VELIKI KORACI

Kako pomoći djetetu da postane samostalno?

  • Autor: J.C.Š.
  • Zadnja izmjena 03.03.2011 10:16
  • Objavljeno 03.03.2011 u 08:00
tinejdžerice cure

tinejdžerice cure

Izvor: Corbis / Autor: WIN-Images

Koliko god je naporno stalno voditi brigu o malom djetetu, mnogi roditelji reći će da je puno lakše kad ga imaju na oku, nego kad je ono daleko od njih pa se stalno brinu kako mu je i je li mu se dogodilo što loše. No kako dijete raste, dođe vrijeme kad ono ostaje samo kod kuće ili pak odlazi obaviti različite zadatke, igrati se te zabavljati

Mnogi roditelji strahuju od takvih koraka jer mogu predstavljati stres i njima i djetetu. Nažalost, neke od tih situacija potencijalno jesu opasne. Iako i naši domovi i vanjski svijet kriju mnoštvo opasnosti, ružni scenariji i nesreće srećom su rijetki.

Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću stresno je i za roditelja i za dijete, a slično je i s prvim samostalnim odlaskom u školu ili večernjim izlaskom s društvom. Koliko god se bojali, roditelji ne smiju izgubiti iz vida da su to normalne i pozitivne pojave koje gotovo stopostotno prolaze bez problema ukoliko se dogode na primjeren način i onda kad je dijete zrelo za njih. Svaki roditelj zna da bi učinio puno više štete nego koristi kad bi uskratio djetetu normalan život zbog potencijalnih opasnosti. Međutim, ono čega smo racionalno svjesni i ono čega se ponekad bojimo nije uvijek lako pomiriti.

U ranoj dobi djeca se opiru odvajanju od roditelja pa nerijetko prave scene i izrazito emotivno proživljavaju odvajanje. S druge strane, u prostoru u kojem se osjećaju sigurno znaju biti krajnje neoprezna, pa je uobičajen strah roditelja da im se ne dogodi nešto kad su sama kod kuće. Sa starijom djecom pak najčešće je problem u tome da žele što brže odrasti i misle da su zrela za svakojake avanture, a roditelji se s time ne slažu.

Ne postoje pravila o tome kad je netko spreman za određeni korak u osamostaljivanju, jer se djeca razlikuju. Također, nije svejedno živi li obitelj u mirnom i malom mjestu u kojemu se svi poznaju ili u velegradu.

O svakom značajnom koraku u osamostaljivanju treba ranije razgovarati, jer će to pomoći i roditeljima i djetetu da bolje sagledaju situaciju i procijene djetetovu spremnost za nju. Svaki veliki korak dobro je podijeliti u više manjih, sigurnijih i jednostavnijih koraka. Primjerice, nećete odmah ostaviti dijete u vrtiću cijeli dan, nego najprije pola sata, pa sve dulje. Do razdoblja kad ih počnemo ostavljati same kod kuće (a to je obično u školskoj dobi) važno je da djeca usvoje određena pravila ponašanja i saznanja o opasnostima te shvate da i sama snose odgovornost za svoje ponašanje i njegove posljedice.

ROB & SAS

ROB & SAS

Izvor: Corbis / Autor: ROB & SAS

Kako ćemo pristupiti djetetu, ovisi o situaciji, ali i o njemu samom

Roditelj treba biti realan u prikazu, dakle dijete treba biti upoznato s realnim i vjerojatnim opasnostima, pri čemu ga ne smijemo plašiti, posebno ne opasnostima koje se krajnje rijetko ostvaruju. U vrtiću i školi na raspolaganju su najčešće stručne odrasle osobe koje će pomoći djeci te savjetovati roditelje ako uoče neku neuobičajenu reakciju ili situaciju. Kako ćemo pristupiti djetetu, ovisi o situaciji, ali i o njemu samom: na opasnosti ćete više upozoravati dijete sklono avanturama, dok ćete ono plašljivo ohrabrivati da učini određene korake.

Roditeljski strahovi najveći su kad dijete nije s osobom od povjerenja. Posebno stresni su noćni izlasci, jer se roditelji boje alkohola, droga, pljački, premlaćivanja, seksualnih iskustava, prometnih nezgoda… Sve to su realne opasnosti, no sjetimo se da smo i sami prolazili kroz te situacije, većina bez ozbiljnijih problema. Koliko god strašni bili, događaji poput premlaćivanja vrlo su rijetki. Opasnost se može smanjiti kretanjem u skupinama po osvijetljenim ulicama ili angažmanom roditelja koji će na smjenu razvoziti djecu u sitne sate. Dio opasnosti ovisi i o djetetovom ponašanju – pijano dijete, primjerice, lakše će upasti u opasnu situaciju, pa će stupanj opasnosti ovisiti i o tome koliko ste dobar posao dotad odradili u općem odgoju. Dio je, naravno, čista sreća, jer i vas može udariti auto kad izađete iz kuće te takve misli valja rezati u korijenu.

Špijuniranje, odnosno tajno snimanje i nadzor postaju sve dostupniji zahvaljujući tehnologiji. Takve metode mogu u velikoj mjeri smanjiti stres i dati odgovore na pitanje je li s djetetom sve u redu i ponaša li se u skladu s dogovorom, ali se nikako ne preporučuju. Naime, dijete može biti razočarano zbog toga što mu roditelji ne vjeruju ili može osjećati da mu je privatnost narušena. Isto se odnosi i na često zivkanje djeteta mobitelom. U pravilu je prihvatljiv i preporučljiv jedino elektronski nadzor sasvim male djece (baby alarm). Kod starije djece se takav nadzor može opravdati ako se radi o djetetu s poteškoćama u tjelesnom ili intelektualnom razvoju te eventualno u slučaju delinkvencije, odnosno sličnih, ekstremnih problema u djetetovu ponašanju, ali i tada bi se svakako trebalo prije savjetovati sa stručnjacima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi