SLUČAJNI TURIST

Neplanirani posjet carstvu dijamanata

  • Autor: Jasmin Krpan
  • Zadnja izmjena 25.06.2012 13:09
  • Objavljeno 25.06.2012 u 13:09
BRUSAC

BRUSAC

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Hodajući od Amstela u centru grada do amsterdamske luke, bez nekog jasnog cilja, umjesto prometnom Valkenbusrgestraat krenuo sam malom Nieuwe Uilenburgerstraat ulicom. Tiha ulica bez trgovina, uglavnom sa stambenim zgradama od kojih su neke iz 17. ili 18. stoljeća, a neke nove. Na dijelu ulice nedaleko od kanala, u povećem dvorištu, vidio sam grupu Japanaca. Gdje su Japanci, tu je nešto zanimljivo

Na ulazu u dvorište, u koje se bez problema može parkirati i četiri, pet velikih autobusa, stajala je mala pločica 'Gossan diamonds'. Ušao sam u dvorište. Na desnoj strani velika stara zgrada, a na lijevoj prizemno moderno zdanje. Na ulazu ispred modernog zdanja grupa Japanaca veselo razgovara. Naravno, ne razumijem ni riječi. Unutra još Japanaca. U velikoj prostoriji nekoliko automata za kavu, sokovi. Japanci se poslužuju kavom, uzmem i ja. S kavom u ruci izađem van i sjednem na zidić. Nakon nekog vremena Japanci ulaze u veliku, staru zgradu s natpisom 'Gossan diamonds' na fasadi. Ja s njima. Stražar pred blindiranim vratima pristojno mi prilazi i pita jesam li s japanskom grupom. Nisam. Iz koje ste zemlje – pita. Iz Hrvatske. Ulazi u kabinu i telefonom poziva nekoga u zgradi. Vraća se natrag i pita me jesam li se predbilježio za posjet. Nisam. Nema problema, sad će doći jedan mala grupa iz Engleske. Pita me bi li mi odgovaralo pridružiti se Englezima. Zapisuje podatke iz moje putovnice. Nema problema. Nisam planirao posjet i razgledavanje dijamanta, ali kad sam već tu, što da ne. A i ne košta ništa, kako mi je na pitanje o ulaznici odogovorio stražar.

Nakon desetak minuta čekanja stižu Englezi, dva bračna para, normalni turisti, kao i elegantna gospođa, u tamnoplavom kostimu, elegantnim cipalema s polupetom, u četrdesetim godinama. Vrata se otvaraju i ulazimo. Gospođa, naša voditeljica, na odličnom engleskom pozdravlja i zaželi dobrodošlicu u 'Gossan Diamonds', jednu od poznatih i starih amsterdamskih tvrtki za obradu dijamanata i izradu nakita. Prvo ćemo pogledati prostorije u kojima su smješteni stari strojevi za brušenje dijamanata. Liftom stižemo na kat i dugim hodnikom odlazimo do velike prostorije u kojoj su smješteni stari strojevi za brušenje dijamanata. Tvrtka je osnovana oko 1870. kao dio obiteljskog poslovanja obitelji Boas. Tri brata organizirala su tvrtku na sljedeći način: Israël i Marcus Boas kupovali su u Londonu nebrušene dijamante, Hartog Boas ih je u Amsterdamu brusio, da bi ih zatim Israël i Marcus Boas prodavali u Parizu. Tvrtka je lijepo napredovala, stjecala reputaciju mjesta na kome se dijamanti režu i bruse vrhunskim majstorstvom.

Gospođa je strpljivo pripovijedala povijest tvrtke. Muška polovica engleske četvorke pokazivala je više zanimanja za stare brusilice, a ženska je sa zanimanjem slušala priču voditeljice. Ja sam malo promatrao muzejske strojeve, malo Engleskinje, malo voditeljicu. Nakon toga ušli smo u prostoriju u kojoj se bruse dijamanti. No umjesto redova strojeva za kojima brojni majstori bruse dragocjeno kamenje za nakit kojeg se tržište ne može zasititi, tu je bilo samo dvoje ljudi. Jedna mlada djevojka koja je malo brusila, malo mjerila, no najviše brbljala. Cijelo vrijeme je ramenom držala telefonsku slušalicu na uhu i s nekim pričala kao navijena. Neobičan prizor, uzme li se u obzir da mala nepažnja kod brušenja može upropastiti skupocjeni dijamant. Njezin kolega bio je više koncentriran posao. Dvoje ležernih brusača nije djelovalo kao da mogu na svojim ramenima iznijeti veliku proizvodnju nakita koju firma ima u ponudi. Nešto sam malo čitao o dijamantima i znao sam razlog. No o tome kasnije.

