Roditelji će gotovo uvijek reći isto: vole svu svoju djecu jednako. No istraživanja i životne priče govore nešto drugo. Roditeljsko favoriziranje postoji češće nego što bismo htjeli priznati i ostavlja duboke, dugotrajne posljedice, osobito na one koji se osjećaju zapostavljeno
Roditelji često tvrde da vole svu svoju djecu jednako. Ipak, mnogi odrastaju s tihim, upornim osjećajem da to nije bila cijela istina. Da je netko drugi bio biran češće, slušan pažljivije, podržan snažnije. Taj osjećaj ne nestaje s godinama i ne brišu ga ni vlastita obitelj, ni karijera, ni protok vremena. Naprotiv, tek u odrasloj dobi mnogi shvate koliko duboko boli spoznaja da nisi bio omiljeno dijete i koliko taj doživljaj može oblikovati samopouzdanje, odnose i mentalno zdravlje. Upravo o toj skrivenoj, ali trajnoj rani govore nova istraživanja.
vezane vijesti
Što kažu istraživanja
Dugoročne studije pokazuju da čak dvije trećine roditelja ima dijete kojem su emocionalno bliži ili kojem nesvjesno posvećuju više pažnje. To se često ne mijenja desetljećima.
Istraživanja iz područja obiteljske psihologije potvrđuju ono što mnogi osjećaju intuitivno: roditeljsko favoriziranje postoji i znatno je raširenije nego što se želi priznati. Stručnjaci naglašavaju da pritom nije presudno što roditelji misle da rade, nego kako djeca to doživljavaju. U istraživanjima se pokazalo da se roditelji i djeca više od polovice vremena ne slažu oko toga postoji li nejednako postupanje i kome ono ide u korist. Upravo ta razlika u percepciji ima snažan utjecaj na mentalno zdravlje.
Djeca koja se osjećaju zapostavljeno češće razvijaju simptome anksioznosti i depresije, imaju narušene obiteljske odnose, slabiji školski uspjeh i niže samopouzdanje. Ti se obrasci često nastavljaju i u odrasloj dobi, utječući na partnerske odnose, osjećaj vlastite vrijednosti i način na koji osoba doživljava bliskost.
Još je više zabrinjavajuće to što posljedice ne nestaju s godinama. Jedno istraživanje pokazalo je da je percepcija favoriziranja, osjećaj da si bio omiljen ili zapostavljen, snažniji pokazatelj mentalnog zdravlja u odrasloj dobi nego bračni status, zaposlenje ili dob. Jedini faktor koji ima jaču povezanost jest fizičko zdravlje.
Tko je 'miljenik'?
Ni 'miljenici' nisu nužno pošteđeni. Kad razlika postane prevelika, mogu osjećati krivnju, nelagodu i pritisak očekivanja. Djeca, bez obzira na ulogu, instinktivno teže osjećaju pravednosti.
'Djeca vole jednakost i pravednost u odnosima', objašnjava Susan Branje sa Sveučilišta u Utrechtu. Bol zbog nejednakog tretmana ne jenjava s godinama, a istraživanje je pokazalo da roditeljska pristranost jednako pogađa ljude u šezdesetima kao i one u četrdesetima.
'Možete razgovarati sa starijim ljudima i oni će vam ispričati što im se dogodilo kad su imali pet godina', rekla je za NY Times Laurie Kramer, koja se bavi istraživanjem odnosa među braćom i sestrama na Sveučilištu Northeastern. 'U tome su zapeli'.
Favoriziranje nije nužno vezano uz uspjeh, karijeru ili 'problematično ponašanje'. Kada je J. Jill Suitor, profesorica sociologije na Sveučilištu Purdue, započela najveću studiju o učincima roditeljskog favoriziranja, obitelj ju je upozorila da nitko neće iskreno odgovoriti na njezina pitanja. 'Dobri roditelji to ne rade', rekli su joj. No, istraživači su razvili neizravne metode ispitivanja: na koje dijete trošite najviše resursa, s kim ste emocionalno bliskiji, a u koga ste najviše razočarani? Rezultati su pokazali da je favoriziranje sveprisutno.
'Zlatna djeca'
Djeca koja su ugodnija, poslušnija ili s roditeljima dijele slične vrijednosti, vjerske, političke ili svjetonazorske, češće su miljenici. Zanimljivo je da su kćeri i mlađa djeca nešto češće u povlaštenom položaju.
Zanimljivo je da ne postoji jedinstven skup kvaliteta koji jamči status 'zlatnog djeteta', ali istraživanja pokazuju da su miljenici najčešće kćeri i najmlađa djeca. U odrasloj dobi, ključni faktor su zajedničke vrijednosti – roditelji su skloniji djeci koja dijele njihove religijske i političke stavove. Ono što je najviše iznenadilo istraživače jest činjenica da karijerni uspjesi ili, s druge strane, problemi sa zakonom, često nisu imali nikakav utjecaj na majčinu naklonost.
'Imali smo majke koje su posjećivale sinove u zatvoru svaki tjedan, govoreći: On je dobar dečko, nije on kriv', ističe dr. Suitor.
Može li se šteta ublažiti?
Problem dodatno produbljuje nedostatak komunikacije, jer se o ovim temama u obiteljima rijetko razgovara. Stručnjaci savjetuju da bi roditelji, kada već moraju tretirati djecu različito zbog njihovih specifičnih potreba, trebali jasno objasniti svoje razloge.
Jedna je žena priznala istraživačima kako je i nakon 15 godina proganja majčino priznanje na samrtnoj postelji: 'Oduvijek sam tvoju sestru voljela više'.
To su najdublje veze koje imamo u životu zaključuju istraživači. Roditelji su ljudi od kojih najviše očekujemo bezuvjetnu ljubav.
