'...usprkos svim preprekama koje otežavaju suvislo funkcioniranje naših umjetničkih i inih javnih ustanova, od kojih bismo neke već mogli zaštiti kao nematerijalno nekulturno dobro, ja kazalište volim i (...) vjerujem da su kazališne daske još uvijek jedna nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa koje se naizgled zavuklo u gotovo svaki kutak javnog nam života', piše dramski umjetnik, glumac i redatelj Rene Medvešek u svojoj poruci za Svjetski dan kazališta dodajući kako ono ne postoji samo da zrcali i promišlja stvarnost, već i da ju, poigravajući se njome, otkupljuje i 'svima nama vraća vjeru u zajedništvo i konačnu nadmoć duha, iskrenosti i igre'.

'Jer kazališna kutija, zahvaljujući svojoj dubinskoj perspektivi mašte, i u ovim sipljivim vremenima opstaje kao nedodirljivi kutak nade, kao tajanstvena crna rupa ovog našeg svenemira koja je u stanju probaviti sav čemer svakodnevice i svježim daškom nadahnute glumačke igre uvijek iznova oplemeniti naš bitak', piše Medvešek i citira Branka Gavellu koji je svojedobno komentirao kako kazalište može i treba biti 'jeka smisla kolektivne gradnje'.

'Kazalište je, a s njime i kultura u cjelini, temeljni kamen kada je riječ o smislu kolektivne gradnje... Baveći se kazalištem i kulturom, možemo graditi, ali možemo i razarati društvo - odgovornost za izbor ostaje na nama. Kazalište je važno. I zato - ne samo ovo naše - svako društvo svoje kazalište mora čuvati kao oko u glavi – jer ono to doista i jest', zaključuje Rene Medvešek u svojoj poruci.

Ove godine, povodom 70. obljetnice Svjetskog ITI-ja, izabrano je pet dramskih umjetnika s područja Azije, arapskih zemalja, Europe, Afrike i Amerike, koji trebaju sastaviti poruke. Za Europu je odabran glumac, redatelj i suosnivač kazališne trupe Théâtre de Complicité Simon McBurney, a njegovu je poruku na hrvatski preveo Vinko Zgaga.

U njoj McBurney upozorava kako smo danas okruženi fikcijom više negoli u bilo koje drugo doba povijesti ili prapovijesti, kad se svaku 'činjenicu' može osporiti, a svaku anegdotu predstaviti kao 'istinu'. Kao poseban oblik fikcije ističe podjele, dodajući da su ovo i vremena golemih kretanja, u kojima je 'ravnodušnost jedina valuta a nada zabranjena roba' i gdje je 'duboka prošlost pregažena, a budućnost nebitna'.

Kazalište, dodaje, možda neće ili ne može ništa promijeniti, ali neće nestati jer je mjesto, 'u iskušenju sam reći čak i određeno utočište', u kojemu se 'ljudi okupljaju i istog trena oblikuju zajednice'.

'Neće nas zaustaviti. Svake ćemo se večeri ponovno pojaviti. Svake će se noći glumci i gledatelji ponovno okupiti, i ista će se drama opet odigrati. Jer kao što je pisac John Berger rekao: 'Duboko u naravi kazališta leži osjećaj ritualnog povratka', a upravo je zato ono oduvijek umjetnost obespravljenih – a u ovom razlomljenom svijetu, to smo svi mi. Gdje god postoje izvođači i publike izvodit će se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, bilo da se radi o operama i kazalištima velikih gradova ili kampovima migranata i izbjeglica u sjevernoj Libiji i diljem svijeta. Uvijek ćemo biti neraskidivo povezani, zajednički, tim izvedbama', piše McBurney.