'Primijetila sam da muške pisce novinari pitaju što misle, a spisateljice većinom pitaju kako se osjećaju', izjavila je Eleanor Catton u jednom od svojih prvih intervjua, onom za londonski Guardian, nakon što je osvojila uglednu književnu nagradu Man Booker, i to tek kao druga autorica s Novog Zelanda (prva je Keri Hulme). Catton se u svojim javnim nastupima već pokazala kao samosvjesna i sigurna žena koja odbija igrati po pravilima muškog književnog establišmenta, pritom imajući na svojoj strani najbolje od svih oružja – velik talent.

To se jasno vidi u njezina dva romana, za koje je dobila većinom pozitivne kritike, ali i koji su pokazali raskoš književnih postupaka i različitih glasova koje Catton ima na raspolaganju, kombinirajući intimne drame s epskim narativima, usvajajući različite stilove, mijenjajući perspektivu pripovijedanja ili koncipirajući cijeli roman prema astrološkim kartama, što sve zvuči strašno komplicirano, no u izvedbi ove spisateljice predstavlja u suštini lagano, prijemčivo, napeto i nadasve pametno štivo. Bar tako tvrde kritičari koji su podržali njezin književni rad, a njih ima od već spomenutog Guardiana preko Daily Telegrapha pa do New York Timesa.

Uostalom, 'The Luminaries' je oduševio i Bookerov žiri koji je dodijelivši joj nagradu posebno nahvalio obiman roman Eleanor Catton, fresku epohe na skoro 900 stranica. Riječ je o najopsežnijoj knjizi koja je dobila Bookera u 45-godišnjoj povijesti ove nagrade, a koja opisuje Novi Zeland 1866, kada je zemljom vladala zlatna groznica. Prema riječima kritičara Daily Telegrapha, 'The Luminaries' je 'virtuozno književno djelo', 'napeta priča o ubojstvima', ali i 'razigrano konstruirana knjiga'. Roman je organiziran na takav način da svakom poglavlju prethodi astrološka karta i svaki je ključni lik povezan s nekim nebeskim tijelom. Istovremeno je 12 poglavlja napisano tako da je svako sljedeće upola kraće od prethodnog, pa cijela priča postaje napetija, a istovremeno i nestaje, kako je 'The Luminaries' opisao Guardian, pohvalivši i autoričin stil - persiflažu viktorijanskih romana.

Među misterijima koje Catton opisuje su zagonetna smrt lokalnog bogataša, nestanak jednog od tragača za zlatom, prebijanje na smrt lokalne prostitutke, a sve to i još više povezuje 12 muškaraca koji zajedno piju u baru hotela Crown gradića Hoktika, centra novozelandske zlatne groznice i njihove verzije Divljeg zapada. Za New York Times su 'The Luminaries' ponajviše 'ljubavna priča, na koju se doduše čeka više od 800 stranica da stigne', s time da se upozorava kako će 'neke čitatelje oduševiti izazovi Cattonine proze, a drugi će možda očajavati'.

Zanimljivo, Eleanor Catton je sama istaknula da je negativne kritike redovito dobivala od starijih muških kritičara koji su joj zamjerali to što se uopće kao mlada žena usudila napisati obiman i kompleksan roman. S druge strane, takav pristup naraciji mogao se vidjeti i u njezinom prvijencu iz 2008, naslovljenom 'The Rehearsal', ujedno autoričinom magistarskom radu na studiju kreativnog pisanja.

'The Rehearsal' opisuje posljedice seksualnog skandala u srednjoj školi nakon što se otkrije ljubavna afera između profesora i učenice. Ta priča naročito utječe na šest djevojaka koje cijelu aferu odluče pretvoriti u školsku predstavu, u procesu otkrivajući vlastitu seksualnost, želju za moći i umjetničkom kreacijom. Booklist je ovaj roman ocijenio kao 'tour-de-force koji kombinira dva nivoa pripovijedanja', a Guardian je pisao o 'kao skalpel oštrom tekstu koji ponire u psihu tinejdžerki', zaključivši da se Cattoninu prvijencu 'može diviti, ali i u njemu uživati'.