'Pomaknute' generacije, koje su roditeljstvo ostvarile u svojim ranim tridesetim godinama, danas su okružene primjerima katastrofalnih odgojnih metoda u svojoj ili prethodnim generacijama. Neprestano slušamo priče o prekidima veza i uzajamnim zamjerkama, sramu i ovisnosti, kroničnim urušavanjima samopouzdanja i nemogućnosti da održimo smislene i zadovoljavajuće partnerske odnose.

Zbog roditelja koji su bili odsutni ili predominantni, nepouzdani ili zastrašujući, osjećamo duboki 'kvar' u sebi i nedostatak punine vlastite ličnosti.Pozivanjem na navedene promašaje, nastale su dominantne moderne pretpostavke i ideali roditeljstva: prije svega moramo voljeti djecu, uz empatiju i blagost bez obzira na dječji temperament te ako uspijemo u tome, djeca će odrasti i razviti se u sretna i 'ispunjena' bića.

No unatoč romantičnim vizijama i dubokoj svakodnevnoj posvećenosti, svaki roditelj mora se tijekom odrastanja djece suočiti i s kontradiktornim setom neugodnih istina: ljubav nije univerzalni 'lijek' za sva ponašanja, a neograničena posvećenost ne jamči rezultate kojima se svi nadamo.

Jedna od zastrašujućih istina odnosi se na veliku vjerojatnost da ćete postati kanal za ispucavanje bijesa vlastitog djeteta. Razočarenje i frustracija usmjerit će se na najbližu osobu a to ste upravo - vi.

Repetitivni ispadi naporni su i iznenađujući (barem na početku, kad dijete ulazi u fazu terrible two), ali istodobno su i posljedica ostvarene sigurnosti i opuštenosti koje dijete osjeća u vašoj blizini. Zasigurno vi sami niste pokazivali toliko emocija u blizini svojih roditelja, ali s druge strane niste se ni osjećali toliko voljenima. Sve suvremene afirmacije - 'Uvijek ću biti na tvojoj strani', 'Volim te bez obzira na sve', 'Imaš pravo izraziti se i biti ljut, tužan, što god' - savršeno su se isplatile: poučili ste dijete da slobodno iskaže svaku frustraciju i razočaranje u smjeru podržavajućeg roditelja koji to može stoički podnijeti.

Roditelj partibrejker

Morat ćete se pomiriti i s činjenicom da ste 'ubojica dječjeg veselja'. Ljudska priroda nažalost ili nasreću teži ugodi i brzom zadovoljenju neposrednih želja, u cilju postizanja osjećaja zadovoljstva i zabave, a upravo vi, kao osviješten roditelj stojite direktno djetetu na tom 'lakom' putu. Naime, vi morate postavljati granice, učiti dijete odgađanju potreba, proradi frustracija u cilju uravnoteženja ličnosti i dugoročnog 'duhovnog probitka'.

Stoga će biti puno svađa i konflikata između vas. Toliko je lakše gledati crtić nego prati zube, igrati videoigricu nego pisati zadaću, čitati strip nego otići pospremiti sobu, a vi ste ti koji ustrajno govorite 'ne' i tjerate ih na dosadu i repetitivnost. Samo će roditelji hedonističkog karaktera ili liberalno konfuznog stila odgoja, koji dopuštaju djeci gledati crtiće po cijele dane i noći te spremno dočekuju sve izazove uvaljivanjem iPada djetetu, biti tretirani kao - heroji. Za ostale, rezervirane su ružne misli i potencijalno optuživanje zbog 'fašističkog' odgoja.

Nedostižan je san da ćemo uspjeti prenijeti djetetu uvide koje smo bolno i dugotrajno sakupljali i time im uštedjeti vrijeme. Bez nedostatka iskustva, uvidi ne djeluju. Djecu ne možemo požurivati u donošenju zaključaka, nemoguće je spašavati njihovo vrijeme. Morat će raditi iste glupe i bolne greške kao i mi (uz set potpuno novih bolnih gluposti) i potrošiti dobar dio života da otkriju ono što smo mi već odavno spoznali.

Suvremena kultura opire se ideji da određeni razvoj zahtijeva određeni stupanj patnje. Traumatizirani smo barbarskim metodama strogih kazni iz prošlosti koje su utjerivale uvjerenje da uspjeh dolazi nakon boli te da postoji neizbježna poveznica između rane neugode i poniženja te kasnije snage karaktera. U prošlosti, trebalo je pustiti djecu da očvrsnu i pripremiti ih na surovosti svijeta.

Viktorijanski mehanizmi hladnih tuševa i batine iz raja zauvijek su prekriženi. Patnja je izbačena, suosjećanje trijumfira.

No idejom o ukidanju nelagode započeli smo i kontraproduktivan i krajnje okrutan rat s bazičnim saznanjima o ljudskoj prirodi. Iz vlastita iskustva znamo da smo u trenucima najvećeg duhovnog rasta bili izloženi, diplomatski rečeno, 'neugodnim' poticajima. Tjeskobe, odbijanja, odbacivanja i razočaranja učinila su nas u konačnici zrelijim i odgovornijim osobama. Određenu snagu u postizanju ciljeva često crpimo iz problematične prošlosti, potrebe da pobijedimo u utrci s drugima, iz straha i nesigurnosti. Zbog toga što roditelji ili kasnije partneri nisu imali povjerenja u nas, udvostručili smo tu snagu.

