INTERVJU: VLADO MARTEK

Političari su prazne lutke, pajaci koje su banke napunile slamom

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 18.03.2015 10:08
  • Objavljeno 18.03.2015 u 10:08

Izložba Vlade Marteka

Izvor: Promo fotografije / Autor: Vlado Martek

Vladi Marteku, jednom od najvažnijih postkonceptualnih i multimedijalnih umjetnika, članu nekadašnje Grupe šestorice te filozofu, knjižničaru i pjesniku, odnosno, pretpjesniku, kako se naziva, otvorena je u četvrtak u Tiflološkom muzeju nesvakidašnju izložba 'Čitajte gledanje – avangarda dostupna svima', na kojoj su njegovi provokativni i politički izazovni fragilni radovi prilagođeni osobama s invaliditetom, odnosno, slabovidnima i svima onima s drukčijom percepcijom stvarnosti

U postavu te hvalevrijedne izložbe možda su najimpresivniji radovi u kojima se Martek bavi dekonstrukcijom ideologije socijalizma i komunizma u bivšoj Jugoslaviji, no iznimno su poučne i agitacije/poruke poput 'Čitajte Maljeviča' i slično, na kojima autor upozorava na neke od važnijih negativnih trendova u društvu. Martekovi radovi dolaze iz Kolekcija Marinko Sudac, a po nazivu njegove izložbe 'Čitajte gledanje – avangarda dostupna svima' cijeli je serijal dobio naziv.

Nakon Marteka uslijedit će izložba futurizma, zatim Željka Kipkea i vjerojatno članova grupe Gorgona, a ako bude dovoljno novca, projekt bi ugostio sveukupno čak 15 izložaba na kojima bi se prezentirala neka od najznačajnijih djela regionalne i svjetske avangardne umjetnosti na sasvim drugačiji način.

Prvi put izlažete u Tiflološkom muzeju i postav je prilagođen osobama s invaliditetom, odnosno, onima koji zbog toga imaju drukčiju percepciju stvarnosti. Kako ste zadovoljni postavom?

To je za mene novo i posebno iskustvo. Svi radovi su iz Kolekcije Marinko Sudac, a autor koncepcije je umjetnik, pisac i kritičar Željko Kipke koji je u suradnji s kustosicom iz Tiflološkog muzeja pripremio izložbu kakva se ne može usporediti ni s jednom od mojim dosadašnjih prezentacija. Postav je originalan jer su se eksponati morali prilagoditi osobama čija je percepcija zakinuta za dimenziju vida, no ni u čemu se ne kosi s logikom mojih radova u bilo kojem drugom postavu. Tehnike prilagodbe različite su, od ozvučenja, filmske naracije pa do reljefnih otisaka i Brailleova pisma, i strašno sam zadovoljan, sretan i ponosan što su baš moji radovi izabrani za otvaranje tog ciklusa avangardne umjetnosti 'Čitajte gledanje' . Uz te moje 'brbljave' radove, bit će prikazana i dva filma 'Priznaj da si umjetnik' i 'Prije nego li što počnem pisati pjesme, moram pokupiti smeće iz moje ulice' pa će osobe s invaliditetom lakše komunicirati s radovima na izložbi.

Vlado Martek Vlado Martek

Vlado Martek Vlado Martek

Izvor: Promo fotografije / Autor: subversivefilmfestival.com

Možete li objasniti značenje svojih radova, primjerice, poruke 'Prezirem narod, mrzim demokraciju' uz koju je naslikana uzdignuta i stegnuta šaka?

