FINALIST TPORTALOVE NAGRADE

Zoran Ferić: Razliku između moje osobnosti i knjiga najbolje bi objasnio psihijatar

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 11.11.2016 15:45
  • Objavljeno 11.11.2016 u 15:45
Zoran Ferić

Zoran Ferić

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Zoran Ferić, jedan od finalista tportalove nagrade za najbolji roman, spada u najčitanije hrvatske pisce srednje generacije. Rođen je u Zagrebu (1961.), diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i radi kao gimnazijski profesor. Objavljuje od 1987. godine u književnim časopisima, a čitalačku publiku oduševio je već prvom zbirkom priča 'Mišolovka Walta Disneyja', u kojoj je progovorio, između ostaloga, o temi pedofilije

Kritičari ga opisuju kao 'mračnog, ekscesnog ali duhovitog autora' koji piše o bizarnom i grotesknom, a prema Ferićevoj interpretaciji, on samo opisuje paranoje običnog čovjeka, vlastite užase i gađenje nad životom te osnovnu ljudsku tragediju – nemoć. Naravno, ne libi se pisati ni o gadarijama, perverzijama i bizarnostima našeg vremena, kao ni o bolestima i smrti, što je na neki način postalo zaštitni znak ferićevske proze. Roman 'Godina Maja' obilježio je 2012. godinu, dobivši od Nagrade grada Zagreba i Nagrade Vladimir Nazor do Kiklopa za najbolje prozno djelo. Istim je romanom bio i u finalu tportalove književne nagrade.

Tportalov žiri je u svom obrazloženju zapisao da je Zoran Ferić svojim najnovijim romanom 'Na osami blizu mora' iz 2015. u izdanju V.B.Z-a potvrdio svoj prestižan status među štovateljima lijepe književnosti. Ferićev novi roman, smatra žiri, nije tek puki hommage nekoć popularnim dalmatinskim galebovima koji su iz koristoljublja i samodokazivanja zavodili turistkinje, nego otvara univerzalna i bolna pitanja o tome tko je doista turist, a tko domorodac. Također, Ferić je u tom romanu brutalnim zaokretima sudbine junaka stvorio svijet u kojem pojedinačni 'izbori' ostaju neriješeni na fonu zadanosti okoline i karaktera.

U romanu 'Na osami blizu mora' bavite se fenomenom galebarenja, ocrtavajući jedno vrijeme u kojem su lokalni mladići zavodili strane turistice. Što vas je privuklo toj temi, današnjim generacijama nepoznatoj?

Mislim da me privuklo to što je taj fenomen totalno u neskladu s današnjim načinom razmišljanja i osjećanja svijeta i što se prema njemu ljudi danas odnose ili s nekom vrstom zgražanja ili posprdno. Već krajem osamdesetih galebovi su postali nešto smiješno, nešto što u filmovima i knjigama zabavlja ljude. Takav karikaturalni pristup bio je jedan od pokretača ove knjige. Tim više što je to dvadesetak godina, od kasnih šezdesetih do sredine osamdesetih, bio ozbiljan fenomen ne samo na jadranskim, nego i na drugim sredozemnim plažama. Već drugi put me na pisanje knjige navodi fenomen koji na prvu loptu zahtijeva komediju, a ja se trudim o tome napisati ozbiljnu knjigu. Prvi put to je bila maturalna ekskurzija staraca u 'Kalendaru Maja'. Upravo zato galebovi i njihove dogodovštine su povod za razmišljanje o egzistencijalnim pitanjima. Ovo je, naravno, i generacijska knjiga u kojoj ima i nostalgije, ali i, nadam se, onog hrapavog života koji nas i privlači određenim likovima. Ispod njihove preplanule kože teče vrlo crvena krv i to sam htio pokazati.

Bibliografija

Objavio je zbirke priča 'Mišolovka Walta Disneyja' (1996.) i 'Anđeo u ofsajdu' (2000.), 'Quattro stagione', izbor priča s Miroslavom Kišom, Robertom Mlinarcem i Borisom Perićem (1998.), romane 'Smrt djevojčice sa žigicama' (2002.), 'Djeca Patrasa' (2005.) i 'Kalendar Maja' (2011.), sabranu prozu 'Simetrija čuda' (2007.) te 'Otpusno pismo', zbirku kolumni objavljivanih u političkom tjedniku Nacional (2005.).


