Na vojnoj paradi u Moskvi u povodu Dana pobjede, kojoj je prisustvovalo oko 11.500 vojnika i više od 20 svjetskih čelnika, uključujući kineskog predsjednika Xi Jinpinga i srpskog Aleksandra Vučića, Vladimir Putin darovao je svojim gostima primjerke knjige 'Vasilij Terkin' sovjetskog pjesnika Aleksandra Tvardovskog. U tom potezu, promišljenom poput ceremonijalnog mahanja sabljom, mnogi prepoznaju jasnu poruku – povratak simbolici Drugog svjetskog rata kao kamenu temeljcu suvremenog ruskog patriotizma.

No iza ove knjige, tako često korištene u službenoj propagandi, krije se mnogo složenija priča, ona o pjesniku koji je vjerovao u slobodu izraza i snagu običnog čovjeka.

Aleksandar Trifonovič Tvardovski (1910.–1971.) rođen je u selu Zagorje, u Smolenskoj oblasti, u obitelji pismenog kovača. Već kao mladić pokazivao je sklonost književnosti, pišući prve pjesme inspirirane seoskim životom i narodnim pričama. No Tvardovski je brzo shvatio da se njegove ambicije ne mogu ograničiti na puku reprodukciju folklora. Postao je glas 'malog čovjeka' – vojnika, seljaka, radnika – ali ne u sterilnom socrealističkom smislu, već s autentičnom toplinom i razumijevanjem za njihove stvarne patnje.

Njegovo najpoznatije djelo 'Vasilij Terkin' (1942.–1945.), epska poema podnaslovljena kao 'Knjiga o vojniku', nastala je u vihoru Drugog svjetskog rata. Objavljivana u nastavcima u vojnim novinama, često je recitirana uz logorske vatre na frontu, a njezini stihovi slušali su se na radiju diljem Sovjetskog Saveza. Terkin, glavni junak poeme, nije bio idealizirani heroj, već običan vojnik s harmonikom, sklon šali i podsmijehu, spreman na podvig, ali bez patetike.

U njemu su se zrcalile svakodnevna hrabrost, izdržljivost i dovitljivost milijuna sovjetskih vojnika, ali i njihova sposobnost da zadrže humor u najcrnjim trenucima. Tvardovski je kroz lik Terkina stvorio arhetip jednostavnog, prkosnog borca, oličenje sovjetskog duha otpora, ali bez rigidne ideološke oplate.

No upravo je ta ljudska toplina i nepretencioznost učinila Tvardovskog opasnim u očima vlasti. Iako je 'Vasilij Terkin' 1946. nagrađen Staljinovom nagradom, sam autor često je bio na meti kritika zbog svoje sklonosti 'previše narodskom' stilu, što je drugim riječima značilo da mu se zamjerao 'manjak ideološke ozbiljnosti'. Bio je urednik časopisa Novi mir, poznatog po objavljivanju djela koja su često bila u sukobu s partijskom linijom, uključujući prve fragmente 'Arhipelaga Gulag' Aleksandra Solženjicina.

Nakon rata 'Vasilij Terkin' adaptiran je za kazalište te animirani i igrani film, a u Smolensku je podignut spomenik Tvardovskom i njegovu književnom junaku, što svjedoči o trajnom utjecaju ovog djela na rusku kulturu.

Danas, u trenutku u kojem ruska vlast ponovo poseže za simbolima Velikog domovinskog rata, podsjećanje na Tvardovskog i njegova Terkina može se činiti kao nostalgičan povratak u dane jednostavnijih narativa o hrabrosti i žrtvi. No osobna povijest ovog pisca služi kao podsjetnik da čak i u najstrože kontroliranim sustavima postoji prostor za ironiju, kritiku i običnog čovjeka s harmonikom koji, poput njegova junaka, ne odustaje, čak ni u najtežim vremenima.