Celine je pariška kuća čije su torbe i kaputi godinama bili tihi znak raspoznavanja među ženama istančanog ukusa. U posljednjih dvadeset godina vodilo ju je dvoje dizajnera vrlo različitih vizija. Za Phoebe Philo Celine je bila žena u širokim hlačama i kaputu od kamelhara, s torbom Luggage u ruci i bez ijednog logotipa na vidiku. Za Hedija Slimanea bila je to djevojka u uskim trapericama i kožnoj jakni, nalik onima koje u zoru izlaze iz pariških klubova.

Philo je Celine dala kultni status, a Slimane višestruko veće prihode.

U listopadu 2024. godine na tron je sjeo Michael Rider. I nije prvi Amerikanac na čelu velike europske modne kuće: prije njega bili su Tom Ford u Gucciju i Marc Jacobs u Louis Vuittonu.

Devet godina bio je direktor dizajna ready-to-wear linije uz Philo, pa je poznavao sve iznutra. Philophiles, kako zovu njezine obožavatelje, zato su se nadale da se vraća 'njihova Celine'. Rider je umjesto toga uzeo ponešto i od Philo i od Slimanea. 'U svom najboljem izdanju Celine je stil: mješavina starog i novog koja djeluje neodgodivo i sanjarski', napisao je u bilješkama uz zimsku kolekciju.

Treća žena, ona Riderova, nosi precizno krojen kaput preko fine pletenine, svilenu maramu vezanu onako kako to rade Parižanke i mekanu torbu koja izdrži dan od ureda do večere. Slimaneovu crno-bijelu paletu zamijenile su jarke primarne boje, a ozbiljnost humor: torba Smile dobila je ime po patentnom zatvaraču koji se smiješi.

Uspjeh se ne mjeri samo prodajom: američki modni dnevnik WWD proglasio ga je dizajnerom muške mode za 2026. godinu. No da bismo razumjeli što Rider zapravo gradi, treba krenuti od početka.

Kuća koja je počela s dječjim cipelama

Priča počinje 1945. godine u Parizu koji se tek oporavlja od rata. Parižanka Céline Vipiana i njezin suprug Richard otvaraju u Rue de Malte 52 mali dućan cipela po mjeri za djecu. Zvao se Céline, le bottier pour enfants, odnosno Céline, postolar za djecu, a nosio je znak koji danas malo tko pamti: crvenog slona. Vipiana nije marila za suvišnu raskoš. Kad je 1960-ih počela odijevati i žene, nudila im je ono što stvarno nose: kožne torbe, remene, rukavice, a zatim i suknje, košulje i kapute za svaki dan. Do 1970-ih imala je butike od Monte Carla do Beverly Hillsa i Hong Konga.

Za tako uspješnu kuću zainteresirao se Bernard Arnault, čovjek koji je tada slagao ono što će postati najveća luksuzna grupacija na svijetu. Arnault je 1987. godine kupio dio Celine, a 1996. i cijelu kuću, za 2,7 milijardi francuskih franaka, oko 540 milijuna dolara, i tako je ona postala dio LVMH-a, grupe kojoj danas pripadaju i Louis Vuitton i Dior.

Céline Vipiana preminula je godinu poslije, 1997.

Najvažniji simbol kuće rođen je, prema priči koju se rado prepričava, sasvim slučajno. Početkom 1970-ih Vipiani se automobil pokvario na trgu Place de l’Étoile. Dok je čekala, promatrala je lance koji okružuju Slavoluk pobjede, a iz njih je nastao znak dvaju isprepletenih slova C, tada nazvan Blason Chaîne. Krasio je on odjeću i accessoire do 1980-ih, a onda gotovo četiri desetljeća spavao u arhivu. Probudio ga je tek Slimane 2018. godine pod novim imenom: Triomphe.

Ipak, Celine nikad nije imala mit kakav prati Chanel ili Dior. Nema svoju Coco ni svoj New Look, koje bi svaki novi dizajner morao citirati. Zato su njezino današnje lice oblikovali dizajneri u posljednjih dvadeset godina: troje ljudi koji su istu kuću vidjeli posve drukčije.