U romanu opisujete i duh 80-ih, kad su na Jadranu nicale nudističke plaže, a ljudi bili slobodoumniji negoli danas u pogledu seksualnih sloboda. Gdje se izgubio taj duh otvorenosti?

Na pitanje gdje se izgubio taj duh otvorenosti treba samo pogledati povijest i cikluse po kojima su se smjenjivale epohe. Relativno seksualno slobodnu antiku zamijenio je rigorozni srednji vijek. Naravno, radi se o simplifikacijama, no i one govore nešto. Posve je jasno da su i Grčka i Rim u pogledu seksualnosti imali svoja pravila, kao što su u pučkoj i dvorskoj poeziji srednjeg vijeka postojale lascivne pjesme, ali nekakav duh epohe, nešto prevladavajuće ozbiljno razlikuje antiku i srednji vijek, kao što razlikuje i relativno raspuštenu renesansu i bogobojazni barok. Često se danas pitamo: 'Zar se za već izvojevane seksualne slobode moramo ponovo boriti?' Očito je da moramo jer sloboda i zakopčanost u pogledu čovjekovog odnosa prema seksu dolaze stihijski i u skladu s nekim općim promjenama društva. Možda bi, u konkretnom slučaju, odgovor na to kamo se izgubila ta sloboda bio i to da je nestala u bespućima povijesne zbiljnosti, u činjenici da je crkva preuzela ulogu partije, da se konzervativnost pojavljuje i u širem europskom i svjetskom kontekstu.

I u ovom romanu, kao i u prethodnima, otok Rab zauzima posebno mjesto inspiracije, čak bi se moglo reći da je i on sam lik, premda svoje likove slijedite i u druge krajeve, u Zagreb, Rijeku, sve do Battle Creeka. Koliko vas je odredio taj otok?

Možda u prvo vrijeme nisam ni bio svjestan koliko je otok Rab utjecao na moj život. Tek kad se počeo tako frekventno pojavljivati u mojim knjigama i ja sam se nekako zamislio nad tim. No sjećam se odlično prve godine kad sam došao na otok, s petnaest godina, i proveo nezaboravno ljeto. Bilo je to u izuzetno važnom periodu mog života, na kraju osmog razreda i prije polaska u gimnaziju. Kad sam se vratio u Zagreb i pošao u novu školu, strašno sam patio. Čak toliko da sam izgubio apetit i da je sve što asocira na otok postalo u mom životu jako važno. Prolazio sam, recimo, Vlaškom ili Draškovićevom i s čežnjom čekao kad će me iza neke zgrade, iza nekog ugla, dočekati pogled na more. Ljubav između mene i Raba bila je, doslovno, ljubav na prvi pogled. Ili je možda bolje reći - ljubav na prvo ljeto. U razdoblju od 30-ak ljeta ta se ljubav samo produbila i pretvorila u temu.

Zoran Ferić

Zoran Ferić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Zoran Ferić

Doživljaje mladića iz ovog romana bilježili ste dugo, od 2009. do 2015., u pauzama dok ste pisali 'Kalendar Maja'. Kako zapravo pišete? Prethodi li pisanju opsežno istraživanje građe i precizan plan rada ili se više prepuštate inspiraciji, pa kamo vas dovede?

