Već pri samom ulasku u njezinu modnu oazu vidi se da je riječ o velikoj esteti. Njezin životni, ali i radni prostor odišu karakterom, a Irena Šekez Sestrić sve je samo ne obična Zagrepčanka. Sastajemo se u šarmantno uređenom ateljeu, u kojem osmišljava haljine, sakoe, odijela, a koji se itekako razlikuju od većine na tržištu. Dok nas nudi kavom, vodom i moli da se udobno smjestimo u dnevnom boravku pored balkona s kojeg se čuje gradska vreva zagrebačkog Glavnog kolodvora, započinjemo razgovor o njezinu brendu za koji je prvotno imala sasvim drugačiju viziju - planirala je kreirati dječju odjeću. Kreativna Irena, koja ljeti radi i kao producentica u kulturi, ne krije da je ovo njezin posao iz snova. Međutim ono čime odmah osvaja njezin je besprijekoran stil, kao i oko za detalje.

U moru jednakih krojeva i kopiranja globalnih high street brendova ističete se individualnim pristupom modi i odjeći. Gdje crpite inspiraciju?

Svugdje. Doslovce u svemu. Uopće to ne mora biti odjevni predmet, može biti neki detalj koji mi privuče pažnju pa onda oko tog detalja napravim kompletan dizajn. Inspiracija mi je dojam koji želim ostaviti tom odjećom, osjećaj koji želim potaknuti i naglasiti u osobi koja ga nosi. Zato uvijek molim da se na probe dolazi s cipelama koje će se nositi uz odjeću koju šijem. Cipele momentalno definiraju stav. Potpuno su drugačiji držanje i geste u salonkama, čizmama ili pak ravnim cipelama na vezanje.

Nije teško primijetiti vas u masi baš zbog garderobe s vlastitim potpisom. Kako biste opisali svoj stil?

Iskreno… ne znam. Nemam neku određenu definiciju. Volim pomake, iskliznuća iz standarda, asimetriju. Volim kad odjeća nije na prvu loptu, kad ima neki minimalan eksces u smislu neobičnog kopčanja, kombinacije boja, nečega što u prvi mah klasičnom odjevnom predmetu daje neku zaigranost, dosjetku, neko drugačije i zanimljivije rješenje.

Što vas je nagnalo da krenete osmišljavati svoju odjeću, a na koncu je i šiti?

Moj buntovni pubertet! Nisam htjela izgledati kao svi, trendovi su mi oduvijek bili odbojni. Ono što se tada nosilo nije mi se sviđalo, a za ono što mi se sviđalo tada nisam imala dovoljno novca. Jedino rješenje bilo je naučiti šivati!

A kada ste naučili šivati i gdje?

Moja mama je imala Bagatovu šivaću mašinu na kojoj je šila jastučnice, rubila zavjese i kuhinjske krpe. I nikad mi nije dozvolila da joj se približim, bila je uvjerena da ću je pokvariti. Ta mašina bila je moj 'mračni predmet želja', možda baš zato što mi je bila zabranjena. Imala sam 16 ili 17 godina kad su roditelji za vikend otišli na more i ostavili me dva dana samu. Samu s mašinom! Kompletnu sam je rastavila i sastavila da shvatim kako uopće funkcionira. Upute su bile na njemačkom, koji ne znam, pa sam uzela njemačko-hrvatski rječnik (tada nije bilo Googlea ni tutoriala na You Tubeu) i dva dana i dvije noći rastavljala i sastavljala mašinu do zadnjeg šarafića. I konačno shvatila princip rada, kako se navodi konac, kako se namotava špula…. Naravno da mašina više nikada nije radila kao prije. Onda sam parala stare kapute i sakoe da vidim kako su sašiveni, kako im izgleda kroj, pa te krojne dijelove ponovo spajala, pa opet parala… uglavnom, tisuću puta sam doživjela fijasko da bih tisuću i prvi put konačno sašila nešto što se može obući. Kasnije, dok sam studirala, paralelno sam radila kao šegrt u modnom ateljeu i usavršila vještinu, naučila neke trikove koje sama nisam mogla saznati, upoznala se s osnovama konstrukcije, svojstvima tkanina, kako se rade probe…

Smatrate li da bi svaki dizajner osim kreiranja i crtanja trebao znati šivati?

Ne. Znam puno dizajnera koji ne znaju šivati i to ih ne čini manje talentiranima. Isto kao što arhitekti ne moraju znati sagraditi neboder da bi bili dobri u svom poslu. Poanta bilo kojeg dizajna, modnog, grafičkog, kojeg god… je ideja! Tko ima dobru ideju, tko je zna prikazati i razraditi u vidu skice, modnog krokija ili nacrta, taj je dobar dizajner. Ako ima tu sreću da se udruži s ljudima koji tu ideju jednako kvalitetno znaju realizirati, to je dobitna kombinacija! A ako su baš jako uporni i tvrdoglavi kao ja, onda nauče sve da ne ovise ni o kome.