Prva era: Phoebe Philo i žena kojoj ne treba logo (od 2008. do 2017.)

Kad je LVMH 2008. godine doveo britansku dizajnericu Phoebe Philo, Céline (tada još s naglaskom) bila je kuća bez jasnog glasa. Philo je napravila suprotno od svega što je obilježilo modu 2000-ih. Umjesto logotipa i glamura ponudila je čiste linije, tonalne boje, široke hlače, debele pletenine i kapute koji se nose godinama. Dizajnirala je za ženu koja radi, čita i odijeva se za sebe, a ne za tuđi pogled.

Njezine torbe postale su znak raspoznavanja cijele generacije: Luggage, Trapeze, Classic Box, Trio, Phantom. Nijedna nije trebala logo, prepoznavala se po obliku. Prema procjenama koje su prenijeli New York Times i Business of Fashion, godišnja prodaja porasla je s oko 200 na više od 700 milijuna eura.

Philo je znala birati i lica. Kad je 2015. osamdesetogodišnja spisateljica Joan Didion pozirala ispred objektiva Jürgena Tellera s velikim crnim sunčanim naočalama na licu, ta je fotografija postala jedna od najkomentiranijih modnih kampanja tog vremena. U timu je tada radio i Michael Rider.

Ta je era imala i slabu točku: Céline je bila među posljednjim velikim kućama koje su se otvorile internetskoj prodaji i društvenim mrežama. Philo je objavila svoj odlazak krajem 2017. godine i dio publike doživio je to kao osobni gubitak. Uz nju je devet godina, kao direktor dizajna ready-to-wear linije, radio Rider, a napustio je kuću 2017., neposredno prije nje.

Druga era: Hedi Slimane i rock’n’roll koji je donio milijarde (od 2018. do 2024.)

Hedi Slimane preuzeo ju je u siječnju 2018. godine, a jedan od prvih poteza bio je simboličan: u rujnu te godine iz imena je nestao naglasak i Céline je postala Celine. Philophiles su to doživjele kao šamar.

Slimane je donio svoju dobro poznatu formulu: uske siluete, crno-bijelu paletu, rock estetiku i mladenačku energiju pariške noći. Kritičari su njegove prve revije oštro napali, a prodaja je u početku pala. No kupci su novu Celine ubrzo prihvatili, a prodaja je počela naglo rasti. Slimane je pokrenuo i prvu mušku liniju, couture, parfeme i kozmetiku Celine Beauté te je iz arhiva izvukao Triomphe i pretvorio ga u znak koji se prepoznaje na prvi pogled.

U Celine je doveo i prvu globalnu ambasadoricu, Lisu iz BLACKPINK-a, a njegovu torbu Triomphe nose Selena Gomez i Kaia Gerber.

Arnault mu je pak zadao ambiciozan cilj: rast s oko milijardu na dvije do tri milijarde eura godišnjeg prihoda u pet godina. Prema onome što je LVMH rekao investitorima, Celine je 2023. prešla dvije milijarde eura, čime je francuska modna kuća postala jedan od dragulja grupe.

Slimaneova posljednja kolekcija za Celine, ona za proljeće 2025. godine, nije ni dobila reviju: predstavljena je desetominutnim filmom. Nekoliko dana poslije, u listopadu 2024., LVMH je objavio da on odlazi nakon gotovo sedam godina. Bilo je to teško vrijeme za cijelu industriju: prodaja luksuza se usporavala, a kineski kupci srednje klase odgađali su kupnju. Luca Solca, analitičar investicijske kuće Bernstein, podsjetio je da kreativni direktori najčešće odlaze kad više ne podižu prodaju. 'Mislim da ni ovo nije iznimka', rekao je. Samo nekoliko sati poslije znalo se i ime nasljednika.