Danas očajnički želimo da naša djeca odrastu u odgovorna ljudska bića, ali bez prolaska kroz bolne, strašne događaje. Ne želimo biti agenti utjerivanja straha, želimo ih podržavati, grliti i hvaliti. Želimo da sve bude lijepo i ugodno. Dok istodobno duboko u sebi znamo da je to ostvarivo, zbog vlastitih oštećenja isto tako duboko sumnjamo da im zapravo nudimo dobre namjere i put do pakla.

Moramo popričati o dječjem sadizmu

Romantični pogled na svijet sagledava sve ljude kao fundamentalno dobre od rođenja: samo način odrastanja i nedostatak ljubavi mogu pokvariti i oštetiti taj proces, pretvoriti djecu u okrutna bića. Pretpostavka je da ako dijete odrasta bez anksioznosti, uz povjerenje u roditelje i osjećaj sigurnosti, nikad neće postati ono dijete na igralištu koje se potuče, otima igračke, plaši drugu djecu. Dijete će postati drago i pristojno ako mu je ukazana blagost i pristojnost.

Iskustvo s druge strane pokazuje da ponekad postoji i mračno premrežena strana u ljudima koja je izvan dosega pružene ljubaznosti: određene vrste agresije, okrutnosti i nasilja čine se duboko predodređenima i zapisanima u nekim karakterima. Ponekad djeca maltretiraju manju braću ili sestre iz dosade ili propitivanja granica. Ponekad im je zabavno drugo dijete onesvijestiti udarcem samo da provjere što će se kasnije dogoditi. Dobre primjere dječjeg sadizma u ekstremnim okolnostima možemo pronaći u kultnim romanima 'Velika bilježnica' Agote Kristof, 'Gospodar muha' Williama Goldinga i 'We Need to Talk About Kevin' Lionela Shrivera (svi su doživjeli i filmske adaptacije).

Iz straha od toga, prethodne generacije puno su polagale na pristojno odgojenu djecu i njihovo 'lijepo i dobro ponašanje': nastojali su podići visoke zidove između unutarnjih doživljaja i ekspresije osjećaja. Rigidnost u tome bila je posvećena formiranju osoba koje su sposobne zaključati svoje 'zlo' duboko unutra.

'Šum' u komunikaciji

Nastojanje suvremenih roditelja da pomognu djetetu da se razvije u sretno i uspješno biće, nameće i dodatnu pažnju posvećenu detaljima, od kupnje idealnih didaktičkih igračaka do savršenog rasporeda aktivnosti nakon škole. Edukativne radionice, izleti u prirodu, tečajevi kineskog, način su novog 'ulaganja' u djecu.

No ne postoji kauzalna veza između samog truda i povratnih informacija. Slijed događaja po tom pitanju bizaran je i nasumičan. One koje najviše volimo nikako ne možemo poštedjeti velike doze tuge, bez obzira na intenzitet i usklađenost vanškolskih programa.
U konačnici, moramo se pomiriti da smo statistički najvjerojatnije u kategoriji roditelja koji će iznjedriti mediokritete.

Diskretni šarm negativaca

Na kraju dolazimo i do najtužnije činjenice koja se tiče reciprociteta davanja i primanja ljubavi. Tragedija se sastoji u sljedećem: dok i sami ne postanemo roditelji, uglavnom ne možemo iskusiti jačinu ljubavi koju su naši roditelji osjećali za nas.

A kako postići da nas djeca prihvaćaju? Naravno, trudimo se izbjegavati situacije u kojima možemo ispasti zastrašujući. Šalimo se, glumimo, pretvaramo se da smo konjići, princeze ili mace, uvijek krajnje blagonakloni, pristupačni likovi koji nikad ne bi ozlijedili dijete.

Naši roditelji rijetko su pazili na to, a upravo to bi trebala biti dobra formula za očuvanje bliskosti i ljubavi, zar ne.

Začudo, iskustvo opet pokazuje da nas često privlače teški i problematični likovi, osobe koje ne možemo pročitati od prve, koje nose u sebi dašak misterije, koje su ponekad i – zastrašujuće. One nas lakše uvlače u svoje 'intrigantne' svjetove, na način na koji drage, stabilne osobe često, iz raznih razloga, nisu u stanju.

Stoga pada na pamet vrlo obeshrabrujuća i zabrinjavajuća pomisao: ako volimo djecu predano, postojano i bez zastrašivanja, velika je vjerojatnost da ćemo biti neprimijećeni. Logično-tragičan nastavak te misli glasio bi: ako smo udaljeni, odsutni duhom i nedokučivi u reakcijama, djeca će postati i ostati opsjednuta nama cijeli život.

Sve te misli mogu nas 'opsjedati' dok uspavljujemo dijete, kupamo ga, vodimo u park, dok brinemo i propitujemo svoje postupke, ali u konačnici rješenje se nameće iz drugog 'izvora'. Ideja o podržavajućem roditeljstvu dolazi iz srca, a ne iz racionalnog dijela. Uz tu spoznaju osigurani smo i pouzdani u davanju bez očekivanja.