KAZALIŠNA KRITIKA: 'GOSPODA GLEMBAJEVI'

Zašto to nije reparirano?

07.05.2011 u 15:15

Bionic
Reading

Najvažnija premijera u slavljeničkoj 150. sezoni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 'Gospoda Glembajevi' u režiji Vite Taufera, korektna je predstava bez odmaka koja ne izaziva niti nudi išta više od napisanog. Salonski komad, salonski postavljen, svima poznate ključne replike i jedan hrt, kako bi ilustracija bila potpuna

'Gospoda Glembajevi' kanonski je tekst, u domaćoj dramskoj literaturi važniji od svega, čak i od ostatka Krležinog dramskog ili barem onog građanskog, kvalitativnog dijela opusa, ili Marinkovićevih pokušaja pariranja Krleži. I upravo zato njihova inscenacija je i odgovornost i čast. Prihvatio ih je Vito Taufer, slovenski redatelj iz boljeg razdoblja tamošnjeg kazališta, koji, nažalost, ne radi toliko često u Hrvatskoj koliko bi možda mogao i trebao. Nekadašnji 'avangardist' danas je u salonskoj fazi i izbor ovoga teksta logičan je s te strane, pa čak i kao mala provokacija onom dijelu domaće kulturne javnosti koji još broji krvna zrnca. S druge strane, iz predstave se lijepo vidi da je 'stasao' za HNK, i to ovaj središnji, jer s odmakom od više od desetljeća, usporedi li se njegovo 'Kraljevo' u riječkom pandanu i ova predstava, vidi se koliko se rukopis promijenio i koliko je od nekadašnje želje za radikalnijim čitanjima ostala smirenost poze koja u prvi plan ipak stavlja napisano.

Umjesto da se sa scene čita didaskalije tipa 'a onda je pošla spram Leona kao prava Sestra Milosrdnica i pomilovavši ga jednom beskrajno toplom kretnjom ruke, ona ga je kao pacijenta povela do divana', 'Glembajevi' su mogli biti drukčiji. Čak i bez Severine. Njihova snaga nije u tragediji jedne obitelji, koliko god ona točna bila, i partikularno i univerzalno, nego u dijagnozi šire patologije. Utoliko je neštrihanje okrajina, ponekih duhovitih i istinonosnih dijaloga u pozadini poznate priče, i više nego pozitivno. Taufer je napravio skicu za predstavu koja bi trebala, kad ne bude više skica, reći sve ono što treba reći. Ovako je (p)ostavio Krležu da govori, a ansambl Drame HNK, ovoga puta poprilično motiviran, da posluži toj polovičnoj svrsi. Zato je riječ o velikoj, ali nipošto i veličanstvenoj predstavi.

Zagrebački 'Glembajevi' su upravo ono što se od nacionalne kuće očekuje. S njima se, takvima, ne može pogriješiti jer oni istodobno rade za svaku publiku – one kojima se ne da čitati, one koji su pročitali pa se samo žele sjetiti, kao i one koji smatraju da bi 'nešto od Krleže' trebalo trajno biti na repertoaru središnje nacionalne kuće. Jedini koji mogu biti nezadovoljni su oni koji smatraju da bi svako novo uprizorenje trebalo donijeti i pomak u čitanju. Bilo kojem od čitanja. Branko Brezovec je u Rijeci prije pet godina išao prema operetnom izrazu, otvoreno posloživši legendu o ubojicama i varalicama kao akutnu dijagnozu izvankazališne zbilje, Jagoš Marković je u Beogradu prije nekoliko mjeseci ostao u građanskom salonu, ali nekom suvremenijem, i oslonio se uglavnom na Leonea, u izvanrednoj interpretaciji Nikole Ristanovskog, i refleksiju koju publici nudi poluprozirna scenografija. Međutim, čak i kod njega po detaljima se vidjelo što se predstavom želi reći, dok se Vito Taufer od svega toga odmaknuo i pustio priču da bude ispričana onako kako je publika najviše želi čuti.

Možda zaista ne treba crtati očite činjenice i na pozornici povlačiti paralele koje su vidljive i golim okom, ali u kvalitetnoj suigri s tekstom 'većim od života' ovakvo izmicanje redateljske namjere kakvo je ponudio Taufer čini se, prije svega, igrom na sigurno. Takav pristup pokazao je da ansambl Drame HNK može i nešto kvalitetno odigrati kad mu se otvori prilika i kad i sam shvati da je 'vrag odnio šalu'. Svaki, i najmanji komadić uloge, ovdje jest precizno postavljen, pa s pozornice zrači neki čudni mir, 'kućni red' ustanove svjesne svoje uloge i svojih unutarnjih trzavica koje se pred gostima ne smiju pokazati. Stoga se i svi u gledalištu osjećaju pomalo kao da su u posjetu i kao da su uvučeni u igru koja s njima naizgled nema nikakve veze, jer riječ je tek o hrpi pametnih rečenica pogodnih za citiranje u sasvim drugom kontekstu.

O glumačkim interpretacijama još će se sporiti. Je li Milan Pleština kao Leone previše egzaltiran, je li njegova ekspresija 'wirklich überspannt' ili je riječ o energiji koju ni sam

ne može kontrolirati, koliko u njegovu Leoneu ima onog davno splitskog Buzde, a koliko svjesnog i promišljenog rada na ulozi, pitanja su za one koji još mogu gledati izvan maske svih dosadašnjih tumačenja. Gotovo isto vrijedi i za Ljubomira Kerekeša kao starog Glembaya ili Almu Pricu. On je pokazao da nije glumac bez karizme i da sva njegova pučka spelavanja ipak leže na podlozi pravog talenta, a ona da nema ženske glavne uloge koju nije u stanju odraditi barem korektno. Da reda u HNK mora biti, kao da želi reći i činjenica da Bojan Navojec u ovom desetljeću još mora biti Puba, a ne Leone. U pozadinskim ulogama, pored provjerenih Zvonimira Zoričića, Žarka Potočnjaka i Gorana Grgića, lijepo je ponovno vidjeti Krunoslava Šarića na pozornici, pa makar i s čuvenim 'Gospon doktor zaklali su barunicu!' Ali i to već zvuči kao vic s bradom, koji izaziva još samo smijeh prepoznavanja. Da se umjesto toga bavilo jednom bitno manje poznatom replikom iz teksta, koja glasi 'Zašto to nije reparirano?' možda bismo dobili 'Glembajeve' za pamćenje i predstavu koja 'ubojice i varalice' prepoznaje, a ne prikriva s malo previše umjetne krvi.