INTERVJU: FILIP VIDOVIĆ

Upoznajte 'Ciganina, ali najljepšeg', darovitog mladog glumca koji izlazi iz sjene legendarnih roditelja

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 22.12.2017 09:42
  • Objavljeno 22.12.2017 u 09:41
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Mladi glumac Filip Vidović, koji igra glavnu ulogu Sandija u adaptaciji romana 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, za tportal otkriva što je spremio za audiciju, kako je svladao romski jezik, govori o iskustvu rada na sceni HNK te koji savjet pokojnog oca, glumca Ivice Vidovića, najviše pamti, a što o glumi voli razgovarati s majkom Gordanom Gadžić

Kad je objavio da je upravo mladom glumcu Filipu Vidoviću povjerio ulogu Sandokana zvanog Sandi, 20-godišnjeg Roma iz Bukova Dola i glavnog lika romana 'Ciganin, ali najljepši' Kristiana Novaka, redatelj kazališne adaptacije te višestruko nagrađivane knjige Ivica Buljan izjavio je da je pronašao 'idealnog Sandija'.

Filip Vidović završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a dosad je u glavnoj ulozi nastupio u predstavi 'Talijanski slamnati šešir' redatelja Georgija Para u kazalištu Komedija. Glumio je, osim toga, u 'Mojoj nuklearnoj ljubavi' Olje Lozice i Matka Botića u Teatru Rugantino, u 'Petru Panu' i 'Spremni' u ZKM-u, u plesnoj predstavi 'Room N°7'  s Juditom Franković, Andreom Solomun i Emom Janković iz Dance Company &M te u televizijskim serijama 'Crno-bijeli svijet' i 'Počivali u miru'. O najnovijem projektu razgovarali smo između napornih proba u zagrebačkom HNK-u.

Je li bilo naporno pripremati se za audiciju?

Kako je u pitanju tako bitan komad i tako važna uloga, bio sam uvjeren da su za Sandija neki glumci već bili u planu te me je prilično iznenadilo kad sam čuo da se radi audicija. Dosta se ljudi prijavilo i nakon što sam prošao u uži krug, trebao sam spremiti monolog iz romana. Umjesto da se fokusiram na neki konkretan dio knjige, uzeo sam više dijelova i složio neku vrstu mozaika u kojem sam pokušao uhvatiti Sandijevu esenciju, kako ga ja osjećam. On, naravno, u sebi ima i veselja, ali mi se činilo da je bit njegova lika period boravka u bolnici, dok je između života i smrti i dok s Japicom u nadrealnom dijelu romana nastoji odriješiti svoje čvorove, odnosno sjećanja i nerazriješene odnose koji ga još vežu za bliske ljude. 

  • +8
  • +5

Filip Vidović

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Tko je vama Sandi, kakvim ste ga doživjeli?

Sandi spada u one drukčije osobe, osobe koje se razlikuju od sredine u kojoj žive. Zapravo ne pripada nigdje, ni međimurskom Sabolščaku, ni svom ciganskom selu, Bukovom Dolu. Mirna, lijepa duša, koja u sebi ima i divljine, poetičan je, iskren, pokušava ostati neiskvaren, zaista se trudi, ali je pitanje koliko u tome uspijeva. Ta njegova osjećajnost je nešto što me najviše s njim povezuje. Sandi ima 20 godina i još je u mnogo čemu dijete, ali na trenutke je vrlo zreo čovjek. Hrabar je, usudi se krenuti za svojim srcem, muškarac je koji se zaljubljuje u stariju ženu. On i Milena se odmah prepoznaju na nekoj razini jer ni ona ne pripada sredini u kojoj živi, svašta je već prošla i jednostavno je ne prihvaćaju. U susretu sa Sandijem ona se na neki način prvi put susreće s nečim čistim, iskrenim, s nekom unutarnjom ljepotom na koju zapravo i padne. Odnosno kojoj je imala hrabrosti da se preda. 

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Jesu li vježbe međimurskog i romskog govora bile naporne?

Pripreme još traju, to je proces koji ne staje i mislim da tako i treba biti. Dosad je proteklo lijepo. Ivan Glowatzky i Ines Carović su nam pomogli oko međimurskog govora, s Ines smo pomalo radili i romski, a onda nam je došao i Elvis Kralj iz Međimurja, kao savjetnik za jezik Roma. Bilo je u jednu ruku lako jer imam sluha za takve stvari, ali s druge i teško jer se s međimurskim dosad nisam baš susretao, čak nisam ni neki osobit kajkavac, ako ćemo kajkanje uzeti kao neku najosnovniju bazu za razumijevanje međimurskog. A s romskim se još pogotovo nisam susretao ranije. Bilo je, u principu, dosta zabavno iskušavati svoje granice. Nekad uspiješ, nekad ne, a kako će zaista na kraju zvučati, procijenit će publika predstave.     

