MEŠTROVIĆ I VUJASINOVIĆ:

'Ujević-Galetović nismo htjele predstaviti kao romantičnu kiparicu. Željele smo pokazati otkud dolaze njena intuicija i snaga'

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 21.06.2019 11:05
  • Objavljeno 21.06.2019 u 10:55
Martina Meštrović, Marija Ujević-Galetović i Tanja Vujasinović na premijeri filma 'Mačka je uvijek ženska' u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti

Martina Meštrović, Marija Ujević-Galetović i Tanja Vujasinović na premijeri filma 'Mačka je uvijek ženska' u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Petar Bunic

'Mačka je uvijek ženska', kratki animirano-dokumentarni film Martine Meštrović i Tanje Vujasinović o jednoj od najznačajnijih domaćih kiparica, Mariji Ujević-Galetović, dobio je godišnju nagradu 'Vedran Šamanović', koju Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatski filmski savez, Hrvatsko društvo filmskih djelatnika i Hrvatsko društvo filmskih kritičara dodjeljuje filmskim umjetnicima koji inovativnim pristupom šire granice filmskog izraza u Hrvatskoj. S nagrađenim autoricama razgovarali smo o ideji i procesu rada na 'Mački' te o doprinosu njihove bivše profesorice i mentorice Ujević-Galetović rodnoj ravnopravnosti u izrazito mačističkoj kiparskoj struci

'Nekako smo otpočetka znale da želimo napraviti 'pomaknut' film jer je i Marijina osobnost kompleksna i zanimljiva. Nismo je željele predstaviti kao neku romantičnu kiparicu, nego smo željele pokazati otkud dolaze njezina intuicija i snaga', kaže nam Martina Meštrović, jedna od autorica filma 'Mačka je uvijek ženska', ovogodišnjeg dobitnika nagrade 'Vedran Šamanović' koji je premijeru imao 23. svibnja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, nakon čega je prikazan i na Danima hrvatskog filma.

Meštrović je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala kiparstvo, a danas u umjetničkom kolektivu Kreativni sindikat radi kao 2D i 3D scenografkinja, animatorica i redateljica. Na ideju da napravi film o kiparici Mariji Ujević-Galetović, svojoj nekadašnjoj profesorici, ujedno i prvoj ženi koja je predavala na zagrebačkoj ALU (dugo vremena i jedinoj profesorici tamo), došla je, kaže, sasvim slučajno, dok je u proljeće 2016. završavala svoj film 'Petrovu šumu'.

'Htjela sam poslušati neki zanimljiv intervju. Sjetila sam se Marije Ujević-Galetović, koja nam je predavala na Odjelu kiparstva. Bila je jedna od onih profesora koji se pamte zbog karizme, duhovitosti i inteligencije. Na moju žalost, na internetu sam pronašla samo nekoliko njenih kratkih izjava pa mi se učinilo da bi bilo dobro napraviti dokumentarni film o njoj', priča Meštrović koja je kao suradnicu pozvala Tanju Vujasinović, s kojom je na ALU studirala na kiparstvu. Vujasinović danas tamo i sama predaje, a osim kiparstvom, bavi se i videom i audiom te u radovima često kreće od dokumentarnih audio-narativa kakav je prisutan i u 'Mački'.

Mačka je uvijek ženska

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Bonobostudio

Film traje 15-ak minuta i fokus mu je na 'uvjetnom feminizmu' Marije Ujević-Galetović, kako kažu autorice, a 'uvjetnom' jer se kiparica u javnom prostoru nikad nije deklarirala kao feministica, iako joj rad i život potvrđuju da to ipak jest.

'To je nešto što smo mi prepoznale i što je za nas kao njene bivše studentice bilo bitno – njen doprinos rodnoj jednakosti u prilično mačističkoj struci kao što je kiparstvo, koji je direktno utjecao i na naš položaj i mogućnosti', objašnjava Vujasinović koja je s kolegicom snimila 12 sati razgovora s Ujević-Galetović. Nakon toga je slijedilo dugotrajno traganje za narativnom linijom. Na koncu, kiparičinu priču odlučile su ispričati pomoću alter-ega, Žene Mačke, jedne od njenih skulptura. Sam naslov filma jedan je od citata Marije Ujević-Galetović.

Tragična Melanija

'Uz skulpture Žene Mačke, izuzetno nam je draga skulptura Melanije. Ta je skulptura, nažalost, malo poznata, a radi se o korpulentnijoj ženi, male glave naslonjene na stup na kojem je postavljena tegla sa živom biljkom. U jednoj verziji filma Melanija nam je pomogla da ispriča priču o tragičnoj sudbini Ane Karenjine koju je Tolstoj zbog svog šovinističkog stava bacio pod vlak, a Vronskog ostavio na životu. Melanija je, kao i Ana Karenjina, završila tragično budući da smo je nažalost izbacile iz konačne verzije filma', kaže Martina Meštrović.

'Žene su u povijesti, a nažalost ponegdje i danas, smatrane posjedom kao i životinje, o čemu Marija i govori u filmu. No od svih domaćih životinja mačka je jedina koju ne možete posjedovati, ona ima svoju volju. Iz tog razloga nju se posebno povezivalo sa ženama, a jedna od nesretnijih konotacija bila je i veza s vješticama, a znamo da su vješticama često prozivane upravo snažne i samosvjesne žene. Marijine mačke i sve ono što iza njih kulturološki, odnosno semantički stoji, bio je razlog da upravo taj njezin citat odaberemo za naslov', objašnjava Vujasinović dodajući da je feminizam Ujević-Galetović, osim kroz biografske dijelove koji direktno potvrđuju njen doprinos rodnoj jednakosti, u filmu prikazan i preko njene tvrdnje da je žena vitalnost i priroda.

