Presjek hrvatske kazališne godine može ići u dva smjera – u smjeru valoriziranja nekoliko projekata koji su se istaknuli ne samo hrabrim promišljanjem svoje umjetničke i društvene pozicije, već i beskompromisnim razvijanjem novih teatarskih formi i poetika, dok bi se drugi put (zasigurno duži i naporniji) sastojao u nabrajanju svih onih 'velikih' projekata koji su pompozno najavljivani, a nisu ostavili nikakvog značajnijeg traga.

Ovaj se pregled, na valu opreznog optimizma, jasno odvija na liniji prve teze.

Već pomalo standardno, najzanimljivije predstave kazališne sezone najbolje je potražiti u centrima nezavisne ili rubne produkcije, daleko od razvikanih projekata čiji se preuzetni ciljevi često izjalove (školski primjeri ove teze bili bi Hamlet, predstavljen na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, i nekoliko projekata zagrebačkog HNK, Kraljevo, Dantonova smrt, I konje ubijaju, zar ne?).

Teško je unutar uspješnijih projekata tražiti zajedničke točke. Neovisno o tome radi li se o novom čitanju klasika, kakvom suvremenom autorskom ili interžanrovskom projektu, sve ih odlikuje duboka promišljenost i jasna želja za kazalištem kao iskorakom u prostoru umjetničke komunikacije. Neki od aktera scene, poput Nataše Govedić, napravili su zanimljivi izlet u autorsko kazalište, dok drugi, poput Olivera Frljića, i dalje nastavljaju istraživati nove forme kazališnog izraza u okviru akcija i performansa. Neki pak još nisu u potpunosti stasali, poput Mirana Kurspahića koji je ove godine u Teatru &TD postavio tri predstave, ponekad na rubu trivijalnog, ali na trenutke vrlo zaigrane i teatarski izazovne.

Započeti godišnji presjek predstavom koja je dobitnik glavne nagrade Hrvatskog glumišta može se učiniti kao ustupak općem mnijenju, no Zagrebački pentagram u režiji Paola Magellija i produkciji ZKM-a dinamično je ostvarenje koje iz više razloga zaslužuje spomen. U formi omnibusa 'Zagrebački pentagram' združuje solidno suvremeno hrvatsko dramsko pismo (Filip Šovagović, Nina Mitrović, Igor Rajki, Ivan Vidić, Damir Karakaš) i hibridno-fluidnu formu teatarske igre te u konačnici ostvaruje rezultat koji snažno i smisleno progovara o suvremenosti ne zalazeći pritom na skliski teren klišeja.

Olivera Frljića se možda površno može nazvati enfant terribleom hrvatskog kazališta, posebice nakon prošlogodišnjeg incidenta s Euripidovim Bakhama na Splitskom ljetu, no njegova ovogodišnja produkcija Molierevog Škrca, prigodno izvedena u riječkom brodogradilištu, pokazala je koliko je važno ne raditi plitke ustupke, pa makar i po cijenu vidljivog autorskog manirizma. Frljić stoga do punog potencijala koristi kazališnu iluziju za jaku kostimiranu farsu u kojoj su sve sličnosti sa stvarnim likovima visoko vjerojatne i krajnje proizvoljne.

Iz splitske produkcije valja izdvojiti Zločin i kaznu u režiji Aleksandra Ogarjova. Iako mahom mlada glumačka postava nije baš posve dorasla složenim likovima Raskoljnikova i Sonje Marmeladove, režiser je uspio ostvario sugestivnu predstavu u kojoj je pokazao da suvereno barata čitavom paletom kazališnih izričaja. Tako svjetlosni efekti, razmještaj scene i glazbeni brojevi preuzimaju na sebe ulogu dramaturškog aktanta kojima se otvara široko interpretativno polje djela Dostojevskog.Split je ove godine napokon (i zasluženo) dobio novi teatar pod nazivom PlayDrama koji je za ulogu uzeo praizvođenje suvremenih tekstova. Prva i zasad jedina njihova predstava, Udarac, bila je na dobrom tragu suvremenih poetika. Uz dobar odabir teksta te uz predstavu koje je imala svojih manjkavosti i konfuzija u registrima sadržaja i forme, novi projekt kazališta van Zagreba zaslužuje potporu.Knjiga mrtvih bio jedan je od zahtjevnijih kazališnih poduhvata prošle sezone, nastao u koprodukciji Teatra &TD i festivala Eurokaz. Režiju je potpisao Zlatko Burić Kićo, predstavnik 'mekše' linije legendarnog Kugle glumišta, okupljajući neke od njegovih sudionika i autora: od DB Indoša, Tanje Vrvilo, Emila Matešića do recentnih suradnji za predstavu. Ovo iskreno preispitivanje kazališnog djelovanja, hommage kolegama kojih više nema, vrlo se jasno i snažno ispreplitalo s tri lokacije zagrebačkog Studentskog centra, spajajući performativnost, umjetničke instalacije, glazbene improvizacije i multimedijalne ambijente.