Sandi se zaljubljuje u Međimurku Milenu, bijelu i stariju ženu iz Sabolščaka s kojom započinje vezu, a glumi je Nina Violić. Jeste li zadovoljni time kakav ste odnos uspostavili na sceni?

Sjajno mi je raditi s njom. Obično glumci hvale ansambl i partnere uoči premijere, ali ovoga puta to nisu fraze. Nina me užasno podržava i lijepo se slažemo. Cijeli me ansambl u HNK-u lijepo primio, svjesni su da sam mlad, prvi put s njima i da je uloga velika. Svima je stalo do predstave, brinu, a to mi pruža sigurnost, smanjuje teret. Naravno da u svakoj predstavi netko iskoči u prvi plan zbog nečega, ali na kraju krajeva svi radite tu jednu predstavu i mislim da bi svima cilj trebao biti da se ona dobro napravi. Ovdje to jest tako, svi teže tomu da 'Ciganin' ispadne najbolji što može. A to je baš divna stvar.   

Kako vam je raditi s Ivicom Buljanom? 

Ovo mi je prvi put da radim s Ivicom. Sjećam se da su mama i tata davno s njime radili 'Pijani proces' na Sceni Gorica, a i gledao sam neke njegove ranije predstave koje su mi bile odlične pa sam se veselio ovom projektu s njim. Jako je topla osoba, pametan, odlično analizira tekst, duboko osjeća stvari oko sebe. Ima dobar pristup glumcu, daje ti puno slobode, ali ju moraš prethodno zaslužiti i znati iskoristiti onako kako treba.   

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Po čemu se uloga Sandija i vaše pripreme razlikuju od dosadašnjih angažmana?

Meni su sve uloge zahtjevne jer svakoj pristupam iz sebe, iz onog najboljeg što mogu ponuditi određenoj ulozi, a želim to onda prenijeti ljudima da bi me razumjeli i prije svega osjetili. To je najbitnije, da se osjeti ono što te iznutra pokreće. Sandi mi je druga glavna uloga. Prvu sam odigrao u svibnju u Komediji, 'Talijanski slamnati šešir'. Bilo je stresno, ali sam i tamo imao veliku podršku. Jan Kerekeš i ja smo bili u alternaciji, što nam je otežavalo rad, i meni i njemu, a i ansambl je imao zbog toga dvostruko više posla. Ali dobro se završilo, bilo je to značajno iskustvo koje mi je donijelo određenu razinu sigurnosti i samopouzdanja. Sada nekako i nemam osjećaj da mi je zahtjevno. Radim svoj posao, idem u nekom smjeru, dajem sve od sebe i nadam se najboljem. A bit će super na kraju.  

Snimali ste i televizijske serije, među kojima i 'Crno-bijeli svijet', u kojem ste glumili Juru Stublića. Kakvo je bilo to iskustvo?

To mi je bila prva profesionalna uloga u TV seriji. Poslije sam glumio i u 'Počivali u miru'. U 'Crno-bijelom svijetu' imao sam jako malu rolu i sve skupa je tražilo možda dva dana snimanja. Snimao sam sa Slavkom Sobinom i trebali smo početi mojim krupnjakom, ali kako je Slavko vidio da me malo uhvatila trema, rekao je: 'Pusti, ajmo prvo moje pa ćemo zajednički pa onda tvoje, dok te prođe.' To mi je bilo baš dirljivo. Vidite, ima baš divnih kolega.  

Prva uloga vam je, zapravo, bila s ocem Ivicom Vidovićem.

Da, na Brijunima, kad sam imao 12 ili 13 godina. Tata je igrao u predstavi 'Play Beckett' Teatra Ulysses s Perom Kvrgićem, Zijahom Sokolovićem i Radom Šerbedžijom i trebao im je netko tko će glumiti Ničije dijete. Pitali su me bih li probao, rekao sam - zašto ne?   

S ocem Ivicom Vidovićem 2010.

S ocem Ivicom Vidovićem 2010.

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL

Kako su u pitanju velika imena među domaćim glumcima, jeste li imali tremu?