I jedno i drugo što ovdje spominjete dio je procesa pisanja. Moglo bi se reći da su to dvije faze. Izuzetno je važno prepustiti se, krenuti a da ne znaš kamo će te put odvesti, a često odvede do svježih jezičnih rješenja ili nekog zanimljivog motiva. S druge strane, pisanje romana bez istraživanja ili barem neke čvrste koncentracije nije moguće. To, naravno, ovisi i o vrsti teksta. Ako se radilo o dokumentarnom romanu, istraživanja će biti više, a ako je pak o intimi riječ, bit će ga manje. Što se tiče konkretnog romana, nije bilo potrebno puno istraživanja jer sam imao sjećanje. Pamtim to razdoblje, neke stvarne događaje i likove uveo sam u roman pod drugačijim imenima, a dosta sam i izmišljao. A za izmišljanje je potrebna druga vrsta istraživanja; to je kopanje po sebi kao po nekom rudniku u kojemu ponekad ima i opasnih plinova. Pomno vodim bilješke o romanu ili priči koje pišem i u tim bilješkama bilježim rezultate tog istraživanja, činjenice i neke opće poznate slike. A opet, u drugim bilješkama, u drugoj mapi, igram se jezikom, pokušavam krenuti u nepoznato. I onda se to sklapa u cjelinu.

Kritičari vas definiraju kao 'mračnog ali duhovitog autora', 'opako svojeg i ekscesnog', koji piše o bizarnom i grotesknom. Kako vi sebe doživljavate kao pisca, a što kažu čitatelji?

Sigurno ima nešto u tome, mračni Ferić, groteskni Ferić je očito činjenica. No ja sebe doživljavam potpuno drugačije. Ponekad i taj nježni ili optimistični Ferić progovori u ponekoj sceni, javi se u nekom motivu, razbije neku crninu. Očito, koliko god se trudio, ne mogu pobjeći od svoga mraka, ali sam istovremeno vrlo vesela osoba. No između toga kakvu sliku kao osoba ostavljam u javnosti i kakve su mi knjige vjerojatno postoji dosta velika razlika koju bi svakako bolje od mene objasnio neki psihijatar.

Početkom ove godine jedan katolički teolog svrstao je vašu knjigu 'Anđeo u ofsajdu' u tzv. pedofilsku lektiru, ocijenivši je u mejlu poslanom na mnoge adrese kao 'ugrozu javnog morala i poticanje na pedofiliju'. Kako komentirate sve češće miješanje Crkve u školske programe?

Knjiga 'Anđeo u ofsajdu' postala je, nažalost, kolateralna žrtva sukoba krajnje desnice sa suvislom i po mome mišljenju odlično zamišljenom reformom školstva za kojom ova zemlja vapi već desetljećima. Najgore za što danas možete optužiti čovjeka, ili knjigu, jest pedofilija. Stvar je u tome što je ta inkriminacija tako strašna i tako društveno tretirana da je za opću javnu osudu dovoljna i sama optužba. Dokazni postupak ionako nikoga ne zanima. A miješanje Crkve u školske programe je način da se oni temeljito unazade. Pri tome treba reći da je riječ o tome kako to radi Katolička crkva u Hrvatskoj danas. U okviru nekakve nove katoličke obnove vrlo glasni pojedinci iz Crkve danas pokušavaju ugroziti ono na čemu se od renesanse temelji naš pogled na svijet: a to je znanstveno dokaziv niz činjenica o svemu oko nas. Relativizacija teorije evolucije, doslovno tumačenje biblijskih tekstova, militantni katolički aktivizam koji ne preže ni od laži i manipulacija najgore vrste samo su dio ove ružne priče. I nije problem u krajnje desnom ili konzervativnom krilu Crkve, koje u ovom trenutku ima jasan glas u javnosti, nego je problem u tome što se nitko iz te Crkve tome ne suprotstavlja. I tako danas umjesto dijaloga imamo sukob, umjesto umjerenosti krajnju polarizaciju, umjesto rada na zajedničkoj stvari patološku mržnju. Jadno je naše školstvo koje će se morati reformirati u tom ozračju. Nadam se da će takvo, ideološki dirigirano školstvo ismijati sami učenici i studenti, kao što su to činili i sa socijalističkim školstvom. Događaji na Filozofskom fakultetu su, nadam se, tek početak.

Kako pomirujete posao gimnazijskog profesora i pisca koji vrlo otvoreno piše o temama koje su kod nas još tabuizirane, kao što je ljubav između srednjoškolskog profesora i 17-godišnje učenice u 'Djeci Patrasa' ili roditelja koji priželjkuju smrt svoje mentalno retardirane kćeri?

