INTERVJU: BORIS POSTNIKOV

'Posebno me zanima onaj 'prljaviji' dio književnosti'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 21.11.2012 10:48
  • Objavljeno 21.11.2012 u 10:48
Boris Postnikov

Boris Postnikov

Izvor: tportal.hr / Autor: Boris Postnikov

U razgovoru za tportal.hr književni kritičar Boris Postnikov govori o samokritici, svojoj knjizi 'Postjugoslavenska književnost?', odnosu umjetnosti i ideologije te zašto je 'Polusan' Ratka Cvetnića jedan od najboljih hrvatskih romana proteklih godina

Sandorf je nedavno objavio zbirku književnih kritika, eseja i tekstova mladog književnog kritičara Borisa Postnikova, rođenog 1979. u Splitu. 'Postjugoslavenska književnost?' se od mnogih sličnih knjiga razlikuje po tome što novinski i internetski tekstovi Borisa Postnikova i zaslužuju ukoričenje, jer on zaista ima što reći te to umije i dobro napisati.

Krenimo od kraja vaše knjige. Ona završava samokritikom, odnosno kratkim tekstom u kojem se pitate ima li objedinjavanje novinskih tekstova u knjigu uopće smisla. No je li ta samokritika tek dobra dosjetka ili i indikator vaših ideoloških stavova? Ukratko, kako biste se izjasnili u tom smislu ili se i vi užasavate etiketa te vrste?

Knjigu sam, umjesto uobičajenim pogovorom, završio samokritikom jer mi se učinilo da je fer pokušati pristupiti vlastitim tekstovima onako kako sam pristupao tuđim. S jedne strane, činjenica da sam ukoričio kritike pisane kroz zadnjih četiri do pet godina dala mi je pritom kakvu-takvu distancu spram onog što sam objavljivao; s druge strane, pokazalo se da nije baš jednostavno kritizirati vlastiti rad, taština tu dosta smeta. Ne znam koliko sam uspio, sada mi se čini da sam trebao biti oštriji. Kada bi knjige poput moje doživljavale drugo izdanje, vjerojatno bih tamo napisao kritiku te samokritike... Ali, u svakom slučaju, ona jest indikator, pomalo autoironičan, mojih ideoloških stavova – ako je etiketa na koju mislite 'ljevičar', nje se ne užasavam, naprotiv. Vrijednosti poput antifašizma, radničkih prava ili društvene solidarnosti jako su mi važne. Bilo da pišem društvene komentare, analize medijskih sadržaja ili književnu kritiku, uvijek se trudim eksplicirati te stavove. Čak i kad, evo, dajem intervju za portal u vlasništvu korporacije koja je, nakon privatizacije, otpustila skoro polovicu svojih radnika... Zato književnost i pokušavam čitati u ideološkom, ekonomskom i političkom kontekstu, to mi se čini puno zanimljivijim od fokusiranja na tekst, uobičajenog za ovdašnju kritiku.

Naravno, jasno mi je da će ideja pisanja književne samokritike biti uglavnom shvaćena kao manje ili više dobar štos, i to je u redu, ali meni je ona prvenstveno značila vrlo korisnu vježbu korigiranja vlastite autorske taštine.

Već nekoliko godina pišete književne kritike. Neko vrijeme smo imali trend lamentiranja nad smrću književne kritike i progonu kulture iz novina (kojem ste i vi pridonijeli). No s obzirom na to kako su mnoge od tih kritika izgledale te koliko (ni)su bile kritične, a i kako se kultura prezentirala, je li to doista nekakav strašan gubitak?

Ne mogu se sjetiti da sam naročito pridonosio tim lamentacijama, moguće da sam zaboravio... Popularna teza o 'smrti književne kritike' mi je vrlo problematična zato što zanemaruje golemu produkciju tekstova koji izlaze na medijskim marginama: na portalima, u periodici, u Zarezu, Vijencu, Quorumu, Književnoj republici, Libri liberi, na Booksi, Trećem programu Hrvatskog radija, donedavno u sklopu velikog regionalnog projekta Criticize this!... Prema nekoj gruboj računici, u ovom, slabije vidljivom dijelu hrvatskog medijskog polja, godišnje se objavi nekoliko stotina kritika – u prosjeku, jedna do dvije dnevno – i to uglavnom dvostruko ili trostruko dužih od onih standardnih, novinskih. Ima tu i boljih i lošijih tekstova, naravno, ali ipak mislim da je u takvim okolnostima pomalo bezobrazno govoriti o 'smrti književne kritike'. Ta fraza zapravo uzima vrijednosti srednjostrujaških medija kao jedini kriterij života i smrti žanra. A stav koji se temelji na kriterijima Jutarnjeg lista ili 24 sata me zbilja pretjerano ne zanima.