Kada ste došli na ideju stvaranja modnog brenda Mala Velika Moja?

Prije šest godina, 2016. godine. Moja kći tada je imala pet godina i bezbroj haljina koje sam joj šivala otkad se rodila. Ona ih je ili prerasla ili jednom obukla. I tada sam došla na ideju o brendu koji je u početku bio fokusiran na odjeću za djecu.

Kakva se priča krije iza imena brenda?

Kad sam počela razmišljati o imenu za brend, znala sam da ne želim ništa pretenciozno, nikakve strane riječi ili izvedenice, a bogami ni nazvati ga po sebi samoj. Sjetila sam se stihova jedne pjesme koju znam od najranijeg djetinjstva i koja mi je divna. Radi se o pjesmi Izeta Sarajlića koja se u originalu zove 'Rođeni '23., streljani '42.', a završava stihovima 'Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti…' I sve se poklopilo. Mala – jer je odjeća za djecu, Velika – jer se u njoj osjećaju veliko i važno i Moja – jer je od moje kćeri krenula cijela ova priča…

Koliko vam treba za izradu jedne haljine?

Ovisi o tome kakva je haljina. Od jednog dana do tri tjedna ili čak mjesec dana za zahtjevne konstrukcije, za koje se radi najprije prototip, pa se tek onda kroji i šije tkanina.

Je li teška potraga za materijalima? Susrećete li se i vi s problemima pri nabavi otkako vladaju nestašica sirovina na tržištu te nagli porast cijena svega, pa tako i tekstila?

Zasad ne osjećam te probleme. Cijene tkanina u trgovinama u kojima ih većinom nabavljam su više-manje iste kao prije. Poskupile su tkanine kojih nema kod nas, koje se naručuju iz inozemstva, kao npr. kašmir i pravi kamelhaar ili firentinska svila. I originalni tartani i engleska vuna.

Neki od vaših komada su bezvremenski. Smatrate li da je bolje uložiti u tako nešto nego u brze i prolazne trendove?

Apsolutno! Trendovi se neprestano mijenjaju i njihovo slijepo praćenje iz moje perspektive ne znači ništa drugo nego nedostatak vlastitog stila i identiteta. Nepojmljivo mi je da svi žele izgledati isto i dati ogroman novac za nešto što imaju SVI. Gdje su tu individualizam, osobnost, karakter i stav? I dobronamjeran savjet za sve trgovce – onog trena u kojem mi kažete: 'Probajte to, to vam je sada must, svi to kupuju…', znam da to neću kupiti.

Cijene li Hrvati dovoljno domaću modu? Može li se živjeti od dizajnerskog posla kod nas?

Meni se čini da Hrvati generalno imaju problem s estetikom kao takvom, pa samim time i s modom, iako modu i estetiku nikako ne bih a priori stavila pod isti nazivnik. Ono što je moderno može biti iz estetske perspektive iznimno ružno, i obratno… ono što je estetski skladno, ne mora nužno biti moderno. Ima ljudi koji znaju i cijene dizajnerski rad i to upravo zbog izvedbe i dizajna, ne zbog potpisa. Logo nije garancija ni ukusa ni kvalitete. Na najkvalitetnijoj odjeći jedva ćete ga pronaći. Hrvatski dizajn ima veliki potencijal, ali moramo odlučiti hoćemo li podilaziti ukusu mase i biti komercijalni ili ćemo graditi svoj estetski rukopis koji nije toliko komercijalan, ali je dugoročno isplativiji. Kod nas se može živjeti od dizajna ako ste svoji, predani, uporni i dosljedni. Počeci su teški, ali kvaliteta, trud i držanje svojih kriterija na kraju se itekako isplate.

Imate li kakav savjet za dizajnera početnika ili nekoga tko se tek planira baciti na posao?

Imam! Počni od nule, od nule! Danas svi odmah kreću s avangardom, svi su revolucionari, a nemaju pojma kako dizajnirati najklasičniji sako. Morate griješiti jako dugo da biste jednom učinili nešto dobro. To je smisao svakog učenja. Proba i pogreška i upornost. A kada se osnove savladaju do savršenstva, onda ih možete 'razbiti na jednostavne čimbenike' i krenuti naprijed. I još nešto, vrlo važno. Funkcionalnost! Svaka intervencija u standardu mora imati razlog, opravdanje, mora služiti nečemu drugom osim pukoj dekoraciji. Napuniti haljinu ukrasima, mašnama, prorezima i draguljima koji su sami sebi svrha nije dizajn, već pokušaj kamufliranja nepostojanja bilo kakvog dizajna. Dobar dizajn je inteligentna ideja koja je gotovo uvijek nevjerojatno jednostavna.