Postoji jedna neobična karakteristika suvremenog životnog standarda: možemo imati osjećaj da živimo potpuno obično, a istodobno svakoga mjeseca plaćati desetke stvari koje generaciji naših roditelja u istoj životnoj dobi ili nisu postojale ili su bile povremeni luksuz. Netflix, Spotify, cloud, mobilna tarifa, nekoliko aplikacija, teretana, dostava hrane, kava za van, taksi kada pada kiša, vikend-putovanje niskotarifnom aviokompanijom, brunch subotom i pokoja narudžba s webshopa pojedinačno ne djeluju kao ozbiljan financijski problem. Tek kada ih stavimo na jedno mjesto, postaje jasno koliko se struktura svakodnevne potrošnje promijenila.

Naravno, posljednjih nekoliko godina život je objektivno poskupio. Hrana, stanovanje, energija i brojne usluge danas uzimaju veći dio kućnog budžeta nego što bismo željeli. Ali iza osjećaja da je 'normalan život' postao nevjerojatno skup krije se još jedna, puno zanimljivija promjena: podigli smo i kriterij onoga što pod normalnim životom podrazumijevamo.

Nekadašnji luksuz danas zovemo rutinom

Kava je možda najbolji primjer. Popiti kavu u gradu u Hrvatskoj nikada nije bilo ništa egzotično, ali kultura svakodnevne potrošnje proširila se daleko izvan klasične kave u kvartovskom kafiću. Specialty coffee, matcha, smoothie na putu prema poslu, doručak iz pekarnice i ručak koji naručujemo preko aplikacije postali su sasvim normalan dio urbanog života.

Isto vrijedi za restorane. Generacijama je odlazak na večeru bio događaj – rođendan, godišnjica, obiteljska proslava ili posebna subota. Danas možemo u istom tjednu naručiti dva ručka, otići na brunch i u petak završiti na večeri s prijateljima, a da pritom nemamo osjećaj da živimo posebno luksuzno.

Promijenio se i odnos prema putovanjima. Nekada se govorilo o jednom velikom godišnjem odmoru. Danas između dva ljeta bez puno razmišljanja pokušavamo ugurati adventski vikend, proljetni city break, nekoliko dana na skijanju i barem jedno jesensko putovanje. Jeftini letovi i platforme za rezervaciju smještaja demokratizirali su putovanja, što je sjajna stvar, ali su istodobno stvorili očekivanje da je nekoliko putovanja godišnje dio standardnog života srednje klase. Kada nešto postane uobičajeno u našem društvenom krugu, vrlo brzo prestajemo doživljavati to kao luksuz.

Najskuplje su stvari koje plaćamo bez razmišljanja

Veliki troškovi lako su vidljivi. Znamo koliko plaćamo stanarinu ili kredit, automobil i ljetovanje. Problem su mali iznosi koji prolaze gotovo neprimijećeno jer nijedan pojedinačno nije dovoljno velik da bi nas zabrinuo.

Pretplata od desetak eura ne zvuči kao ozbiljan trošak. Ni druga. Ni treća. Onda dodamo glazbu, filmove i serije, cloud, aplikaciju koju smo trebali samo jedan mjesec, dodatni prostor za fotografije i možda premium verziju nekog digitalnog servisa. Odjednom svaki mjesec postoji cijela kategorija troškova koja prije dvadesetak godina gotovo nije postojala.

Ista je stvar s dostavom. Hrana od 12 ili 15 eura ne djeluje dramatično, osobito nakon napornog radnog dana. Dodamo dostavu, naknade i napojnicu, ponovimo to nekoliko puta mjesečno i dobijemo iznos koji bismo itekako primijetili kada bismo ga morali platiti odjednom.

Suvremena potrošnja briljantno je dizajnirana upravo oko toga da što manje osjećamo trenutak plaćanja. Kartica je spremljena u aplikaciji, sat prislonimo terminalu, pretplata se automatski obnavlja, a taksi naručujemo bez otvaranja novčanika. Novac više gotovo fizički ne napušta naše ruke. Samo se broj na računu smanjuje.

Problem nije jedna kava od tri eura

Tu je lako upasti u drugu krajnost i cijelu priču pretvoriti u lekciju o tome da bismo svi bili bogati kada bismo prestali piti kavu u gradu. To je jednako pojednostavljeno kao tvrdnja da mali troškovi uopće nisu važni.

Kava s prijateljem možda je najbolja tri eura koja ćete potrošiti taj dan. Članarina za teretanu može biti ulaganje u zdravlje. Putovanje može biti iskustvo koje ćete pamtiti godinama. Problem nije u tome što trošimo novac na stvari koje nam život čine boljim, nego što smo velik broj tih stvari prestali doživljavati kao izbor.

