Razgovor povodom izložbe

Stanislav Habjan: Treba ostati otvorenih čula za prepoznavanje i prihvat čudesnog

26.03.2023 u 21:51

Bionic
Reading

Ožujak u Laubi obilježila je izložba multimedijskog umjetnika i pisca Stanislava Habjana, naslovljena 'My Brother Is Watching Me'. Poznavateljima rada ovog autora koji na hrvatskoj umjetničkoj sceni zauzima izdvojeno mjesto i koji je, djelujući na spoju književnosti, likovnosti i performansa, a od nedavno i glazbe, kroz četiri desetljeća ostvario svojevrsni kultni status i kao pripovjedač i kao dizajner, već je iz podnaslova izložbe u Laubi – Dijalozi 23 – bilo pretpostavljivo da će umjetnik i ovoga puta biti prisutan u svojem ambijentu, dočekujući sugovornike kao domaćin izložbe

”Da”, govori nam autor, ”otkad sam prije dvanaest godina sa svojim prvim Dućanom metafora otkrio i zavolio takav oblik predstavljanja, koristim svaku priliku za neposredni kontakt s publikom. Ako je komunikacija glavna tema i glavni razlog mojega bavljenja umjetnošću, čini mi se najprirodnijim omogućiti da se ona događa i uživo. Stoga su moje izložbe zapravo ambijenti u kojima su radovi tek povod za razgovore i događanja, pa i suradnje najrazličitijeg oblika, a koje se ostvaruju tijekom njihovih trajanja. Ovaj je postav i koncipiran tako da uključuje i moje obraćanje posjetiteljima; ono je i nužno jer nisam radio popratni katalog niti potpisivao radove legendama, djelomično i stoga što same slike uvijek sadrže i tekst, najčešće cijelu pjesmu, pa je izložba zapravo jedna ilustrirana linearna čitaonica. Svih tih dvadeset novih radova na različite načine govore o istome ili vrlo sličnome, vrlo specifičnom, a to je upravo neizrecivost, tajna, svetost, nešto što svatko za sebe imenuje kako mu već intimno odgovara, a što zapravo pripada nedokazivom ali izvjesnom, onome dakle što afirmira čudesnost i magiju života.”

Habjanovi Dijalozi 23 intimistički su ambijent u kojemu atmosferi pridonose i glazba i svjetlo i biljke, kao i miris upravo procvalih agruma. Pozadinske strukture i nijanse Laubina betona i starih cigli u skladu su s detaljima od kovanog željeza i krošnjom vrbe koja se nadvija nad radni stol autora kao središnju točku primopredaje riječi, posveta, darova. Živo i neživo, fiktivno i dokumentarno, autor i djelo, ovdje stanuju zajedno, a na to već upućuje uvodni poetski prolog O žnoricama, kućna fotografija ilustrirana pjesmom u kojoj se autor neposredno nastavlja na Jur nijednu na svit vilu Hanibala Lucića: I Hanibal i Halubjan / Danas pišu ko i prije: / Za prošivat dan i san / Žnorice su najvažnije / A žnorice takve plete / Vila koju srcem pratiš / Lika vitka, kao dijete / U koje se i sam vratiš.

Djetinjstvo kao odgonetka i neomeđena tajna umjetničkog stvaranja jedno je od poglavlja Habjanove izložbe: dječaštvo očevo i pjesma o njemu govori nam isto kao i djetinjstvo Habjanu prvog važnog umjetnika Johna Lennona: odgovor na neljubav u oba je slučaja veličanstvena ljubav. Koja se potom proslijeđuje, ostvarujući umjetničke cvjetove u idućim naraštajima.

”Ova je izložba izraz osjećanja umjetosti kao osobnosti”, kaže Habjan. ”Njezina viđenja kao najintimnijeg sugovornika i naklonjenog zaštitnika, ali jednako tako i neumoljiva krojača karaktera i sudbine. Iskustva koja u tom odnosu moramo proživjeti ponekad su takva da je teško vjerovati da ih netko ili nešto režira u našu korist. Ali u pravilu, ako ih preživimo, shvatimo da se upravo o tome radi.”