Jasmin Krpan

Jasmin Krpan

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Brusačica dijamanata

Nakon što smo malo gledali kako se bruse dijamanti, ne baš vizualno zanimljiv proces, djevojka je napokon spustila telefonsku slušalicu kad je primijetila da je fotografiram. Otišli smo u ured elegantne gospođe. U intimnoj atmosferi njenog ureda odigralo se ono što je i cijeli smisao obilaska. Izvadila je nekoliko luksuznih kutija od drveta i kože i stavila ih pred nas. Engleskinjama su oči zatitrale od prizora. Dva Engleza lagano su utihnula. Započelo je, u vidu objašnjavanja tehnike brušenja, lagano uvjeravanje dama na kupnju. Gospođa je pozvala Engleskinje da isprobaju prstenje i same se uvjere u blještavilo dijamanta na njima. Engleskinje nije trebalo dva puta nagovarati. Jedan od Engleza pogledao me sa zavišću – bio sam sam. Dame nisu mogle zatomiti oduševljenje pri isprobavanju prstenja. Cijene su izuzetno povoljne, objašnjavala je voditeljica, jer je riječ o kupnji unutar tvrtke. Samo 2500 eura za ovaj predivan prsten. Dvojica muškaraca, koji su izgledali poput svakodnevnih ljudi koji nedjeljom idu na utakmice Arsenala i lokalni pub, ni bogati ni siromašni, samo su mrmljali – Yes, yes.

Ja sam prilično uživao u prezentaciji nakita. A vrhunac blagog bezobrazluka s moje strane bio je kad sam podigao kutiju s nakitom i zamolio jednog od Engleza da me fotografira s dijamantima. 'Ne koristim nakit skuplji od gumene narukvice za dva eura, ali ne drži čovjek svaki dan ovakvo bogatstvo u rukama pa to vrijedi zabilježiti kamerom', rekao sam mu dok sam se namještao za snimak. Možda sam za nijansu previše razvukao osmijeh dok me fotografirao i mislio koliko će njega koštati ovaj posjet jer me pogledao prilično kiselo prije nego što snimio fotografiju. Iako je riječ o neobaveznom i besplatnom obilasku,  riječ je ipak o posjetu koji je tako organiziran da se ako je ikako moguće izađe s prilično manjom količinom eura od one s kojom posjetitelj uđe. Tko zna kako bi to završilo, a bilo je očito da su dva para pajdaši, da nisam ja poput padobranca uskočio u njihovu grupu. Možda bi iznervirani muškarci, ili jedan od njih, dreknuo na ženu – Muči, beno jedna! Kakvi dijamanti, kakvi bakrači! Ovako je sve prošlo u tišini i s troškom koji tko zna je li bio ukalkuliran u posjet Amsterdamu.

Jasmin Krpan

Jasmin Krpan

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Autor pozira s dijamantima

Brušenje dijamanata nije više tako rasprostranjen posao ni u Nizozemskoj ni u Belgiji. Uostalom, ako svaki komad odjeće, od Mango majice do Burberry ogrtača, biva sašiven u Turskoj, Indiji ili Kini, koji bi to vlasnici tvrtki iz biznisa s dijamantima plaćali skupe nizozemske ili belgijske brusače kad to isto, za mizernu nadnicu, mogu raditi Indijci i Kinezi. I zaista, većina dijamanta koji blješte u izlozima draguljarnica bogatog svijeta brušena je u Indiji ili Kini. Evo hladnih brojaka koje govore dovoljno. Rezanje i brušenje jednog karata dijamanta u Indiji košta 10 američkih dolara, u Europi 150 dolara,a 80% svih svjetskih dijamanata brusi se u Indiji. Ono malo europskih brusača najčešće služi za pokazivanje kod turističkih obilazaka u kakvom sam i sam imao prilike sudjelovati. Priče o majstorstvu europskih brusača su točne, jedino što nitko ne govori o majstorstvu indijskih brusača koji bruse i tako sitne komade do stotog dijela karata, dok europski brusači ne naprežu oči na komadima manjima od jednog karata. Kina se posljednja uključila u posao brušenja dijamanata. No s jeftinom radnom snagom, vrlo brzo će Indiji uzeti dobar do tržišta.

U Kini brusač početnik radi za 36 dolara mjesečno, a tko posao dobro usavrši pa može i prebacivati normu, poput Alije Sirotanovića, zarađuje 140 dolara mjesečno. Za taj novac nizozemski brusač neće naviti ni budilicu, a kamoli dići se i raditi. Naravno, najdragocjeniji i najsloženiji su poslovi rezanja i brušenja, zatim poslovi koji donose veliki publicitet i marketing i dalje se rade u Europi. Uostalom, koja bi se to holivudska zvijezda dičila ogrlicom s dijamantima koje je brusio bijedno plaćeni kineski radnik. Samo bi još trebalo da je kod kupnje na njoj etiketa 'Made in China'. Ne treba zaboraviti da je nakit s dijamantima ipak masovni proizvod potrošačke civilizacije. Tvrtke iz tog biznisa s nakitom velike profite ostvaruju na masovnoj proizvodnji i prodaji nakita. Samo se u Kini izbrusi dijamanta u vrijednosti 1,5 milijardi dolara, od kojih veći dio završi ugrađen u prstenje, naušnice, ogrlice. Kad taj nakit dođe do europskih trgovina, na njemu nema etikete 'Made in India' ili 'Made in China'. U tim zemljama se rade jeftine pamučne majice, zar ne? Šutio sam dok je jedan od Engleza strpljivo plaćao dijamantni prsten za družicu. Kad je čovjek u Rimu, valja biti kao Rimljanin. No, kopkalo me, razmišljao sam - zna Englez kako je taj sjajni kamenčić na prstenu koji kupuje najvjerojatnije 'Made in India ili China', jednako poput gumene narukvice na mojoj ruci.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi