U kasnim večernjim satima luksuz izgleda najljepše. Bazeni svijetle tirkizno, čaše šampanjca blistaju pod diskretno postavljenim reflektorima, palme se njišu taman toliko da ih kamera može pratiti bez vrtoglavice, a negdje u pozadini svira glazba koja poručuje da se ovdje bogati odmaraju estetski, ne samo financijski. A onda, sasvim očekivano, netko nestane. Današnja streaming produkcija, naime, jednostavno ne vjeruje da milijunaši mogu provesti godišnji odmor bez barem jednog leša ili barem jedne osobe koja se ponaša kao da će ga uskoro proizvesti.

Na toj premisi počiva i nova španjolska Netflixova serija 'Oaza', osmerodijelni misterij produkcijske kuće Bambú Producciones, koja već godinama proizvodi elegantne melodrame s besprijekorno popeglanim kostimima, obiteljskim tajnama i ljudima koji izgledaju kao da su rođeni pod savršenim svjetlom za fotografiranje. Autor Ramón Campos i njegovi suradnici Jon de la Cuesta i David Orea vrlo dobro to znaju raditi i na brojnim su dosad uspješnim serijama ispolirali vještinu njihova sastavljanja pa zbog njih raja diljem Španjolske, Europe i svemira klika 'sljedeća epizoda' i onda kad sama sebi obeća: 'E, sad fakat idem spavati, dosta je bilo.'

To je vještina koju ne treba podcjenjivati. Problem je jedino što ta vještina nije isto što i umijeće stvaranja doista dobre serije. 'Oaza' je streaming ekvivalent luksuznog hotelskog predvorja. Sve sjaji. Sve miriše. Sve izgleda skupo. Nakon nekoliko sati lutanja po njemu, međutim, ispada da cijelo vrijeme hodate po savršeno ulaštenom mramoru koji ne vodi baš nikamo. Ili vodi, ali cilj kojemu vodi nije vrijedan utrošenog vremena.

Klasni rat kao hotelska animacija

Radnja se odvija u ekskluzivnom resortu u kojem ljetuju političari, celebrityji, nasljednici obiteljskih imperija i svi oni ljudi koji na račun za apartman gledaju s jednako interesa kao što nas većina gleda vremensku prognozu za drugi kontinent. Idilu prekida nestanak Celije, kćeri direktora resorta. Policija zatvara kompleks, nitko ne smije otići i nitko više ne smije ni prdnut', a da to ne postane potencijalni dokazni materijal.

Najzanimljiviji lik pritom nije ni bogataš ni detektiv nego Helena, zaposlenica resorta koju igra izvrsna Ana Garcés. Lik je to koji jedini djeluje kao osoba koja vam na ekran nije zalutala iz kataloga za luksuzna putovanja – pametna je, tvrdoglava, potječe iz radničke klase i vlastitu istragu vodi zato što policija, sasvim predvidljivo, prvo sumnja u osoblje. Saveznik joj postaje Dani, mladić kojeg glumi Tomy Aguilera, dečko koji prvi put ulazi u svijet bogataša zahvaljujući majčinu novom braku, pa cijeli taj cirkus promatra s dovoljno distance da još uvijek primjećuje koliko je apsurdan.

Njih dvoje u biti nose priču i jedino su što u ovoj seriji makar marginalno vrijedi utrošene minutaže. U svemu ostalom ona ne nudi previše nade da bi ičime mogla postati nešto više od zgodno upakiranog kriminalističkog bingea, a sve usporedbe s 'Bijelim lotosom' mimo same površinske dekoracije toliko su preuzetne da se čovjek na to može samo nasmijati i odmahnuti glavom.

Netflixov metronom za ispiranje mozga

Naravno da ispod luksuza ključa ljuto vrelo korupcije. Naravno da bogati skrivaju financijske malverzacije, nasilje, ucjene i prljave dogovore. Naravno da se pravila drukčije primjenjuju na one koji čiste bazene nego na one koji uz njih loču šampanjac. Sve su to teme vrijedne ozbiljne serije. No ova serija to nije. Resort u njoj pokušava, kao, biti nekakva metafora društva, ali ona uglačana, turistička, s dovoljno kritičnosti da gledatelj stekne ugodan osjećaj kako upravo konzumira nešto važno, a nedovoljno da ga išta ozbiljno uznemiri.

I odatle taj neki dojam da 'Oaza' puca na nešto više, nešto pametnije, nešto s više slojeva značenja. Odatle i te nesretne usporedbe s 'Bijelim lotosom' ili 'Malim lažima', kojima se zapravo ne približava ni na kilometar, ali malo izgleda na tu foru i, ono, događa se u resortu. No svaki put kad se u 'Oazi' pokuša dotaknuti bilo kakvo ozbiljnije pitanje, promišljanje ičega smislenog ili dubljeg, vješta španjolska štancerska bratija pohita dalje, da ne bi slučajno gledatelja smorila nečim prenapornim, kao što je, recimo – razmišljanje. Malo se dotakne klasnih razlika – okej, to bi bilo dosta, ajmo dalje na flashy flash. Okrzne se na par društvenih dijagnoza i patologija – pukni sad, brajko, jedan opak cliffhanger.

Pritom, da se razumijemo, ti cliffhangeri funkcioniraju k'o urica. Campos ih slaže s rutinom iskusnog iluzionista koji vrlo dobro zna kamo publika upire svoje senzacija i spektakala gladne okice. Završetak gotovo svake epizode pukne na mjestu zbog kojeg ćete pomisliti: 'Dobro, još samo jedna.' Netflix je od takvog ritma napravio čitavu industriju, a 'Oaza' ga prati kao da je metronom na klaviru. Samo što se nakon osme epizode dogodi nešto mnogo bezveznije od razočaranja raspletom. Shvatite da ste tijekom svih tih sati bili više uzbuđeni pitanjem nego odgovorom.

Dizajnirano za zaborav

Rješenje misterija uredno zatvori zaplet, ali emocionalni račun ostane neplaćen. Likovi koje smo satima pratili ostaju skice, odnosi ostaju samo funkcija da bi se priču poguralo naprijed, tragedije ostanu elegantno osvijetljene. Serija kao da vjeruje da će atraktivna fotografija nadoknaditi karakterizaciju, a to se još nikad ni u jednoj seriji nije dogodilo, pa ne, nije ni u ovoj.

Posebno je zanimljivo to koliko je 'Oaza' pažljivo dizajnirana da bude međunarodno probavljiva. Španjolska se ovdje osjeća tek u jeziku (ako vam Netflix nije automatski uključio englesku sinkronizaciju) i suncu. Sve ostalo djeluje kao proizvod razvijen u laboratoriju globalnog streaminga: malo misterija, malo seksa, malo pitome i zaslađene društvene kritike, malo mladih lijepih ljudi, dovoljno luksuza da gledatelj poželi otići ondje i dovoljno kriminala da poželi ostati kod kuće. Kulturna industrija, rekli bi sociolozi, i u ovoj seriji opet besprijekorno obavlja svoj posao – proizvodi osjećaj različitosti serijskom proizvodnjom istoga.

'Oaza' zato nije baš drito LOŠA serija. Loše serije čovjek ugasi nakon dvadeset minuta. 'Oaza' je mnogo lukavija. Lako se gleda, odlično izgleda, ritam joj gotovo nikad ne posustaje, a Ana Garcés iz nje izvlači više nego što scenarij zaslužuje. No čim završi zadnja epizoda, cijela ta raskoš počne hlapiti iz sjećanja brzinom hotelskog parfema u klimatiziranom predvorju. I upravo je u tome njezin najveći problem. Toliko se trudi ostaviti dojam da skriva dubinu ispod blještavila da na kraju ostane samo blještavilo. A ono, koliko god lijepo bilo osvijetljeno, ipak nije ono što čovjek pamti iz doista dobrih serija.