Ne, jer sam bio dijete. Nisam nikoga od njih doživljavao kao nekakve velike face, nego kao ljude koji rade super zanimljive stvari i što bih rado i sam probao. Bilo mi je zabavno biti dijete – glumac.   

Oboje roditelja su po zanimanju glumci i vi ste, za razliku od sestre Ane i polubrata Luke, jedini krenuli njihovim putem. Kako su reagirali kad ste tek izrazili želju za glumom, jesu li vas možda odgovarali od nje?

U početku su govorili da bi možda bilo dobro da pokušam s nečim drugim jer su dobro znali koliko je gluma težak i surov posao, nesiguran, u smislu osnovne egzistencije. Sve su to oboje prošli i znali su što me čeka, ali kad sam dublje zaronio u glumu u ZKM-ovom učilištu, kad sam svemu pristupio ozbiljnije, kad sam izrazio baš veliku želju da krenem u tom smjeru, rekli su mi da je to moj put i da su tu da me podrže. Što su uvijek i činili.   

Kako je majka, glumica Gordana Gadžić, reagirala na ulogu Sandija i je li imala ikakvih savjeta?

Mama je jako ponosna, drago joj je i jako joj je stalo da uloga i cijela predstava ispadnu dobro. Uglavnom, bila je luda od sreće. Razgovaramo o ulozi, ali je dovoljno mudra da se ne upliće suviše u proces rada. Posavjetuje me, naravno, no neka to ostane između nas dvoje.   

Koji očev savjet danas najviše pamtite?

Nije dugo poživio da bi mi dao puno njih i zapravo o glumi nismo toliko ni stigli razgovarati. Ali kad bih mu na prvoj godini došao s nekim problemom, uvijek bi me saslušao i smirio riječima: 'Samo polako, daj si vremena, razmisli, probaj.' To njegovo 'polako' mi se urezalo u sjećanje i na to pomislim kad god nešto ne ide. 'Polako, uzmi vremena, ne mora sve biti brzo.' A u monografiji koju je mama uredila za tatu ima puno njegovih razmišljanja i mislim da ću i u toj knjizi naći neke putokaze za sebe.  

  • +4
  • +1

Filip Vidović

Izvor: Pixsell / Autor: Andrej Kreutz/PIXSELL

Kako se nosite s komentarima da vam je to što ste iz obitelji glumaca olakšalo profesionalni put?

Dvosjekli je mač kad se baviš poslom kojim se bave i tvoji roditelji. Može biti i lakše i teže, ovisi, ali to uopće nije bit priče. Ne baviš se ti time zbog roditelja nego zato što to želiš, a ionako se, na kraju, sve pokaže na sceni. Javan je ovo posao i ako nisi za njega, to će se vrlo brzo pokazati.   

Što vas je osobno privuklo glumi?

Mnogo toga što sam kao malen instinktivno osjetio, svi ti ljudi, njihove različitosti i velika sloboda da se ja u tome izrazim. 

  • +3

Prve fotografije s probe predstave Ciganin, ali najljepši

Izvor: HNK Zagreb / Autor: Marko Ercegović

S kojim se predrasudama o glumi i glumcima najčešće susrećete ili koje vam najviše smetaju?

Često se misli da je u pitanju glamurozan posao, zbog premijera, slikanja i sličnoga. Ali gluma zaista nije glamur, s time u principu i nema bitne veze. Osim toga, znaju me pitati kako uspijem naučiti sav taj tekst, što mi je svaki put smiješno. Kao da nekoga na pravu pitaš kako nauči tisuću i pol stranica za ispit. Kad prođeš taj tekst toliko puta na probama, postane dio tebe, tvoj je tekst. Ovo što radim nije kao i bilo koji drugi posao, ali je ozbiljan posao, na svemu se stalno radi.

Nastupali ste i u plesnoj predstavi 'Room N°7' s Juditom Franković, Andreom Solomun i Emom Janković iz Dance Company &M te često navodite ples kao svoju veliku ljubav.  Kad ste se ozbiljnije počeli baviti njime?

Da, volim ples. Na fakultetu smo imali puno suvremenog plesa pa sam ga tamo zavolio, a sada, već neko vrijeme, pomalo plešem salsu i to mi je divno. Mislim da svakome treba neki njegov ispušni ventil, nešto što će ti omogućiti da se odmakneš od svakodnevnog, kojem ćeš se naravno opet vratiti. Ali da uvijek ostaviš neki prostor samo za sebe.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!