Trećeg moskovskog dana navečer pokupio nas je vozač i odvezao na Jaroslavski kolodvor odakle je u vlaku Bajkal na liniji Moskva - Irkutsk započelo naše putovanje u nepoznato. Udobni i čisti kupei bili su iznad očekivanja. Već sljedeće jutro smo, uz doručak i čaj (vagon ima svoj samovar s vječno uzavrelom vodom), promatrali siromašna mjesta ruske provincije.

Svaki vagon ima dvije domaćice (provodnicy) koje usisavaju podove, čiste toalete, daju vam na korištenje posuđe ili vas obavještavaju o zatvaranju toaleta prije sljedeće stanice. Tri i pol dana u vlaku prošla su brže nego što smo mislili – čitanje, ukusna restoranska hrana na žlicu, kraći izlasci iz vlaka na stanicama i kupnja svježe nabranog šumskog voća koje ondašnje žene dolaze prodati na kolodvor, kao i lov na atraktivnije dijelove pruge, primjerice prelazak širokog Irtiša, Oba ili Jeniseja (Volgu smo prespavali prvu noć). Četvrtu noć u vlaku spremismo se na počinak s blagom tugom – baš smo se lijepo uhodali u vlakovnu svakodnevicu. Osim toga, svaku smo noć morali lijegati po sat ranije ne bismo li pratili promjene vremenskih zona.

U Irkutsku nas je dočekao vozač i odveo u privatni smještaj u ulicu na obali rijeke Angare, uz sam centar Irkutska. Najdivnije je bilo to što je to jedna od najstarijih drvenih sibirskih kuća u Irkutsku, danas zaista rijetkih. Naša je domaćica Valja bila pomalo iznenađena činjenicom da smo uopće Slaveni, a kamoli da možemo s njom razgovarati na ruskom.

Za vrijeme boravka u Sibiru, nismo propustili posjetiti najdublje jezero na svijetu, Bajkalsko. Uživali smo u mjestu Bol'shye Koty, do kojeg se može doći samo brodom ili pješice, šetali, jahali, a izdržali smo i temperaturu od 13° Celzijevih i uronili u jezero.

Domaćini su nam pružali tri izdašna obroka dnevno, pripravljena od namirnica iz vlastita vrta, a svaki se obrok obavezno završavao šumskim voćem skuhanim u šećernom sirupu (varen'e), uz kruh i maslac, te uz čaj, ali najugodnije gastronomsko iznenađenje bio je bajkalska riba omul', koju prodavači dime pred vama i s rešetke vam je predaju umotanu u novinski papir.

Sljedeća etapa bila je Irkutsk - Ulan Bator.

Na ruskoj granici stajali smo ukupno pet sati, pa još dva na mongolskoj. Srećom, do tog se vremena već posve oslobodite svakodnevne opterećenosti rokovima pa nam to nije predstavljalo neki problem.

Odmah po dolasku u Ulan Bator (UB od milja) posjetismo Gandantengčinlen Hijd, najveći i najvažniji samostan u Mongoliji koji je čudom preživio staljinističke čistke, zavirismo na jutarnju misu, a zatim iskusismo i sami čar molitve vrteći cilindre s molitvama u Migjid Janraisig Sűmu, najprivlačnijem hramu u samostanu. Ovo je dan koji budisti smatraju jako povoljnim, zato se mladi parovi žele vjenčati baš danas – rekao nam je naš vodič. I zaista, već prije devet sati tog ljetnog ponedjeljka, sve je vrvjelo svadbenim povorkama, predvođenim bijelim vjenčanicama, ali i tradicionalnim ženskim nošnjama.

Sljedeći cilj bio je Terelž, nacionalni par 80-ak kilometara sjeveroistočno od Ulan Batora. Usput smo se zaustavili kod trenutačnog mjesta stanovanja nekoliko nomadskih obitelji i pripadajuće im stoke, posjetili ih u njihovom šatoru (ger), a oni su nas ponudili fermentiranim kobiljim mlijekom (airag).

Uslijedilo je nekoliko rajskih dana u malom kampu u dijelu nacionalnog parka, na oko 1.600 metara nad morem. Smještaj u geru, obilni obroci (mnogo ovčetine!), jahanje i rani počinak. Mongoli su se pokazali kao iznimno veseo i gostoljubiv narod. Smiju se i vesele sitnicama. Svi znaju jahati. Gotovo polovina mongolskog stanovništva vodi nomadski život, a gerove možete vidjeti čak i u gradovima. Glavni savjet: posjetite tu zemlju čim prije, dok je turisti ne iskvare.

Na povratku iz Terelža, zadržali smo se jedno popodne i noć u UB-u te sljedeće jutro krenuli prema Kini. Iznenadio nas je solidan vlak s kineskim de luxe vagonom i udobnim kupeima za dvoje, s naslonjačem i kupaonicom koju smo dijelili sa susjednim kupeom. Cijeli je dan puta prema mongolsko-kineskoj granici prošao u znaku pustinje Gobi.

Nakon relativno brzog prijelaza mongolske granice, ušli smo u Kinu. Kineski policajci ušli su u vlak, a zatim su radnici otkvačili vlak napola. Polovice kompozicija zatim su utjerane po paralelnim tračnicama u ogromnu halu. Svi vagoni se međusobno otkvače, a potom se odvajaju kotači. Zatim ogromne dizalice dižu vagone uvis, stari se kotači uklanjaju, a postavljaju se novi, uži. Rusija i njezina negdašnja sovjetska sestrica Mongolija imaju, naime, kolosijeke šire od standardnih, pa se u Kini postavljaju kotači koji su prilagođeni uobičajenoj širini.

A zatim... pekinški kolodvor. Sjedosmo u taksi i dočepasmo se hotela koji je predstavljao prvi zaista pristojni smještaj od slijetanja u Rusiju. Ne možemo reći da su nas Kinezi osvojili, osim što smo sigurni da će osvojiti svijet. Ti ljudi pokazuju takvu količinu energije i entuzijazma da to mora biti nagrađeno. Ovo je raj za ljubitelje cjenkanja, ali iz te bitke nikad nećete izaći kao pobjednik.

Kineski zid bio je prekrasno iskustvo. Pogledajte slike i možda ćete početi štedjeti za avionsku kartu.

Završilo je naglo. Nama, naviknutima na lagani tempo trotjednog putovanja, bilo je pravo svetogrđe sjesti u avion i za deset sati sletjeti u Europu. Još ošamućeni i s okusom kineskih rezanaca i jasminova čaja u ustima, počeli smo maštati o nastavku putovanja.