Dojmljiv je rad Choose John, oblikovan kao plakat za buduću kazališnu predstavu, monodramu koju Habjan piše upravo za mladog glumca koji bi je trebao izvesti, a koja se upravo o njemu i radi. ”Nadam se da će Ivan Jurković, kojega osobno ne poznajem, ali sam o njemu i njegovom talentu i karizmi, ali i iznimnoj osjetljivosti, pa i nesigurnosti, čuo od svojih prijatelja, njegovih profesora na Akademiji dramskih umjetnosti, doći na izložbu i vidjeti ovu moju poštu njemu, o kojoj još ništa ne zna. Ako ne stigne, bit će mu dostavljena poslije izložbe,” kaže nam Habjan.

O umjetnosti kao ”osobnoj pošti koja nam širi obzore i jedra, koja i postoji zato da nas hrabri i oslobađa”, autor nastavlja:

”Mi ne možemo znati, kad izabiremo umjetnost za životnu vokaciju, biramo li je mi ili ona bira nas. To kao da se dogodi u nekom međuprostoru između djetinjstva i mladosti. U svakom slučaju, kad smo jednom odlučili skrenuti s putanje nekog 'normalnijeg' života i stati na tračnice samo svoje – kada smo dakle, jezikom ove izložbe, izabrali Johna – naši su unutarnji senzori već dugo usmjereni na takvo čitanje života, jer inače nam takva ludost ne bi pala na pamet. Izabrati izdvojenost, sa svim rizicima različitih samoća, već u formativnom dobu, kad zapravo jako želimo nečemu pripadati, znači zapravo da već pripadamo nečemu drugome. A to drugo je takve prirode da nam ostaje zapravo neiskazivo do kraja života. I sami ga takvim njegujemo, intuitivno ili svjesno, jer osjećamo da mu svako imenovanje umanjuje svetost, veo neophodne maglice, tajnu koja ga najviše i određuje.”

Umjesto kataloga, izložba predstavlja Habjanovu novu knjigu, roman Otok ili kit u izdanju Petikata i oblikovanju samog autora, te u koautorstvu sa kćeri Klasjom, čije ilustracije čine roman slikovnicom. Iz priloženog intervjua, izloženog uz ostale dijaloge, čitamo: ”Otok ili kit moj je do sada najveći format teksta i vjerojatno najzahtjevniji kao cjelina, ali ja ga vidim kao osunčani mural na nekom otočkom lukobranu, sačinjen od puno malih smiješnosti i ljepota, ljudskih i životinjskih svakodnevnih situacija, nešto kao freska jednog uzorka života za koji bih volio da kroz tekst ostane sačuvan i nakon što njegovi protagonisti skupa sa mnom napuste scenu. Prije svega zato, naravno, jer je taj uzorak potpuno istinit, a to mogu reći jer ga još uvijek živim.“

Dvije manje knjižice, otisnute uz ovu izložbu, predstavljaju kritičarske eseje vezane uz Habjanovu književnost: Zaratustrin jadranski otok Nataše Govedić i Dijalog kao esencija i egzistencija Dubravke Zime. Ta izdanja pisac rado daruje čitateljima, pakirajući im knjige o kojima ovi tekstovi govore.

O strasnoj posvećenosti različitim oblicima kreativne komunikacije, kao i o velikom ulogu emocija, energije i mašte, a sve to ostvareno uz iznimno kompetentnu pismenost, svjedoče i ovi Habjanovi Dijalozi. Među aktivnim koautorima – kako se ovdje nazivaju i oni koji nadahnjuju i oni s kojima se surađuje i oni kojima su razgovori upućeni – ovdje su, uz ”naslovnog” brata Johna, istaknuti Nataša Govedić, Ema Crnić, Mary May, Tin Ujević, Ana Marija Habjan, Leonard Cohen, Greiner&Kropilak, Hrvoje Đukez, Boris Cvjetanović, Klasja i Jakov Habjan… Performativnost autorova ovdje se ogleda u sugestivnom predstavljanju strukture i segmenata izložbe svakom pojedinačnom posjetitelju, a razgovori koji se odvijaju potom (o iskustvima s neiskazivim, o sinkronicitetima i čulima kojima se otkrivaju, o umjetnosti ili umjetnicima, psima ili glazbi ili bilo čemu) nerijetko nadmašuju dosadašnja iskustva: umjetnik/domaćin i njegovi gosti u auri međuprostora između umjetnosti i "onoga vani" razmjenju darove i adrese jer se ne žele više ”izgubiti”.

”Istina je to”, kaže autor. ”Ja to zbilja volim. Razumljiva mi je primjedba jednog od posjetitelja, likovnog kritičara po vokaciji, da tolika atmosferičnost ambijenta kao da skreće fokus sa samih radova, ali meni je zbilja značajnija ta neposredna interakcija. U trenutku otvaranja izložbe, kreacija tih radova već je iza mene, a glad je za novim doživljajem stalna. Čudo prepoznavanja koje se dogodi u živom dijalogu neusporedivo mi je s onima koje svakodnevno izmišljam, ma koliko da ih intenzivno proživljavam. Svi mi zapravo u svakom trenutku nešto tipkamo, ili pred ekranom ili u hodu ili u tramvaju, stalno se nekome ili nečemu u mislima obraćamo, ali dijalog uživo, u za to prikladnom ambijentu, a interijer sa stilskim figurama i lijepim svjetlom to svakako jest – dakle otvoreni razgovor u kojemu sugovornici u kompletnoj svojoj pojavnosti, sa očima, gestama i glasom, nastoje izraziti svoje zanimanje ili neku vrstu pripadnosti, tu neku osnovnu znatiželju međusobnu ljudsku – to je zapravo metafora našega boravka na planeti Zemlji. Ovog trenutka kad smo izronjeni iz beskrajne noći da bismo si pod istim suncem pokazali tko smo i što si značimo."

Uz posjetitelje, dijaloški odnosi autorovi u prostoru izložbe dodiruju tematski pet cjelina: Umjetnost, Djetinjstvo, Koautorstva i prijateljstva, Ljubav i Magija, pri čemu taj krug života zatvara pjesma čija dva posljednja stiha glase: Plus, da ne zaboravim, i sami smo skloni mijeni / Kojom god bojom sebe da slikaš, portret bit će ti šareni.

”Mladi Stanislav ne bi to napisao”, smiješi se autor. ”Ali nakon ovoliko života, mogu zbilja iskreno preporučiti odustajanje od svih zamišljenih životnih koncepata; sve što treba samo je biti prisutan u svakome svojem danu i trenutku, biti tu i sada najbolji što možeš biti. I naravno, ostati otvorenih čula za prepoznavanje i prihvat čudesnog.”

Izložba u Laubi s današnjim je danom zatvorena. Knjiga dojmova s naslovom Dijalozi 23 popunjena je s impresijama novih sugovornika i njihovim adresama. Kuća za ljude i umjetnost Lauba u svoju je povijest ubilježila još jednu prekrasnu izložbu i planeta se već vrti dalje.

Ali ovaj je autor još uvijek na njoj i nastavlja crtati svoj svjetlosni krug. On ga, na svoj neiskazivi ali provjereno i zasigurno postojeći način, jednostavno nosi sa sobom i postavlja, kao wigwam, od adrese do adrese. Taj osunčani šator jednostavno raste i sve nas je pod njim više.

Pratite tajne znakove, čitajte i slijedite Stanislava. Choose John.