Također, takve lamentacije nonšalantno zaobilaze činjenicu da je književnost još uvijek prisutna i u popularnijim medijima, ali na drukčije načine. Dok je kritika nestajala iz mainstreama, na njeno su mjesto dolazili PR-članci, reklame, književne nagrade... Nije dovoljno oplakivati davljenje književne kritike u srednjoj struji hrvatskih medija, nego treba analizirati ove nove pojave, trendove, diskurse. Što, recimo, znači gomilanje nagrada dok nestaje kritika? Što znači kad promocija natjecateljskog duha, uskog kruga 'uspješnih' i jednokratnog spektakla potiskuje jednu načelno demokratičnu formu poput tjedne kritike, koja godišnje predstavi pedesetak objavljenih knjiga, a ne samo 5-6 finalista? To su pitanja koja me zanimaju, ne cmizdrenje zbog nestanka kulture iz medija i nostalgična prisjećanja na 'zlatne dane' Tenžere ili Mandića... Postoje vrlo konkretni društveni, ekonomski i ideološki razlozi zbog kojih su nekad bili mogući Tenžera i Mandić i zbog kojih su danas takvi medijski autori skoro pa nezamislivi. O tim razlozima treba raspravljati.

Vaša primjedba o niskoj kvaliteti kritika velikim dijelom stoji, ali ne slažem se da bi iz toga trebalo izvući zaključak: pa dobro, onda njihovo ukidanje i nije neka velika šteta... Koliko god mislili da su donedavni književni kritičari bili loši, ostaje činjenica da mi umjesto njih nismo dobili dobre, nego smo dobili nagradne igre i skandale iz književnog života.

U malom jezeru hrvatske suvremene književnosti je mnogo riba koje misle da su velike. Je li vam se dogodilo da doživite neprimjerene, osvetničke reakcije nakon što ste napisali nekome negativnu kritiku? Kako se prema tome postavljate i je li vas uopće briga?

Bilo je nekih uvrijeđenih reakcija, skoro isključivo privatnim putem. To je karakteristično za našu književnu scenu, javna polemika se uglavnom izbjegava. Možda spomenute ribe tako lakše čuvaju iluziju vlastite veličine. S druge strane, bilo je i puno dobrih, nerijetko od ljudi čije sam knjige ocijenio negativno ili ne sasvim pozitivno, i to me raduje.

Nakon 'revijalnog' dijela intervjua, prijeđimo sada na čistu književnost. Možete li otkriti svoje strategije čitanja, odnosno kako pristupate književnom djelu o kojem onda namjeravate pisati?

Pa, za početak, ne vjerujem baš u 'čistu književnost'. Ok, možda pod tim mislimo na različite stvari, ali mene posebno zanima onaj 'prljaviji' dio književnosti, koji kritičari najčešće zanemaruju: medijska promocija neke knjige, materijalni uvjeti njene proizvodnje, ideološki kontekst. Zato sam u svoju knjigu uvrstio i eseje koji se bave šikaniranjem radnika izdavačke kuće Profil, medijskom spektakularizacijom književnosti, nekim retrogradnim političkim obrascima koji se uporno obnavljaju na onom dijelu naše književne scene koji sebe smatra naprednim, 'lijevim'.

Kada pišem kritiku, često pokušavam taj aspekt povezati s analizom teksta. Nekad uspijem, nekad ne. Ali najviše me interesira kako tekst reproducira određenu ideologiju. Primijetio sam da dosta čitatelja ima problem s takvim pristupom. Načelno, svi se slažu da je ideologija tu, ali u praksi itekako vjeruju u 'čistu književnost'. Kao, ako autorica ili autor pišu o nekim intimnim temama, o svojoj nesretnoj ljubavi, teškoj obiteljskoj situaciji ili problemima s impotencijom, nemamo tu što miješati ideološka ili politička pitanja. To se doživljava kao nasilje, rigidno nametanje određenih stavova, indoktrinacija. Kao da propisujem autoru o čemu bi i kako trebao pisati. A poanta je upravo suprotna: ako smo nešto naučili o ideologiji, onda je to činjenica da je ona najučinkovitija baš tamo gdje ljudi vjeruju da je nema.

Još dublje, a kako ste odlučili pisati kritiku? Može li se eksplicirati taj impuls, koliko je on emotivan, a koliko intelektualan?

Početni impuls je bio, jednostavno, užitak u artikuliranju vlastitih stavova i dojmova o knjizi koju sam pročitao. Odatle je sve krenulo. Da nema tog užitka, odavno bih prestao pisati. Kasnije sam se intenzivno zainteresirao za lijevu političku i društvenu teoriju i to je onda utjecalo na moj kritičarski rad, otprilike onako kako sam maloprije opisao.


'Postjugoslavenska književnost?' nudi reprezentativan presjek književnosti ovih prostora u proteklih pet godina. Može li se govoriti o nekakvim estetskim srodnostima, postojanju pravca ili je sve postmodernistički razmrvljeno i nepovezano?

Zapravo, mislim da knjiga baš i ne nudi reprezentativan presjek, naprosto zato što danas ne možete imati uvid u sve ono što se objavljuje od Vardara pa do Triglava... Izbor autorica i autora o kojima sam pisao određen je dijelom nekim sasvim osobnim okolnostima – na primjer, prije dvije godine sam proveo deset mjeseci na stipendiji u Novom Sadu, u sklopu doktorskog studija književnosti, pa je logično da sam sa srbijanskom scenom upoznat puno bolje nego, recimo, s makedonskom. Ali to je, na neki način, i logika funkcioniranja 'postjugoslavenske književnosti': veze su pokidane, a komunikacija nije sustavna, nego uglavnom ovisi o sporadičnim inicijativama i privatnim poznanstvima. Mislim da je moja pozicija samo utoliko reprezentativna, odnosno reprezentativna je baš zbog svoje nereprezentativnosti, ako tako mogu reći.

U uvjetima pokidanih veza, teško je, naravno, govoriti o estetičkim ili poetičkim srodnostima. Ono što se može primijetiti, na primjer, neprestano je vraćanje u devedesete, stalni pokušaji da se nekako izađe na kraj s traumama tog desetljeća. Čini mi se da je dosta izražen i svojevrstan autizam ovih književnosti: skoro po pravilu se vrte oko lokalnih ili nacionalnih tema, što je prilično čudno, pa čak i problematično, u kontekstu globaliziranih financijskih i informacijskih tokova. Nekad vam se čini da 'svijet' – i to uglavnom zapadni – u postjugoslavenskoj književnosti postoji samo zato da bi glavni lik mogao na kraju romana iz nekog Beograda, Sarajeva ili Zagreba pobjeći glavom bez obzira u Berlin ili Amsterdam.

Možete li izdvojiti neki osobni kanon regionalnih autora i autorica, o kojima ste pisali, odnosno, koje ste čitali i ubrajate ih među najbolje što ste pročitali? Ako ne, zašto?

Ako govorimo o suvremenim autoricama i autorima, koji su objavljivali u posljednjih, recimo, desetak-petnaest godina, onda su to David Albahari, Dubravka Ugrešić, Daša Drndić, Ivana Sajko, Andrej Nikolaidis... Među novijim debitantskim naslovima, sjajno mi je 'Drenje' Luke Bekavca, zatim 'Izlaženje' mlade beogradske spisateljice Barbi Marković, jako je zanimljiv 'Oštar start' mokrinskog pisca Miće Vujičića. Ima tu još imena, sigurno sam nekog preskočio.

Što mislite o tezi da je veliki dio suvremene hrvatske književne produkcije pisan iz (ove ili one) manjinske perspektive, koja je u mnogim slučajevima i perspektiva samog autora? S jedne strane jest pozitivna afirmacija takvih, prethodno zanemarenih pozicija, dok s druge postaje pomalo zamorno. Žudite li ponekad, primjerice, za romanom koji prati nekog HDZ-ovog ministra u pljački i korupciji, a ne uvijek žrtvu te pljačke i korupcije?

Teza stoji, a trend bi se mogao samo pojačavati, ako sudimo, recimo, prema nedavno objavljenoj antologiji 'Bez vrata, bez kucanja', u kojoj su predstavljene autorice i autori rođeni nakon 1980. i u kojoj je uočljivo baš insistiranje na manjinskoj, marginalnoj optici. To mi nije zamorno, mada, slažem se, pozicije moći u današnjoj su književnosti često zanemarene, to je dobro zapažanje. Ali prvenstveno žudim za medijima koji bi pratili HDZ-ove ministre u pljački, umjesto da im ližu cipele dok ta pljačka traje, a poslije ih javno blate, ne dovodeći ni jednog trenutka svoju odgovornost u pitanje. Kao što, uostalom, žudim za medijima koji bi današnju situaciju, sve te 'nužne bolne rezove' i 'restrukturiranja', nazvali pravim imenom: sistemskom pljačkom i korupcijom.