'Iz razgovora smo izvukle tu tezu o ženi-prirodi pa smo naglasile ritmičnu izmjenu dnevnih i noćnih snimaka Jasenka Rasola. Kontrastirali smo silbljanske mediteranske biljke i kontinentalnu vegetaciju zagrebačkog Cmroka. Animacija je ponekad proizlazila iz oblika skulptura, kombinacijom linearnog i plastičnog crteža, ponekad je prelazila iz animacije u snimke, a najčešće je nastajala iz asocijativnosti samog audio narativa. Hibridna forma u ovom slučaju, pokazala se kao izuzetno kompliciran filmski eksperiment jer je bio veliki izazov ispreplesti snimke, animacije i audio-narativ u smislenu cjelinu tako da nam je u kreativnom procesu puno pomogla montažerka Iva Kraljević. Nastojale smo uspostaviti ritam i suživot između snimaka i animacija', kaže nam Meštrović koja se s Vujasinović i sama pojavljuje u filmu.

Prema Vujasinović, film je upravo time profunkcionirao jer je na jednoj razini to zapravo zajednička priča Marije Ujević-Galetović i njih dviju autorica, budući da sve tri dijele mnoga iskustva, kako na Akademiji, tako i kasnije u struci.

'Nemoj sa špahtlom...'

Marija Ujević-Galetović rođena je 1933. u Zagrebu, a kiparstvo je upisala, kako kaže, slučajno (htjela je slikarstvo). Na ALU je diplomirala 1958. u klasi profesora Frane Kršinića, a poslije toga usavršavala se na londonskoj Central School of Art. Vrlo brzo započela je s ozbiljnom izlagačkom aktivnosti, a danas je prepoznajemo po njezinim brojnim rješenjima u javnom prostoru. Neki od najpoznatijih njenih spomenika su onaj Augusta Šenoe u Zagrebu te Miroslava Krleže u Zagrebu i Osijeku. Značajne su i skulpture 'Meta', 'Trkač', 'Mačka' i 'Čizma'. 

Na otoku Silbi, odakle vuče korijene s majčine strane, kiparica je 2006. otvorila svoju Galeriju Marija Ujević-Galetović, a na ALU je počela raditi 1987. Status redovne profesorice dobila je 1995. Tanji Vujasinović i Martini Meštrović predavala je na prvoj godini kiparstva, modeliranje portreta.

'Kad bi nam dolazila pregledavati radove i kad bi se udubila u priču o formi i o kiparstvu, njena cigareta je obično gorjela do filtera i pepeo bi joj često padao po odjeći. Bilo nam je fascinantno gledati taj žar u doslovnom i metaforičnom smislu', kaže Meštrović dodajući kako se baš neki dan s kolegicom kiparicom prisjetila kako im je Ujević-Galetović objašnjavala kako izmodelirati usta: ''Nemoj sa špahtlom napraviti rupu, nego...znaš ono kad uzmeš slaninu pa je malo zarežeš i onda svaki kraj na svoju stranu rastegneš' pa trenutak tišine, 'e to su ti usta'. I negdje dok to objašnjava joj, naravno, padne legendarni pepeo na odjeću...'

'Budući da na zagrebačkoj Likovnoj akademiji predajem kiparstvo kao vanjska docentica, mogu iz prve ruke potvrditi da se na samoj akademiji među nastavnicima, nažalost, nije puno toga promijenilo na bolje. I dalje većinu profesora čine muškarci. S druge strane je apsurdno da ima sve više ženskih studentica jer se muški studenti u današnja nesigurna vremena kad je u Hrvatskoj nemoguće živjeti od umjetnosti odlučuju za 'isplativija' zanimanja pa čisti umjetnički smjerovi poput kiparstva i slikarstva iz tog razloga postaju sve više 'ženski' smjerovi', kaže Vujasinović.

Ni na likovnoj sceni općenito, tvrdi, nema rodne jednakosti.

'To se najbolje može pratiti po broju dobitnica likovnih nagrada. Istovremeno, uspjesi i prisutnost naših likovnih umjetnika na europskoj, odnosno svjetskoj sceni su podjednaki, bez obzira na spol, što je opet prilično zanimljivo. Patrijarhat je duboko ukorijenjen u hrvatskom društvu, a u zadnje vrijeme zbog povratka konzervativizma čak i više nego ranije i jednostavno se to odražava i na likovnoj sceni, kao uostalom i na svim ostalim segmentima društva', zaključuje Vujasinović.

Matoš i Krleža kao promatrači

Mada je najpoznatija po svojim spomeničkim (pretežno muškim) skulpturama, Ujević-Galetović u svojoj je Galeriji na otoku Silbi u prostor postavila ženske skulpture. Na zid je postavila reljefe Matoša i Krleže koji su promatrači. Oni gledaju. 'Galeriju smo interno nazvale Marijin vrt jer smo smatrale da je to vrt iz kojeg raste naš film', kaže Martina Meštrović.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!