Često mi postavljaju ovo pitanje i ono je vrlo indikativno. To zapravo znači da mi danas školu smatramo rigidnom i uškopljenom institucijom u kojoj nema mjesta za iole slobodnije razmišljanje. Možda i jesmo u pravu. Ali ono što se već četrdesetak godina nalazi u školskoj lektiri u tom je smislu puno zaoštrenije od onoga što pišem ja. Tu su i incesti, i bračne prevare, i ubojstva, i ljubav prema posinku, i bezrazložna ubojstva, a da ne govorimo o hrpi samoubojstava raznim sredstvima. Isto bismo tako mogli postaviti pitanje o odgojnim implikacijama 'Gospođe Bovary', ili 'Ane Karenjine', ili Begovićevih likova, ili šokantnog licemjerja Vojnovićeve vlastele. A da o Krleži i ne govorimo. Takva ideja o uškopljenoj školi trebala bi svakako maknuti iz lektire i tekst u kojemu sin jebe ženu svoga oca. A to je ono što literatura opisuje već hiljadama godina. Ako sam nešto naučio u ovih skoro trideset godina, koliko radim u školi, jest da iskrenost i istina nemaju alternative. Hipokrizija ne prolazi zato što su mladi vrlo kritični. Tu treba dodati i to da je naš postao naučiti ih da razmišljaju i da se kritički odnose prema svemu oko sebe.

Finalisti tportalove nagrade

Uz Ferićev roman, u finalnoj konkurenciji još su 'Oblak boje kože' Nebojše Lujanovića, 'Doba mjedi' Slobodana Šnajdera, 'Područje bez signala' Roberta Perišića i 'Tvoj sin Huckleberry Finn' Bekima Sejranovića, a dodjela nagrade održat će se 14. studenog u 18.30 u zagrebačkom Caféu Velvet (Dežmanova 9).


Koji je vaš stav o kurikularnoj reformi?

Načelno, podržavao sam i podržavam kurikularnu reformu koju je napravio Jokićev tim. Ono što bi mi bilo možda teško, ako govorim o svom predmetu, izabrati je fakultativnu lektiru iz one hrpe knjiga koja je predložena. No to bi svakako bile slatke muke. Ovako, kad je čitav proces stao, osjećam gorčinu jer je propuštena još jedna šansa da ova zemlja bude i bolja i pametnija.

Manje se zna da ste i aktivist, što se nakon pristupanja inicijativi Kulturnjaci 2016. saznalo i u široj javnosti. Koliko je moguće utjecati na promjenu u društvu građanskim aktivizmom?

Nisam aktivist, štoviše ta aktivistička priča prilično mi je strana. Međutim, kad je ministar kulture postao Zlatko Hasanbegović i kad je postalo jasno da je on naprosto komesar nekakve nove desne revolucije, a ne ministar koji će se brinuti o problemima koji doista postoje u kulturi, uključio sam se u vrlo široku frontu kulturnjaka koji su zahtijevali njegovu smjenu. Treba reći da su tisuće ljudi koji rade u kulturi potpisale zahtjev za smjenu čovjeka s ekstremnim stavovima koji je štetio kulturi i politici, a štetio je i Hrvatskoj i njenom dobrom glasu u međunarodnom kontekstu. I dobro je što više nije ministar.

Iza nas je mračno razdoblje rezanja, smjenjivanja i ideoloških obračuna na području kulture. Što očekujete od nove ministrice kulture na području izdavaštva, politike prema knjizi i odnosa prema autorima?

Čini se da je nova ministrica kulture apsolutno kvalificirana za to mjesto i da će u prvom redu popraviti štetu koju je hrvatskoj kulturi nanio Zlatko Hasanbegović. Da će nezavisna kultura opet dobiti potporu i logističku pomoć Ministarstva, da se potpore neće dijeliti po ideološkom ključu, nego po umjetničkoj vrijednosti i stručnosti, da će pokušati smiriti tenzije i fokusirati se na provođenje suvisle kulturne politike. Ali od samoga početka vidi se da joj neće biti lako.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi