SLUČAJNI TURIST

Kako odoljeti najljepšem dijelu Babilona

28.07.2012 u 07:12

Bionic
Reading

Klik! I to je to, prizor je zabilježen digitalnom kamerom za sva vremena, barem tako vjerujemo. Jednako tako i predsjednici država, moderni vladari upisuju se u vječnost. Barem tako vjeruju, u suprotnom bi svoje likove dali isklesati u kamenu. Ostaviti svoj trag, zaustaviti svoj lik u neumoljivom protoku vremena, valjda je jedan od najstarijih čovjekovih poriva. Jednako kao i svijest o vremenskoj ograničenosti života. Čim se uspravio čovjek je nažvrljao na pećinski zid svoj lik da obilježi prostor i zaustavi vrijeme. Kad smo kod toga nije poznato u kom trenutku je počelo i veliko brisanje, što će reći kad je pračovjek izbrisao crtež svog pećinskog 'cimera' nakon što mu je toljagom razvalio lubanju i pojeo njegove zalihe i oteo mu ženu

Čovjek crta svoj lik oduvijek, no manje je poznato da jednako uporno briše. A ta mu je osobina trajna. Valjda je zato s crteža prešao na bilježenje u kamenu. Kad bi neki faraon u starom Egiptu došao na prijestolje, prvo što bi naredio bilo bi da klesari izbrišu ime njegovog prethodnika i dlijetima i u kamenu, na prostoru koji bismo danas nazvali javnim, upišu njegovo ime. Te su mi se misli motale po glavi dok sam razgledavao zlatne posmrtne maske egipatskih veledostojnika u minhenskom egiptološkom muzeju. Vrijedi se na putovanju zadržati u bavarskom glavnom gradu. Pogledati u staroj pinakoteci posljednju sliku koju je naslikao Rembrandt, u Gliptoteci se diviti nevjerojatnim privlačnim volumenima ljudskog tijela koje su kipari antike uspijevali isklesati u kamenu.

Dok sam nedavno izbliza promatrao bistu rimskog imperatora Trajana pokušavao procijeniti jesu li mu uši zaista malo šiljaste (Pa odatle potiče rugalica – U cara Trajana kozje uši) ili je čovjek naprosto bio žrtva ondašnjih 'tabloida'. Trajanove uši mi izgledaju prilično u redu, ništa šiljatije od mojih. Dok sam se ja bavio Trajanovim ušima, neki je japanski student sjedio i crtao na papiru skulpturu Venere. Pošteno govoreći, Venera bi sa svojim raskošnim bokovima danas bila nesretnica koja bi se mučila dijetom, provjeravala broj kalorija na etiketama, sve ne bi li postala vitka poput banalnih likova s jumbo plakata uz ceste koje vode do šoping-centara. Drusila, Kaligulina sestra izgleda mi prilično zgodna žena. Ni ona se nije mučila dijetama.

Zamolio sam čuvara u dvorani s rimskim portretima da me fotografira među likovima koje sam upoznao, a neke i zavolio prvo uz pomoć udžbenika povijesti. Uzeo je aparat u ruke, poput ambicioznog fotoamatera lagano iskoračio lijevom nogom, za nijansu se spustio u koljenima i klik - fotografirao me. To me podsjetilo na epizodu s jednog ne baš turističkog putovanja.

Povijest u kamenu preživjela je stoljeća i tisućljeća. Možda je fascinacija golemom količinom vremena u tom kamenu razlog zašto volim obilaziti i mjesta koja su dio povijesti. Sredinom osamdesetih, u vrijeme iračko-iranskog rata, u pauzi kad mi se činilo kako se ništa ne događa poželio sam, na iznenađenje iračkih vlasti koje nisu dozvoljavale nikakvo svojevoljno novinarsko 'šetanje', otići u Babilon. Jedva sam uspio dobiti od iračkih vlasti dozvolu da iz Bagdada odem vidjeti Babilon, jer želim vidjeti Babilon. Činilo mi se kako takva želja nije nimalo glupa, pa radi se jednom od najznačajnijih povijesnih mjesta na kugli zemaljskoj. Iračani su bili uvjereni kako zapravo želim vidjeti što se zbiva na cesti Bagdad – Basra. U to se vrijeme, o čemu nisam imao pojma, pripremala velika ofenziva na jugu. Nakon natezanja po uredima ministarstva napokon su me pustili u pratnji oficira za sigurnost. Do Babilona, koji je blizu današnjeg grada Al Hilaha, stotinjak kilometara udaljenog od Bagdada, smo se vozili u minibusu koji je imao obojene prozore i neprozirnu pregradu iza vozača tako da sam se putovao poput kofera u usijanoj konzervi bez pogleda na cestu. Bio je kolovoz, a minibus bez klime. Kad smo stigli veselio sam se poput malog djeteta. Babilon je Babilon. Prostor na kojem je nekada bio trg kojim su koračali Babilonci bio je neobično pust i tih. Bez ijednog posjetitelja.

Gužve na turističkim destinacijama nestane kad se zarati ili se dogode prirodne katastrofe. Moj poriv da fotografiram ljepotu tog čarobnog mjesta kod oficira koje me pratio je izazivao nervozu – No picture, mister! – papagajski je ponavljao kad bih podigao fotoaparat. Razlog je bio jednostavan. U Al Hilahu, nedaleko od Babilona bila je jedna od brojnih rezidencija Saddama Huseina što je samo po sebi bilo nespojivo s mojim fotografskim željama. Iako rezidencija uopće nije bila vidljiva s mjesta gdje smo stajali, oficir je u svom – No picture, mister! – bio neumoljiv. Bez slike iz Babilona se ne vraćam - bio sam tvrdoglav. Tko zna hoću li ikada više u životu ovdje doći – mislio sam. I kako stvari sada stoje neću. Stvar sam riješio jednostavno, ako ja ne mogu slikati, on može. Pružio sam mu fotoaparat i prije nego što se snašao aparat mu je bio u rukama – You take picture of me! – rekao sam mu široka osmijeha na licu. Na trenutak me je zbunjeno pogledao i vidjelo mu se u očima kako mu se glavom mota misao – što to meni sve treba, vucaranje uokolo s ovim podlim špijunom.

Sunce je vruće, obojica smo se znojila. U tim pustinjskom krajevima ljetno sunce zaista zna biti za krepati! Ispred babilonskih zidina u stavu mirno sam se namjestio za fotografiju. U jednom kratkom trenutku probudio se, vjerojatno nesvjesno, civilni dio njegove ličnosti. Kao da fotografira svoju obitelj na nekom turističkom putovanju lagano je iskoračio lijevom nogom, za nijansu se spustio u koljenima i klik – fotografirao me. Ponekad izvadim tu fotografiju iz kutije i promatram svoj likujući izraz lica, u stilu jesam te! Kao da sam pobijedio u dječjoj igri.

Ma koliko fotografija poput čarobnjaka zaustavlja vrijeme, krhka je i prolazna. Kutije se kroz godine zagube, ili u nekoj selidbi postanu suvišne. Najljepši dio Babilona, u kom se može vidjeti ljepota tog prvog megalopolisa civilizacije iz koje potječu korijeni i naša kultura, Ištarska su vrata i nalaze se u muzeju Pergamon u Berlinu. Ima li uopće potrebe reći – kad sam u Berlinu odem do muzeja, stanem pred Ištarska vrata i pomislim...