

Trauma nije samo sjećanje. Ona živi i u implicitnoj memoriji, u tijelu i u načinu na koji živčani sustav procjenjuje sigurnost i prijetnju, ali i u duši. Zato možemo potpuno razumjeti to da smo danas sigurni, a tijelo se i dalje boji. Izraz 'otkočiti' je lijepa slika, iako ne doslovan neurološki opis. U praksi je taj proces ponekad sasvim nježan i suptilan, a ponekad i katarzičan: dah se produbi, mišići popuste, ponekad se jave drhtanje, toplina, suze ili smijeh. Osoba postupno dobiva veću sposobnost regulacije i fleksibilnije reakcije. Ljudi to često opisuju riječima 'kao da sam se vratila u sebe'. U svom radu vidim kako se fragmenti duše vraćaju i čovjek ponovno postaje cjelovit poslije disocijacije, toga se dio nas tijekom traume povukao da bismo preživjeli. Dva takva primjera opisujem u knjizi. Istodobno se pokreće niz biokemijskih promjena: regulira se HPA os (hipotalamus, hipofiza i nadbubrežne žlijezde), glavni sustav odgovora na stres, a s njom i razina hormona stresa kortizola i adrenalina, pojačava se aktivnost parasimpatičkog živčanog sustava preko vagusnog živca, a u iskustvu sigurnosti i povezanosti oslobađaju se oksitocin i endorfini te donose osjećaj smirenja i olakšanja.

Razgovor je vrijedan, a kvalitetna suvremena psihoterapija ne bi više trebala biti samo racionalni razgovor, stoga mnogi pristupi danas uključuju tijelo i emocije. Ali samo razumijevanje često nije dovoljno. Zato u metodi Sankara povezujem više razina iskustva koristeći, između ostalog, hipnoterapiju i regresijsku terapiju, pomoću kojih proširena stanja svijesti omogućuju pristup dubljim slojevima iskustva, somatski rad i regulaciju živčanog sustava te transpersonalnu dimenziju. Cilj nije samo razumjeti nego iscijeliti.

Knjiga sadrži praktične vježbe i alate. Ako netko čita vašu knjigu zbog doživljenih trenutaka akutne anksioznosti ili panike, koju vježbu regulacije živčanog sustava može provesti u minuti, bez nekih posebnih priprema?

Svatko je drugačiji i ono što pomaže vrlo je individualno. Jednima će pomoći produženi izdah: udahnite kroz nos, a zatim polako izdahnite kroz usta, kao da pušete kroz slamku, tako da izdah traje otprilike dvostruko dulje od udaha. Dulji izdah pomaže umiriti živčani sustav i šalje tijelu poruku da nije u opasnosti. Drugima će više pomoći to da se zagrle, potraže blizinu sigurne osobe, čvrsto stisnu stopala uz pod, pobroje stvari koje vide oko sebe u prostoru ili polako popiju čašu vode. Sve to angažira osjetila i vraća nas u tijelo.

Tako se pažnja vraća iz unutarnjeg alarma u sadašnji trenutak, u kojem ste upravo sada sigurni. Ne treba ni posebno mjesto ni vrijeme za to. Važno je ne boriti se protiv panike, već je prihvatiti i dopustiti tijelu da se polako smiri. Ako su napadi česti ili jaki, svakako potražite stručnu pomoć. U knjizi sam napisala i detaljnije upute za trenutke akutne traume, kojima se čitatelj uvijek može vratiti.

Iscjeljenje nije projekt optimizacije s kojim vječno kasnimo

Koliko je u procesu oporavka važno odustati od ideje da ćemo jednoga dana biti 'potpuno popravljeni'? Nije li zamka self-helpa upravo u tome što nam stalno nameće osjećaj da moramo još nešto popraviti na sebi?

To je jedna od najvažnijih spoznaja na putu iscjeljenja jer nismo pokvareni strojevi koje treba popraviti. Ideja da ćemo jednoga dana biti 'gotovi', bez boli, bez okidača, bez starih rana, zapravo je nastavak istog srama: 'još uvijek nisam dovoljno dobra'.

I da, zamka self-helpa često je upravo u tome. Iscjeljenje se pretvara u još jedan projekt optimizacije, još jedan popis zadataka s kojim uvijek kasnimo. Za mene iscjeljenje ne znači da rana nestaje; ona se pretvara u izvor mudrosti i snage. Umjesto da na stare načine upravlja nama i našim životom, ona ga oplemenjuje. Ako se jednoga dana pojavi nešto novo što nas zove na iscjeljenje, tada ćemo se posvetiti tome. A u međuvremenu ne zaboravimo živjeti, cijeniti život i ne uzimati ga zdravo za gotovo.

Raditi više od dva i pol desetljeća s najtežim ljudskim pričama, traumama i kroničnim bolestima nosi ogroman teret. Kako vi čuvate svoj živčani sustav i gdje pronalazite granicu suosjećanja koja vas ne iscrpljuje?

Sport mi je i danas dio svakodnevice i vrlo važan način regulacije jer pomoću njega otpuštam ono što sam nosila kroz dan. Uz to meditiram, pišem dnevnik i trudim se u svakom trenutku dana biti usmjerena na zahvalnost, pa tako i dok radim s klijentima.

S granicom suosjećanja nemam problema i osjećam se iznimno blagoslovljeno što imam ovaj poziv i ovaj posao. S razine duše razumijem da se sve događa s razlogom. Kada svoje klijente, ali i ljude općenito, promatram kao duše, razumijem i osjećam puno više nego što bih mogla samo kao čovjek. To mi omogućuje da budem suosjećajna, a da me pritom ne povuče u bol i očaj. Iz te perspektive svaka seansa ima svoj duboki smisao te vodi prema rješenju i iscjeljenju, čak i kada je put teži nego što bismo željeli. Naravno, ima seansi koje su vrlo teške i koje nosim u sebi danima, pa i tjednima. Ali sve one, vjerujte mi, ispunjavaju me zahvalnošću, ljubavlju i poniznošću pred veličinom života.

Na zagrebačkoj promociji gost vam je bio neurolog Goran Ivkić. Potvrđuje li današnja moderna neuroznanost i medicina ono što su integrativni terapeuti godinama uočavali u praksi?

Jako me raduje to što smo na promociji mogli razgovarati o tome za istim stolom, ali i zato što posljednjih godina u svojoj praksi sve više surađujem s liječnicima kao s kolegama. Neuroznanost i medicina su unatrag tridesetak godina dale jezik onome što godinama viđam u praksi: da trauma mijenja način na koji živčani sustav procjenjuje opasnost, da kronični stres utječe na hormonalni i imunološki sustav, da su iskustva iz djetinjstva povezana sa zdravljem u odrasloj dobi i da je mozak neuroplastičan, sposoban mijenjati se cijeli život.

Povezanost traume i bolesti danas jasno vidimo, i u istraživanjima i u praksi. Zato bolest treba sagledati i tretirati na više razina istodobno. Rad s traumom jedna je od njih, a uz nju, između ostalog, idu medicinsko liječenje kada je to potrebno, regulacija i detoksikacija organizma, jačanje imunološkog sustava i promjena životnih navika. Ali trauma u svemu tome ima vrlo važnu ulogu. Upravo tim pitanjem, traumom kao čimbenikom u nastanku tjelesnih i kroničnih bolesti, bavim se u praksi, a bavit ću se i u doktorskom istraživanju koje pripremam. Zato mi je dragocjeno to što smo dr. Ivkić i ja, svatko iz svog kuta, osvijetlili istu stvarnost: čovjeka kao cjelinu tijela, uma i duše.

Kad bi čitatelj iz vaše knjige mogao usvojiti samo jednu jedinu rečenicu ili uvid koji bi mu sutra promijenio pogled na život, koja bi to rečenica bila?

'Nisi ono što ti se dogodilo. Ono što danas osjećaš nekad ti je pomoglo preživjeti, a sada možeš izabrati drugačije.'

A kada gledamo život i iz perspektive duše, najvažnije pitanje više nije samo ono što nam se dogodilo, nego što ćemo izabrati učiniti sa životom pred nama. I za to nikada nije kasno. Dok god smo ovdje, na Zemlji, u svakom trenutku imamo priliku za promjenu i krenuti novim putem.