Dati sve od sebe, ili ne? Postoje li stvari za koje je vrijedno napraviti bilo što, pod svaku cijenu? Pa, ne znamo ako ne pokušamo, a svaki pad bi nam, zapravo, trebao biti još veći poticaj da ustanemo i pokušamo ponovno. Možda moja priča pomogne nekome tko se dvoumi između te dvije stvari, potruditi se i dati sve od sebe ili ne…

Nikada neću zaboraviti taj dan, iako sam imala samo šest godina. Moji prijatelji i ja smo se vozili po kvartu s biciklima kao mali manijaci, ne mareći za životne probleme s kojima su se stariji morali nositi. Mi smo ipak bili samo bezbrižni i naivni klinci kojima je jedina životna briga bio album 'Životinjskog carstva', Pokemon karte i tko je koga taj dan počupao za kosu. Ponekad mislim da nam je to bilo najljepše razdoblje života, ali još su godine pred nama, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi tako nešto.. Nego, da se vratim na temu..

Vozeći se okolo kao male kamikaze, jedna od mojih tadašnjih prijateljica je silno željela ići vidjeti konje jednog čovjeka koji je živio blizu pruge. U to vrijeme je pola Dugava zapravo služilo za nepregledna polja kukuruza, i ostalih žitarica, pa je bilo normalno da ljudi imaju domaće životinje. Nakon malo nagovaranja, svi smo pristali i uputili se tamo, iako smo imali izričitu zabranu roditelja ići tako daleko od kuće. No, ono što ne znaju, ne može ih povrijediti, zar ne?

Prvo što smo uočili na tom velikom pašnjaku bila su dva ogromna crna konja – prizor koji mi je oduzeo dah. Doslovno. Provukla sam se ispod žičane ograde, na opće zgražanje i strah svojih prijatelja i prišla velikoj kobili. Pogladila sam je po vratu sasvim lagano, ali bez imalo straha, kao da sam instinktivno znala što trebam učiniti. Na to je ona podigla svoju glavu dostojanstvenom i otmjenom kretnjom i prislonila svoju njušku uz moje lice. Tada sam shvatila da će mi jednog dana konji značiti sve na svijetu. Nakon tog susreta dugo sam (i neuspješno) nagovarala roditelje da me puste na jahanje. Dozvolili su mi to tek kada sam imala trinaest i pol godina. Jedva.

Naime, krenula sam u školu jahanja i tamo se zaljubila u jednog prekrasnog bijelog konja koji se zvao Cartago. Jako sam ga zavoljela i s njim doživjela puno lijepih uspomena. Nažalost, ta priča nije dobro završila, ali ja se nikada nisam predala i to mi je samo dalo još veću snagu i volju da se time i dalje bavim. Nakon puno nagovaranja, plakanja i dugih razgovora, roditelji su mi napokon odlučili kupiti konja. Naravno, ja sam se zaljubila baš u 'najgoreg' konja od svih - Hugolinu G, moju sadašnju ljubimicu.

Nakon 'štopanja' pred preponom obično je slijedio nimalo fotogeničan pad

I tako dobila ja Hugolinu… ja sretna, mama i tata sretni, svi sretni. No, euforija je trajala samo par dana. Hugolina je zapravo bila mlad konj, ne baš najbolje ujahan i nikako konj za početnika, što sam zapravo bila ja. Naivno smo kupili konja koji uopće nije bio za mene. Tada je krenula duga i teška borba koja i dan danas još traje. Tih dana smo otkrivali sve više i više mana koje je moja, tada već obožavana kobila, posjedovala. Stalno sam padala s nje. Kobila je jednostavno odbijala surađivati. Bio je to pravi pakao. Gledala sam sve svoje vršnjake kako brzo napreduju na svojim odličnim konjima, koji su zapravo obavljali sav posao sami, dok su oni većinom sjedili gore kao vreće krumpira. To je u meni izazivalo tugu, bijes, ponekad čak i ljubomoru. Kako su oni to sve mogli, a ja ne? Danas sam sretna što je sve ispalo tako kako je.

Kako je vrijeme prolazilo, umjesto nabolje - išlo je sve gore i gore. U to vrijeme sam se naslušala stvarno ružnih priča o sebi. Kako sam uništila odličnog konja koji je imao potencijal, kako sam nesposobna, netalentirana, razmaženo derište koje ne zna ništa o jahanju. Šutila sam, u inat svima, a priče o meni postajale su sve gore. Nema veze, ja sam imala svoj cilj i nikada ne bih odustala od njega. Moj cilj je bio svima pokazati koliko su bili u krivu. Upravo sam to i učinila.

 
Moj prvi trener je kobilu i mene doveo do dna. Zapostavljao nas je, puno više radio s drugima, govorio mi kako nisam dovoljno dobra, kako sam uništila konja kojeg mi je, sasvim slučajno, baš on prodao (čitaj: uvalio). Dugo smo se mučili s njim i s njegovom čudnom naravi, te sam napokon uspjela nagovoriti roditelje na odluku koja je promjenila sve. Promjenili smo trenera, a njegov način rada je u samom početku bio veliki šok i za mene i za kobilu. Tu zapravo nije bilo zezancije, samo pravi rad i trud. Bilo je jako teško na početku, ali iza oblaka je već počelo navirivati sunce. Prvih par tjedana sam i dalje padala svako malo, kobila je stalno štopala (odbijala preskočiti prepone) i, sve u svemu, bilo je loše. Nakon svakog pada Renči bi me ohrabrio i objasnio mi u čemu sam pogriješila, i tako sam, malo po malo, počela ispravljati sve greške naučene u prošlosti.

Već su prvi turniri pokazivali veliki napredak, a priče o mojoj nesposobnosti više se baš i nisu mogle čuti. Hugolina je s vremenom počela shvaćati što se od nje traži, počela se sve manje bojati, i što je najvažnije, počela sam zadobivati njeno povjerenje. Napredak je bio spor, i zapravo, još uvijek traje. Postoji još mnogo stvari koje moramo ispraviti, puno stvari koje moramo naučiti. Sada smo već počele ostvarivati neke jako dobre rezultate, ali ja sam svjesna toga da se za daljnji napredak moramo truditi još više i jače. Ali, više to uopće nije toliko teško. Zato što sada znam da samo upornošću, trudom i vjerom u ono što radimo možemo postići puno toga.

Sretna sam što nikada nisam odustala i što sam uvijek u sebi uspjevala pronaći snagu da se dignem, obrišem, i ponovno vratim u sedlo. Zahvalna sam i svojoj Hugolini koja me naučila da iako nekada mislimo da netko ili nešto ne valja, ako se samo malo potrudimo da to nešto razumijemo, dobit ćemo puno. Ja sam dobila prijateljicu i partnericu koju volim i za koju bih dala sve. Zato, mislite li još uvijek da se ne isplati dati sve od sebe i biti ustrajan u onome što želite? Ništa neće doći samo od sebe, svoj život morate sami sebi skrojiti. Isplati li se potruditi se oko toga? I ja isto mislim da da.