Autocestom (koja, naravno, nosi ime Aleksandra Velikog) krećem autobusom iz Skopja na jug, prema Grčkoj i Aleksandrovom rodnom mjestu i prijestolnici Pelli, nedaleko od Soluna. Mijenjam državu, ali i dalje ostajem u Makedoniji, ovaj put njezinom grčkom dijelu.

Ulazak u Grčku djeluje kao šok, postapokaliptična vizija svijeta liberalnog kapitalizma koji je pogodio smrtonosni virus. Hangari, postrojenja, zgrade koje su nekad bile trgovački centri, mjesta gdje je bujao život potrošačkog društva sad djeluju pusto, zaboravljeno, prazno. Živi samo poljoprivreda, svijet je napravio korak natrag, prema zemljoradnji. Ovdje gdje je prije tri milenija započeta europska civilizacija ona naočigled umire. Mit o bogatom društvu i sretnom potrošaču, izvezeni američki san, na sjeveru Grčke je umro. Civilizacija kreditne kartice izdahnula je. Hoće li u Grčkoj završiti svijet kakav smo poznavali? Hoće li se iz pepela društva lažnog kreditnog obilja roditi neko nova, razumnija društvena organizacija? Ili će se Njemačka još jednom smilovati i novim kreditima nastaviti pomagati pacijenta na aparatima kako bi ga održala na životu?

Na arheološkom lokalitetu Pella, nekih četrdesetak kilometara od Soluna nema baš nikoga. Termin korišten u Dalmaciji 'nema ni psa' bio bi idealan da pored kućice u kojoj boravi usnuli tip koji bi mi trebao prodati ulaznicu, u debeloj hladovini, ne leži izgladnjela kuja s brojnim, jednako izgladnjelim pomlatkom. Budim čuvara, ali njegova radost što će konačno prodati jednu ulaznicu po cijeni od šest eura i tako eventualno zadržati svoje radno mjesto ne traje dugo. Press iskaznica omogućava mi besplatan ulaz, a spavač bi mogao biti sljedeća žrtva rezova u javnom sektoru, jer malo tko dolazi vidjeti odakle je to Aleksandar krenuo.

Pod vrelim suncem Mediterana stoje ostaci Pelle, nekadašnjeg veličanstvenog grada i središta carstva koje se protezalo do Inda i Samarkanda. Rasuto kamenje podsjeća me na suvremenu Grčku: rasulo i nestanak jedne civilizacije. Arheolozi su iz pepela podigli nekoliko stupova, zakrpali nekad raskošne mozaike i ovo je mjesto danas savršen dokaz onoga što oduvijek znam: povijest ne čine velike građevine, nego veliki ljudi. Mit o Aleksandru razgranao se i preživio, i dan-danas znaju za njega od Grčke pa do Samarkanda, u svim krajevima kuda je prije 23 stoljeća prošao, čak i tamo gdje nikad nije bio. Svake plave oči u Aziji tumače se kao uspomena na njegove vojnike, a mit o njemu prodro je u svaki dio svijeta.

Od njegovog carstva i spomenika koje je podigao samom sebi, nije ostalo ništa. Sama Pella otkrivena je relativno nedavno, a Aleksandar i dalje počiva negdje skriven, groba mu se ne zna.

I baš ovih dana, dok o prolaznosti života i veličini mita meditiram u Pelli, pojavila se nova, senzacionalna vijest: grčki arheolozi otkrili su mjesto u blizini njegove prijestolnice gdje je njegov grob. Vijest je obišla svjetske medije, a ja sam, poznavajući ranija 'senzacionalna otkrića' grčkih arheologa prema njoj krajnje skeptičan. Tako su svojevremeno jednako senzacionalno 'otkrili' Odisejevu palaču na Itaci, pa se cijela priča pokazala izmišljenom. Zanimljivo, takva otkrića uvijek dolaze kad se pojavi 'konkurencija' na polju svojatanja velikih junaka. Prije sedam-osam godina, baš kad se pojavila argumentirana teza kako Odisej uopće nije bio s današnje Itake nego sa susjednog otoka Kefalonije, 'otkriveni' su njegovi dvori na Itaci. Od njih sada nema ni traga, i dalje se 'provode istraživanja'.

Isto tako, danas, kad Makedonija provodi intenzivnu kampanju na promociji Aleksandra kao svoga pretka, Grci su nešto morali pronaći pa je priča o pronađenom grobu velikog osvajača skrenula pažnju svjetske javnosti s megalomanskih spomenika Aleksandru i Filipu podignutih u Skopju. A kao dodatni bonus, grčki bi arheolozi, zahvaljujući takvom 'otkriću', mogli zadržati posao, koji se danas u javnom sektoru u Grčkoj vrlo lako gubi.

Odlazim iz Pelle zamišljen nad onom rimskom 'sic transit gloria mundi', o prolaznosti slave. Potpuno praznom cestom krećem pješice prema Solunu. Neki će prijevoz već naići.