Treća era: Michael Rider, Amerikanac koji poznaje kuću iznutra

Rider nije oduvijek želio biti dizajner. Odrastao je u Washingtonu, u obitelji odvjetnika, i o modnoj karijeri dugo nije ni razmišljao. Nakon studija na Sveučilištu Brown radio je kao nastavnik u Oaklandu, a onda se ipak okrenuo modi i 2004. dobio praksu kod Nicolasa Ghesquièrea u Balenciagi. Četiri godine poslije stigao je u Celine, a nakon odlaska šest je godina vodio žensku liniju Polo Ralph Laurena. Kad se početkom 2025. vratio i preuzeo sve, pod njegovu su ruku došli i ženska i muška odjeća, kožna galanterija, accessoire i couture.

Nisu svi odmah bili oduševljeni. Dio kritičara pisao je da je debi dobro izveden, ali da mu nedostaje onaj jedan look koji se pamti. Rider nije mijenjao kurs i drugu kolekciju najavio je rečenicom: 'Kao da srpanjska revija nikad nije završila', a uz zimsku je zapisao nešto nalik osobnom manifestu: 'Intuicija ispred strategije'. Britanski kritičar Alexander Fury to je najbolje sažeo: kod Ridera je odbijanje svakog koncepta postalo koncept.

Najbolje se to vidjelo na pisti. Njegova žena ne glumi savršenstvo: na kaput s uzorkom leoparda stavlja remen koji mu ne pristaje, nosi naušnice koje nisu u paru, a jednu nogavicu uvlači u čizmu, drugu ne.

'Volim kad se ispod sjajne odjeće naziru neuredni, složeni, slojeviti unutarnji životi', napisao je u bilješkama uz tu kolekciju, a čini se da kupci danas traže upravo tu pomalo nesavršenu eleganciju.

Soft Triomphe: Anatomija nove hit torbe

Nijedan komad to ne pokazuje bolje od torbe koja je postala zaštitni znak njegove Celine. Paradoks je u tome što na njoj stoji znak koji je oživio njegov prethodnik: kopča Triomphe, dva isprepletena slova C nastala po lancima oko Slavoluka pobjede. Rider je nije izbrisao, već omekšao.

Izrađena od mekane i sjajne janjeće kože, sa smanjenom kopčom Triomphe i zaobljenim rubovima, Soft Triomphe stigla je u dva oblika: kao Half Moon i Besace. Metal je manje sjajan, a kopča više ne zatvara torbu kao nekad, nego je postala diskretni magnet. Torba je sašivena tehnikom okretanja ruba, koju visoka kožna galanterija inače čuva za sitne predmete, zbog čega je lagana te ostaje mekana i nakon godina nošenja.

Zašto je baš ona postala najprodavanija torba kuće? Nakon godina logomanije i ukočenih it torbi kupci traže nešto što se priljubi uz tijelo i nosi svaki dan, a ipak se prepozna na prvi pogled. Soft Triomphe u jednom komadu spaja dvije prethodne ere: Slimaneov znak te mekoću i nosivost Philo. Rider to zove karakterom ispred kostima: torba se prilagođava ženi, a ne nameće joj izgled.

Brojke mu za sada idu u prilog. U tromjesečju u kojem je prodaja mode i kožne galanterije u LVMH-u pala pet posto Celine se našla među kućama koje je grupa izdvojila kao uspješne. A nakon Riderove posljednje revije pretraživanje torbi Triomphe na Vestiaire Collectiveu, platformi za preprodaju luksuzne mode, skočilo je 1800 posto.

Soft Triomphe nije sam po sebi povratak na vrh. Ona je dokaz da formula radi: poznat znak, nova mekoća, cijena koja ostaje luksuzna, ali torba koja se nosi svaki dan. Rideru sada slijedi teži dio posla: dokazati da ta torba nije hit jedne sezone i da može ponoviti uspjeh sljedećim kolekcijama. Sam pritom ne gleda samo prodaju. 'Moda može navesti ljude da sanjaju, a istodobno može učiniti njihovu stvarnost funkcionalnijom i uzbudljivijom', rekao je za Vogue.