IKEIZACIJA BUDUĆNOSTI

Bez čega ne mogu bogati zapadnjaci?

  • Autor: Davorka Grenac
  • Zadnja izmjena 19.08.2012 12:10
  • Objavljeno 19.08.2012 u 12:10
obitelj dom kuća

obitelj dom kuća

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Kućanstva bogatih Zapadnjaka posjeduju flatscreen, klima uređaje i kuhinje kapaciteta omanjeg hotela. U zadnjih deset godina udvostručili su kupovinu odjeće i obuće, a ikeizacija je zarazila svijet robom minorne kakvoće i super-kratka vijeka. U SAD-u se baca 40, a u Europi 30 posto hrane prije nego što stigne do stola potrošača... U vrijeme najžešće eko-osviještenosti i zagovaranja prelaska s atomske na energiju obnovljivih izvora, 2010. potrošilo se najviše energije u povijesti čovječanstva. Što dalje?

U zadnjih osam godina bračni par Kate i Peter iz okolice New Yorka treći put su na odmoru u Hrvatskoj. Kateini su roditelji napustili srednjodalmatinski otočić tridesetih godina prošloga stoljeća i ona je prva generacija rođena u SAD-u, a Peter druga. Nakon što su podigli na noge djecu i dobili sedmoro unučadi, ovo dvoje prosvjetnih radnika zaposlenih u osnovnoj školi odlučilo je malo vremena i novca potrošiti na sebe, pa sada putuju. Budući da je avionska karta do njihova četvorosobnog apartmana na Floridi gotovo pet stotina dolara, izračunali su da im se uz malu nadoplatu više isplati dolaziti na Jadran i usput obilaziti Europu.

Prema američkim standardima Kate i Peter su prosječna srednja klasa. Imaju kuću na Long Islandu, apartman na Floridi, fitness-centar u podrumu, dva automobila, u državnoj su službi i ne sviđa im se zdravstvena reforma Baracka Obame. Zašto da iz njihova džepa odlazi novac na osiguranje imigranata i nezaposlenih koji 'puše drogu i ne traže posao, jer im je ionako zagarantirana socijalna pomoć'?

U Americi u kojoj je potrošnja smisao života, srednji sloj nije blagonaklon prema reformama koje bi temeljitije slijedile Deklaraciju o ljudskim pravima, koja u članu 25. kaže da svaki pojedinac i njegova obitelj imaju pravo na odgovarajući životni standard, uključujući hranu, odjeću, stanovanje, zdravstvenu zaštitu i potrebne socijalne servise, te pravo na pomoć u slučaju nezaposlenosti, bolesti, fizičkog hendikepa, ostanka bez bračnog partnera, starosti i ostalih okolnosti izvan nečije kontrole. Zbog prava slabijih, oni drugi se teško odriču viška i potrošačkih navika, a teško ih se odriču i kada je riječ o globalnom spašavanju Zemlje. Nijemci ponosno zagovaraju napuštanje atomske i povratak obnovljive energije, a više no ikada kupuju glomazne SUV-automobile. Unatoč recesijama i krizama, unatoč nastojanju Angele Merkel da se u EU smanji potrošnja, u dvije posljednje dekade naročite eko-osviještenosti povećala se potrošnja nafte i količina štetnih plinova, a trend će se nastaviti, kaže publicist Harald Welzer u Der Spiegelu, sve dok će Zapad otkrivati 'nove potrebe'. Jedan od njemačkih zagovornika 'energetske revolucije' Fritz Vahrenholt tvrdi da ona zahtijeva 'idealizam, altruizam i spremnost na odricanja', no sumnja da su se njegovi sugrađani spremni demokratskim putem odreći dosegnutog materijalnog blagostanja, misleći pritom na ono što poručuje Član 25. Deklaracije o ljudskim pravima.

Što podrazumijeva spremnost na odricanje

Ali što su autori Deklaracije o ljudskim pravima uopće mislili pod 'odgovarajućim životnim standardom' i kakav bi bio da vrijedi za cijeli svijet? Pišući je 1948, zasigurno nisu podrazumijevali godišnji odmor na drugom kontinentu, dva-tri automobila i besramno bacanje hrane, a 'spremnost na odricanje' – kaže Harald Welzer - za njemačku elitu vjerojatno znači spremnost na čekanje isporuke Porshea Cayenna dvanaest mjeseci.

Prodaja SUV-vozila nije procvala samo u Kini, već i u zapadnim zemljama poput Njemačke, gdje ih je 2010. čak 20 posto više jurilo ulicama no godinu ranije, pridonoseći najvećem utrošku energije u povijesti. Globalni utrošak je 2010. porastao za 5.6 posto, a emisija štetnih plinova 5.8 posto! Je li to eko-osviještenost? Teško. Samo u posljednjih 20 godina gotovo se udvostručila emisija stakleničkih plinova i udvostručit će se u sljedećih deset ako žeđ za energijom u industrijskim zemljama i rastućim ekonomijama potraje istim tempom, dok će potrošnja nafte sa 84 milijarde barela 2005. skočiti na 116 milijardi 2030. Amerikanci i Europljani zgroženo vrte glavama gledajući smeće u rijekama i na ulicama nekog Dakara ili Kuala Lumpura, zabrinuto mantrajući o ugroženoj Zemlji, ali se ne žele ničega odreći. Dok se najviše propovijedalo o sumanutom zagađenju Zemlje, sumanuto se trošilo sve i sva, sumanuto gomilajući otpad i štetne plinove.

Kućanstva bogatih Europljana danas posjeduju flatscreen, klima uređaje i divovske hladnjake s ugrađenim ledomatima (u slučaju da im na čašicu whiskeya svrati James Bond), a kuhinje su kapaciteta za omanji hotel. U zadnjih deset godina Zapad je udvostručio kupovinu odjeće i obuće, a ikeizacija je zarazila svijet robom minorne kakvoće i super-kratka vijeka. Rok trajanja proizvoda se skraćuje brzinom svjetlosti: perilica rublja je nekada trajala tri desetljeća, danas izdrži tri godine. Uporabni vijek elektronike smanjuje se još brže. Nova generacija mobitela izlazi iz mode za manje od godinu dana, utrke za sve složenijim modelima fotoaparata ne mogu izdržati ni profesionalni fotografi. U SAD-u se baca 40 posto, a u Europi 30 posto hrane prije nego što stigne do stola potrošača, čemu još treba pribrojiti ostatke nakon obroka.


Svijet pretrpan hrpom suvišnih predmeta

Bogata društva sve brže pretrpavaju svijet hrpom suvišnih predmeta. Ali tko za to mari? Globalizacija bi trebala podići opći standard, smanjiti socijalnu nejednakost i siromaštvo, ali stvarnost govori drugo: sedmina čovječanstva je neuhranjena, dvije milijarde stanovnika nema odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, jedna milijarda ih nema pristupa pitkoj vodi i više od 200 milijuna mališana su vojnici, prostitutke, ilegalna radna snaga i tkalci sagova. Desetljećima nakon izglasavanja, Deklaracija se dokazuje kao utopija, a umjesto smanjenja razlika, one sve više jačaju, kako na nacionalnom, tako na globalnom planu, zaključuje Harald Welzer u Der Spiegelu. Uostalom, ne morate izići iz Hrvatske da biste tome posvjedočili. 'Svake godine imamo više posla i niže plaće', tuži se jedna prodavačica našeg najvećeg trgovačkog lanca. Danas 1200 ljudi ima u svojim rukama tri posto svjetskog bogatstva, a polovina Zemljana posjeduje ga manje od dva posto.

Razarajuća potrošačka društva ne uspijevaju samo na činjenici da su bogati još bogatiji, a siromašni još siromašniji, nego čine generacijsku nepravdu povijesnih razmjera. Sama 'energetska revolucija' nije dovoljna, zaključuje Walzer. U vrijeme rađanja sedamdesetih godina, eko-pokret je bio mnogo političniji no danas. U to se vrijene nije govorilo samo o trošenju prirodnih izvora, nego i o društvenom kontekstu u kojemu se koriste, dok se današnja politika svodi na zaštitu privilegija bogatih, zbog čega je neki opisuju kao diktaturu sadašnjosti na račun budućnosti.

'Zbog takvog besramnog odnosa prema prirodnim resursima, malo će toga ostati djeci i današnjoj mladosti. Oni zacijelo neće moći tako lako oblikovati svoju budućnost kao moja generacija', zaključuje Walzer.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi