Rene Medvešek, glumac i originalni redatelj specifične kazališne poetike te profesor glume na Akademiji dramskih umjetnosti, dobio je za svoju predstavu 'Kristofor Kolumbo', premijerno izvedenu u ZKM-u na početku prošle sezone čak dvije nagrade – Nagradu hrvatskog glumišta za režiju, a teatra.hr za najbolju predstavu u cjelini.

Time je Medvešek, koji je na sceni prvi put briljirao ulogom Kamila u Krležinim 'Zastavama', a zatim se proslavio brojnim ulogama i režijama, primjerice, 'Zimska bajka', 'Mrvek i Crvek', 'Brat magarac', 'Vrata do', 'Najbolja juha'... i popunio svoju impozantnu zbirku nagrada u kojoj se nalazi više od 25 priznanja.

Osim nagrada, povod za razgovor s Reneom Medvešekom i uloga je Settembrinija u 'Čarobnom brijegu' Thomasa Manna u režiji Janusza Kice, čija se premijera očekuje u ZKM-u u siječnju iduće godine, a koja na neki način označava njegov povratak na scenu kao glumca.

Također, u Gavelli priprema novi projekt prema velikom švedskom filmskom hitu 'Kao na nebu' Kay Pollak, a spominje i Osijek, Rijeku...

Dobili ste dvije različite nagrade za 'Kolumba' u izvedbi ZKM - Nagradu hrvatskog glumišta za režiju, a teatra.hr za najbolju predstavu u cjelini. Kako ste doživjeli ta priznanja, što vam ona znače?

Drago mi je da su mi te nagrade dodijelile dvije različite udruge jer je to potvrda ne samo mojega rada nego i ansambla i predstave u cjelini. S druge strane, drago mi je da je baš 'Kolumbo' dobio te nagrade jer je predstava zaista uspjela i sve se dobro zaigralo oko tog ludog Krležinog teksta, koji se rijetko postavlja na scenu, a pripada našoj baštini. Kad takav tekst uspostavi komunikaciju s vremenom i zaživi s publikom onda je to velika satisfakcija.

Predstava je premijerno izvedena prije godinu dana no i dalje privlači publiku. Kako iz današnje perspektive gledate na taj zahtjevni ekspresionistički tekst mladog Krleže koji ste adaptirali i postavili na scenu?

Na jednom mjestu glumac i redatelj Louis Jouvet govori glumcima 'Tamo gdje nađete neki problem, tamo će nastati uloga', dakle, govori da se ne treba bojati poteškoća i teških mjesta. Mislim da u slučaju Krležina 'Kolumba' taj zid predstavlja prividna neizvedivost s kojom se suočite kad vidite taj tekst, a kad ga preskočite, ulazite u svijet u kojem se stvari slažu samo od sebe.

Iz tog komada nešto je puhalo i mirisalo, i usudio sam se zatrčati prema tom zidu, i nisam razbio glavu. Ponajviše me privukao mladi Krleža, iskrenost njegovih dvojbi i borba da ne uđe u kružnicu te da u tangenti ide putem kojim ga srce vuče. Kako godinama stječemo iskustvo i ovladavamo zanatom, sve se više borimo da tu iskrenost sačuvamo ili da je vratimo, jer godine učine svoje. Navika je nemilosrdna. Imam dojam da je 'Kolumbo' bio Krležin iskreni iskaz, svjedočanstvo onoga što se tada događalo u njemu kao mladom čovjeku koji se još borio za svoju vjeru i ideale.

Nakon puno godine ponovno ćete zaigrati na sceni u ZKM-u u kojem ste stasali kao glumac ostvarivši niz sjajnih uloga i režija. Riječ je o 'Čarobnom brijegu' Thomasa Manna, koji se smatra jednom od najbitnijih romana 20. stoljeća. Iako ste u međuvremenu igrali u monodrami 'Kontrabas' u Exitu, ovo se može smatrati vašim glumačkim povratkom na scenu ZKM-a. Kako ste se odlučili da ponovno stanete na kazališne daske ZKM-a?

Još od 2002. održavam kontakt sa scenom, doduše rijetko, izvodeći recital 'Grad' u kojem interpretiram Glavaševićeve poetske zapise iz knjige 'Priče iz Vukovara', tako da zapravo nikad nisam u potpunosti prekinuo kontakt s publikom. Što se tiče ZKM-a, bivša ravnateljica Dubravka Vrgoč nekoliko me je puta pozivala da ponovno stanem na scenu, no nisam se usudio upustiti u neki veći aranžman jer sam se bojao da me ne ometu neke otegotne okolnosti i da se to onda obije o glavu ostalim suradnicima.

'Kontrabas' je bio eksperiment u koji sam se upustio zato što je to one man show i što u slučaju odustajanja nitko ne može nastradati osim mene. A kako sam sada u potpunosti prešao na Akademiju dramskih umjetnosti odlučio sam za 'rastanak' sa ZKM-om zaigrati u 'Čarobnom brijegu' Thomasa Manna. Ključno je bilo to što predstavu režira Janusz Kica koji mi je vrlo blizak po senzibilitetu i od kojeg sam puno učio. No to nikako neće biti definitivni rastanak sa ZKM-om, to ostaje moje domicilno kazalište, nego više jedan zajednički hakl.

Kako vas se dojmio roman 'Čarobni brijeg' u kojem mladi inženjer Hans Kastorp početkom 20. stoljeća, pred Prvi svjetski rat, dolazi u sanatorij Berghof blizu Davosa u Švicarskoj, po čemu je on značajan?

Roman 'Čarobni brijeg' je čudesno, monumentalno djelo. Najtočniju definiciju njegove kompleksnosti dao je sam Thomas Mann rekavši da ćete uživati u tom romanu tek onda kad ćete ga drugi put čitati. Roman je jako zahtjevan, kad ga pročitate dva puta, kako to pisac nalaže, kao da ste završili jedan interdisciplinarni studij. Sulud je izazov da se takvo opsežno i kultno djelo sažme na dva sata i izvede na kazališnoj sceni.

Maloprije smo govorili o vremenu, navikama i o tome kako nas život preoblikuje ili oblikuje mimo naše volje, kako nas naša optika određuje i da je borba za tu optiku borba za čovjeka u nama, kako je život ili svijet teško nositi te se lakše povlačiti ili na neki čarobni brijeg ili u neki svoj svijet. Mislim da upravo o tome govori roman 'Čarobni brijeg'.

Kakva je vaša uloga?

Nerado o tome govorim. Igram Lodovica Settembrinija, Talijana, književnika, koji je pokušao utjecati na Castorpa. Sva ta lica oko Hansa Castorpa, osobito Settembrini i Naphta te doktor Behrens koji vodi kliniku bitno utječu na Castorpovu optiku oblikujući ga kao čovjeka. Mi smo ljudi nekog prostora i nekog vremena, a to zahtijeva vrlo intenzivnu borbu da bismo ostali budni i znali razlučiti što od tih utjecaja trebamo pripustiti, a što trebamo odbiti te kako sačuvati integritet i dostojanstvo.

Spomenuli ste recital o Glavaševiću. Možete li reći kako danas, gotovo 25 godina nakon objavljivanja knjige 'Priče iz Vukovara', funkcionira kontakt s publikom kada izvodite Glavaševićeve tekstove?

Ti Glavaševićevi tekstovi potpuno su vanvremenski, oni su zapravo zapisi jednog duhovnog stanja, jednog uvida do kojeg mi u svakodnevnom životu teško dopiremo. To je ona vrsta pogleda na svijet zbog koje se ljudi povlače u samostane ili meditiraju da bi progledali i vidjeli život u njegovoj punini. Izvedba tih tekstova, s pjesmama glazbenika Čede Antolića, funkcionira gotovo kao zajednička meditacija s publikom. Nemam nikakvu potrebu nešto prilagođavati ili mijenjati, izazov je u tome da se kod svake izvedbe iskreno izgovori Glavaševićev tekst, pa ako se to posreći onda se dogodi taj bliski susret koji on zaziva i koji je on očito u nesreći osjetio, kao da je odjednom osjetio što je zagrljaj, što je bliskost i što je život. Glavašević i piše o tome, govoreći da je život velik i neprekidno tu, a mi ga ne vidimo od siline drugih znakova i stabala.

U Gavelli režirate tekst 'Kao na nebu' Kaya Pollaka čija će se premijera održati u ožujku iduće godine.

Riječ je o velikoj švedskoj kinouspješnici koja lijepo govori o maloj sredini i mnogim temama kao što su iskrenost i umjetničke ambicije te ih je objedinio u vrlo uvjerljivu i svima razumljivu priču. Ima i metarazinu zbog čega smatram da je taj tekst vrijedno raditi u kazalištu. U središtu priče je Daniel, dirigent srednje generacije na vrhuncu svoje karijere, koji je zbog bolesti prisiljen vratiti se u mjesto svog djetinjstva gdje se suočava s običnim ljudima iz male sredine. U tim novim okolnostima počinje učiti o sebi, o tim ljudima i o glazbi, osobito o tome da glazba može istinski utjecati na ljude i mijenjati njihove sudbine, a ne samo nizati nagrade i dobre kritike. Mislim da bi predstava mogla biti jako zanimljiva.

S obzirom na vašu specifičnu kazališnu poetiku i estetiku, što vam je najvažnije u kazalištu, kakav iskaz želite ponuditi publici, je li to posebna duhovna poruka?

To je susret s ljudima. U tom susretu s drugima mi tek postajemo ljudi, ne možemo biti sami, doista postoji nešto između nas i kad budemo stvarno zajedno onda se događa neka druga razina postojanja. Mislim da je kazalište mjesto koje to omogućuje odnosno pretpostavlja i zbog toga i postoji. Što se dulje bavim kazalištem, sve mi se više čini da je sadržaj gotovo drugorazredne važnosti i da mi je važno samo to da imam dobar povod da bih se mogao susresti s ljudima. Dakle, sve mi je manje važno je li to ovaj ili onaj tekst, i je li njegova poruka ovakva ili onakva. Mnogo je važnije jesmo li uspjeli na pola sata istinski biti zajedno. Gavella je pisao o tome kada tisuće ljudi počne disati kao jedan dah i onda se tu dogodi bliskost i povezanost koja nam je potrebna kao kruh i kao zrak. Takvu bliskost ne postižemo lako u svom svakodnevnom životu, u svojim obiteljima ili na poslu, rijetko se događaju takvi trenuci jer uvijek postoje još neki treći cilj, strah i tisuće drugih misli. Zato mislim da je u kazalištu važno usredotočiti se na tu prisutnost. Najvažnije je biti. Tu i sad.