Iako je premijeru imala krajem 2008. godine, predstava Judith French rasplamsala se ove godine, a to je potvrdila i nedavna nagrada hrvatskoga glumišta Juditi Franković za najbolju žensku ulogu. Priznanje struke utoliko je važnije, budući da je predstava nastala i izvodi se u Teatru na Trešnjevci, daleko od glavnih kazališnih i odgovarajućih im medijskih strujanja. Odlična predstava, duboko uronjena u sadašnjost, preispituje život sve više nalik orvelovskoj stvarnosti i bijeg od vremenske stiske u svjetove (stripovske) imaginacije. Autorici i redateljici Vlatki Vorkapić ovo je prva kazališna režija, i to na vlastitom tekstu, čiji naslovni lik je osmislila po Juditi Franković koja ga je i tumačila. Puno toga se posložilo te je rezultat kazališni biser u zagrebačkoj kazališnoj margini.

Projekt Doc Hihót i tajanstvene supstance nastao je kao plod suradnje teatrologinje i kazališne kritičarke Nataše Govedić i glumca Vilima Matule. Naslonivši se na Cervantesa, Govedić je napisala tekst u kojemu preispituje donkihotovski idealizam, suočivši ga sa stvarnošću te ukazavši na nemoć, a možda i promašenost težnje idealima u okrutnosti današnjice. Njezin Doc Hihót pokušava zadržati dosljednost dok ga okrutnost realnosti snažno udara pomanjkanjem materijalnih sredstava i bejzbol palicama nekih suvremenih idealista. Doc Hihot i tajanstvene supstance odlično je kazališno preispitivanje opstanka idealizma u krutoj današnjici, a Vilim Matula vrhunskom je glumačkom izvedbom dodatno obogatio slojevitu, no razumljivu predstavu.

Još jedna odlična predstava nastala je van glavnih kazališnih tokova, kao projekt kazališta Hotel Bulić. Evita, Raula Damontea Copija, problematizira mračnu stranu kulta ličnosti kroz priču o posljednjim danima Evite Peron koja se bori s rakom i osobama iz najbliže okoline. Redateljica Senka Bulić stvorila je vizualno dojmljiv totalni teatar u koji je odlično uklopila crnohumornu notu te pjevne i plesne dijelove na tragu kabareta. Odlična Nina Violić u naslovnoj ulozi u potpunosti je nosila predstavu, oblikujući Evitu uz jasan emocionalni odmak koji je dočaravala brzim izmjenama emocija, glasa i glumačkog izraza.

Glumica Senka Bulić, osim odličnih povremenih režija, već je nekoliko godina i ravnateljica velikogoričke Scene Gorica, gdje stvara predstave izazovne tekstualnim predloškom, ali i izvedbenošću. Najzanimljivija ovogodišnja predstava je The Pillowman, autora Martina McDonagha, koja gledatelja dva sata drži u stalnoj napetosti, razvojem radnje pojačavajući začudnosti i postavljajući pitanja o ulozi pisca u totalitarnom sistemu te o moći napisanog. Stalno rastući sukob četvorice glumaca puca u kulminativnim scenama gotovo filmskih fizičkih obračuna, a u centru cijele te okrutne igre je riječ, rečenica, priča. Priča koja ostaje ili nestaje u nepovrat.

Sasvim drukčija predstava je Komedijina verzija Hašekovog Dobrog vojaka Švejka, u diskretnoj režiji Damira Lončara, bez većih redateljskih uplitanja. Cijela predstava leži na odličnom Vidu Balogu, koji je izgledom i priprostom scenskom emocijom, koja pokatkad prelazi u diskretnu zloću, vrlo uspješno pogodio intelektualno skromnog junaka, te je za tu ulogu dobio nagradu hrvatskog glumišta. Lončarov i Balogov 'Dobri vojak Švejk' nije pokušao dati nova čitanja Hašekovog romana, već je, čisto i jasno postavljen i s dovoljnom količinom šarma i toplog češkog humora, široj kazališnoj publici ponudio odličnu zabavu uz nemalo zrnaca istinske mudrosti malog čovjeka u velikom vremenu.