Razlika između trošenja i nepromišljenog trošenja često nije u iznosu nego u pitanju: donosi li mi ovo još uvijek dovoljno vrijednosti da bih to ponovno svjesno kupio?

Ako tri streaming servisa koristimo svakodnevno, možda imaju smisla. Ako dva mjesecima nismo otvorili, plaćamo ih samo zato što smo zaboravili otkazati pretplatu. Ako svaki petak idemo na večeru jer nam je to omiljeni ritual s prijateljima, to je nešto sasvim drugo od četvrte dostave tog tjedna koju smo naručili jer nismo planirali što ćemo jesti.

Društvene mreže potpuno su promijenile ono što smatramo prosjekom

Postoji još jedan razlog zbog kojeg je danas teško procijeniti što je normalan život – naš referentni okvir više nije samo neposredna okolina. Nekada smo se uspoređivali sa susjedima, prijateljima i kolegama. Danas prije doručka možemo vidjeti nečiju novu kuhinju, putovanje na Siciliju, dizajnersku torbu, hotelski doručak u Parizu i savršeno uređenu terasu. Algoritam nam pritom ne pokazuje prosječan dan prosječne osobe. Pokazuje nam najfotogeničnije trenutke tisuća različitih ljudi i slaže ih u jedan beskonačni feed.

Rezultat je neobičan: iznimka počinje izgledati kao prosjek. Jedna osoba putuje na Maldive, druga renovira stan, treća kupuje automobil, četvrta jede u restoranu koji je upravo otvoren. Kada sve to gledamo u deset minuta, lako dobivamo osjećaj da 'svi' stalno rade sve navedeno. Naravno da ne rade.

Ali životni standard nije samo ono što si objektivno možemo priuštiti. On je i ono što mislimo da bismo si trebali moći priuštiti. Upravo je taj jaz između stvarnog života i zamišljenog standarda postao jedan od najvećih generatora financijskog nezadovoljstva.

Srednja klasa danas troši na potpuno drukčiji život

Nije pošteno današnju potrošnju uspoređivati s onom od prije trideset ili četrdeset godina samo zaključkom da su ljudi prije bili 'štedljiviji'. Svijet u kojem živimo jednostavno je drukčiji.

Digitalna povezanost danas nije luksuz. Mobitel i internet nužni su za posao i svakodnevno funkcioniranje. U velikim gradovima stanovanje je ogroman trošak. Automobil je nekome luksuz, a nekome nužnost. Troškovi povezani s djecom, obrazovanjem, zdravljem i skrbi mogu biti ozbiljno opterećenje.

Ali uz te objektivne promjene dogodila se i kulturna. Dobar život više ne definiramo samo sigurnošću, stanom i godišnjim odmorom. Želimo iskustva, putovanja, dobru hranu, zdravlje, lijep dom, kvalitetno slobodno vrijeme i osjećaj da ne živimo samo od vikenda do vikenda. To nije nužno površno. Zapravo je prilično razumljivo. Problem je što smo složili vrlo skup paket očekivanja i nazvali ga – normalnim.

Koliko nam onda treba za 'normalan život'?

Vjerojatno ne postoji broj koji može odgovoriti na to pitanje. Normalan život osobe koja živi sama u Zagrebu nije isti kao život obitelji s dvoje djece. Nije isti ni za nekoga tko posjeduje nekretninu i za osobu koja plaća najam, kao ni za ljude koji žive u različitim dijelovima Hrvatske. Puno zanimljivije pitanje zato nije 'koliko novca treba čovjeku', nego što smo sve stavili na popis stvari bez kojih mislimo da više ne možemo normalno živjeti.

Možda ćemo otkriti da su neke od njih zaista vrijedne svakog eura. Možda ćemo otkriti i nekoliko troškova koje održavamo samo iz navike. A možda ćemo shvatiti da nas najviše ne košta nijedna pojedinačna stvar, nego pokušaj da istodobno imamo sve: lijep stan, putovanja, restorane, dobru odjeću, novi mobitel, zdravu hranu, trening, automobil i društveni život koji izgleda kao da nikada ne završava.

Nema ničeg lošeg u tome da želimo ugodan život. Upravo suprotno. Ali korisno je povremeno razlikovati ono što nam zaista podiže kvalitetu života od onoga što smo počeli plaćati samo zato što svi oko nas rade isto. Jer možda 'normalan život' nije postao skup samo zato što su cijene narasle. Možda je postao skup i zato što smo u međuvremenu dramatično proširili definiciju normalnog.