U tom kontekstu mi se spomena vrijednim čini 'Polusan' Ratka Cvetnića, o kojem ste pisali pohvalno. Što tu knjigu čini specifičnom – u pozitivnom smislu – u odnosu na hrvatski prozni mainstream?

S 'Polusnom' sam imao ono lijepo iskustvo kada vas nečija knjiga nadigra. Neka su moja polazišta tu pala u vodu: iako mi je roman ideološki itekako problematičan, on je, jednostavno, ambicijom i stilom toliko superioran najvećem dijelu suvremene hrvatske proze da ga ne možete ne hvaliti. Možda je stvar u tome što vam redovno praćenje domaće proze prilično snizi kriterije, ali oduševilo me to što neki suvremeni pisac tako vlada rečenicom, ritmom, leksikom. Pa sam potpisao kapitulaciju i rekao: OK, tekst je pun retrogradnih motiva, ali je neusporedivo bolje napisan od svega što sam kritizirao u dugo, dugo vremena. Drago mi je što mi je malo zaljuljao tlo ispod nogu, natjerao me da preispitam svoju kritičarsku poziciju. Mislim da je riječ o jednom od najboljih hrvatskih romana u zadnjih desetak godina.

U Hrvatskoj se svake godine objavi oko pedesetak romana. Otkud toliki romanopisci u Hrvata?

Roman je doživio veliki uzlet otprilike početkom posttuđmanovske tranzicije, i to prvenstveno zahvaljujući privatnom kapitalu. Nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni rukopis, nagrada vašeg portala, edicija kiosk-izdanja 'Premijera' Jutarnjeg lista – sve su to projekti koji su promovirali ili promoviraju isključivo žanr romana. Taj žanr je, naravno, vrlo raznolik, ali postoje uvjerljive teorije koje povezuju razvoj romana s razvojem kapitalističkog društva, pri čemu je tu ključno težište koje roman stavlja na individualnost, individualne likove... To itekako odgovara kapitalističkoj ideologiji individualnog uspjeha, naročito zaoštrenoj u današnjem neoliberalizmu. Mislim da bi u objašnjavanju dominacije romana u hrvatskoj tranzicijskoj književnosti trebalo krenuti od tih polazišta, ali to bi onda morala biti puno suptilnija i razrađenija analiza nego što je ovdje mogu ponuditi.

I za kraj, postoji li neka knjiga koja je nepravedno zanemarena, iako je vrhunska literatura. Odnosno, koga bi književni kritičar Boris Postnikov spasio od potencijalnog zaborava?

U Hrvatskoj je nepravedno zanemaren ogroman dio produkcije bivših jugoslavenskih republika, iako se u većini slučajeva radi o zajedničkim povijesnim sjećanjima, bliskim iskustvima, istom jeziku. Ili, ako vam je tako lakše, jezicima koje ne treba prevoditi. Svetislav Basara ili David Albahari objavljuju otprilike svake godine novi roman, ovdje se o tome ništa ne zna. Srđan Srdić ili Mića Vujičić pišu neki drugi prikaz devedesetih, a opet itekako komplementaran onome koji su napisale Ivana Simić Bodrožić ili Maša Kolanović. Njihove knjige, međutim, nećete naći u knjižarama. S druge strane, riječ je o književnostima koje kod nas nisu percipirane, pa se tu onda valjda nema šta ni spašavati od zaborava...

Među hrvatskim spisateljicama i piscima, bilo bi mi jako drago da se revalorizira trilogija pokojnog Aljoše Antunca, romani 'Poslije zabave', 'Neka vrsta ljubavi' i 'Tamo gore, iznad, tamo su šine'. Oni su skoro neprimijećeni, osim kod nekolicine teoretičara, urednika i kritičara koji ih pokušavaju 'progurati' preko margina. Razgovarao sam privatno s nekim piscima i kritičarima koji uglavnom ne razumiju što mi je to toliko dobro u Antunčevoj prozi. Ne znam, možda su u pravu... Ali, ako sam u ovih par godina pisanja kritika uspio skupiti neki sitniš simboličkog kapitala, rado ga, eto, stavljam na Antunca.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi