Roditeljstvo je jedna od najpopularnijih tema na društvenim mrežama. Roditelji razmjenjuju iskustva i odgojne savjete i dijele svakodnevne obiteljske trenutke. Mnogi su s vremenom od privatnih profila napravili javne stranice s tisućama pratitelja, na kojima preporučuju proizvode i pokazuju obiteljski život.

Takve zajednice mogu biti velika podrška, osobito roditeljima koji prolaze kroz slične izazove. No kada su u objavama djeca, postavlja se pitanje koliko njihova života treba vidjeti netko koga uopće ne poznajemo.

Dijeljenje fotografija, snimaka i informacija o djeci na internetu zove se sharenting. Zbog njega djeca često imaju digitalni trag i prije nego što sama otvore prvi profil. Fotografije prvih koraka, polaska u vrtić ili obiteljskih putovanja mogu godinama ostati dostupne na internetu ili na tuđim uređajima. Ela Sokol, edukatorica za digitalnu dobrobit djece i roditelja, u tekstu za portal missMAMA upozorava i na umjetnu inteligenciju, kojom se od postojećih fotografija mogu napraviti uvjerljive lažne snimke.

Pritom dijete ne mora biti na fotografiji da bi roditelj otkrio previše. Dovoljno je javno pisati o njegovim poteškoćama, strahovima ili neugodnim trenucima.

Vaša priča, a ne djetetova

Prvi je savjet da roditelji pričaju o sebi, a ne o djetetu. Umor, usklađivanje posla i obitelji te promjene u razmišljanju teme su u kojima će se prepoznati mnogi. Umjesto da detaljno opišete djetetov ispad bijesa, možete ispričati kako ste naučili smirenije reagirati u takvim trenucima. Ili napišite što ste očekivali prije roditeljstva, što vas je iznenadilo i koje ste navike promijenili.

Drugi se prijedlog odnosi na fotografije: prikažite atmosferu, ne identitet. Obiteljski doručak, zajedničko kuhanje ili pripremu za izlet možete dočarati kroz prostor, predmete i aktivnosti. Umjesto djeteta koje izrađuje božićne ukrase, fotografirajte materijale, sam postupak ili gotove ukrase. S izleta podijelite prirodu i mjesta koja ste posjetili. Sokol savjetuje da pritom pazite na sitnice koje mogu otkriti osobne podatke, poput imena na bilježnicama, naziva škole ili kućne adrese.

Roditelj kao glavni lik

Mnogi roditelji koji stvaraju sadržaj oslanjaju se na dječje reakcije i spontane izjave jer s njima objave bolje prolaze. No vlastito lice, glas i iskustvo mogu biti sasvim dovoljni. Ako želite govoriti o jutarnjoj gužvi prije škole, snimite sebe kako objašnjavate što vam olakšava jutra, pokažite kako večer prije pripremate stvari ili predstavite raspored koji vam pomaže.

Četvrti je savjet dijeliti ideje i aktivnosti, a ne djetetove reakcije. Recepti, kreativne igre, preporuke knjiga i društvenih igara ili ideje za izlete korisni su i bez djeteta pred kamerom. Za aktivnost za razvoj fine motorike dovoljno je pokazati materijale i objasniti postupak. Kod preporuke za izlet drugim će roditeljima više pomoći lokacija, sadržaji za djecu, cijene ulaznica i praktične informacije.

Posljednji prijedlog nadovezuje se na to: pretvorite iskustvo u koristan savjet. Umjesto opisa konkretne svađe s djetetom, podijelite tri načina koja vam pomažu kad dođe do sukoba. Umjesto objave o djetetovim problemima s učenjem, ponudite savjete o organizaciji školskih obveza ili uređenju kutka za učenje. Razlika je u tome što drugim roditeljima nudite rješenje, a ne izlažete djetetove poteškoće.

Što ako dijete samo želi da ga objavite?

Djeca ponekad i sama traže da ih roditelji objave, osobito kad vide da to rade njihovi prijatelji. Sokol ističe da želja djeteta nije isto što i razumijevanje posljedica. Djeca tek razvijaju sposobnost procjene rizika i ne mogu u potpunosti shvatiti koliko dugo fotografija može ostati dostupna, tko je sve može preuzeti i kako se može zloupotrijebiti, uključujući manipulaciju umjetnom inteligencijom.

Dijete treba saslušati, a njegovo ‘ne’ uvijek treba poštovati. No ni izričito dopuštenje ne znači da je objava sigurna ili primjerena. Odgovornost za zaštitu dječje privatnosti ostaje na odraslima.

Prije sljedeće objave zato se vrijedi zapitati: mogu li ovu priču ispričati, a da ne otkrijem nešto što pripada privatnom životu mojeg djeteta? Kako zaključuje Ela Sokol, odgovor je vrlo često – da.