Taj rad 'Prezirem narod, mrzim demokraciju' napravljen je davno, na kartonu, još 1983. godine, a onda sam ga kasnije prenio na platno. To je rad mladog umjetnika anarhista koji je koristio boje ruske avangarde, a istodobno su to i boje faza u alkemiji – crnu, crvenu i bijelu, da bi iskazao svoj revolt i bunt prema toj bajci o komunizmu u kojem je ipak vladalo jednoumlje. U to vrijeme nije bilo demokracije i taj rad nisam često izlagao jer se to doživljavalo protunarodno. Inače, takvi eksplicitni stavovi nisu svojstveni umjetnicima. A zašto ja mrzim demokraciju? Za mene je demokracija crvena krpa zato što se njome najčešće žele izravnati najkvalitetnije stvari. To vidimo i danas, kada demokracija u cijeloj Europi izbacuje na vidjelo loše stvari. Svi me umiruju i govore da demokracija nema alternative. Možda i nema, ali ona ima jako puno rupa. Slijedi rad 'Čovjek je čovjeku Nietzsche', nastao krajem 90-ih na crnoj karti Europe, kojim sam parafrazirao poznatu Hobbsovu izreku htijući apostrofirati silu, snagu, darvinizam među ljudima. Pričajući o nadčovjeku Nietzsche uništava neke suptilne aspekte čovjekova bića. Bez obzira što je on sjajan psiholog i filozof, on je za mene neka vrsta novog barbara. Zato je ta slika pesimistična.

Što poručujete ciklusom 'Elementarni procesi u poeziji', koji se također može vidjeti u Tiflološkom muzeju?

U tom ciklusa 'Elementarni procesi u poeziji' počeo sam, kao i mnogi, vizualizirati poeziju, pa sam se poigrao s klasičnim stihovima dodavajući im neki novi materijal koji ne bi trebao publiku samo zadržati na čitanju nego izazvati i neku intrigu. Zato sam napisao 'Neću biti pjesnik, hoću biti pretpjesnik', znači, hoću razmišljati o poeziji da bih o njoj pisao. A ne da imam talent i sjednem pa pišem, a da od toga nema nikakvog efekta. Oduvijek radim u knjižnici i znam da knjige poezije nitko ne čita. To nije život, to je igra za vlastitu karijeru.

U središtu je autoironični rad 'Optimist' iz 1979. godine. Je li riječ o samironiji s obzirom na to da tadašnje doba nije bilo nimalo optimistično?

Ni onda 1979., kada je taj rad nastao, a ni danas, nije bilo lako biti optimističan. No sam čin umjetnosti uvijek je optimističan, jer je materijalizacija naše duhovne energije u krajnjoj liniji optimistična. Rad je potpuno nereprezentativan: poruka 'Ja sam optimist' napisana je na običnom komadu kartona što sugerira relativnost tog iskaza, pa se istodobno može čitati da jesam ali i nisam optimist. Time sam ukazivao na to da smo svi mi tokom dana izloženi energetskom padanju i uzvisivanju, ali i našim, generalno gledano, padovima i usponima tokom života. Poruka je da u svima nama, usprkos svemu, postoje zrnca optimizma.

Ako čovjek sebe doživljava kao duhovno biće, zadržat će negdje duboko u sebi jezgru optimizma. No ako smo materijalisti, ateisti, ljudi koji negiramo duhovnu vertikalu i umjetnost kao duhovni posao, tada smo izručeni pesimizmu. Ja sam oduvijek osjećao to zrno duhovnog, zrno optimizma, i nastojao sam to prenositi drugima. Na kraju krajeva, svi veliki umjetnici 20. stoljeća, kao što su Marcel Duchamp, Kazimir Maljević, Joseph Beuys, Piet Mondrian i Yves Klein bili su vezani za jake duhovne tradicije 20. stoljeća. Duchamp uz alkemiju, Mondrian za teozofiju, Beuys za antropozofiju, Maljevič za pravoslavnu mistiku, Klein za Rosenkreuzere... Znači, svi su oni radili umjetnost, ali zapravo su radili na transformaciji energije, i željeli su pokazati da je čovjek duhovno biće, i da je to neizgubljivo, i da smo svi mi koji vjerujemo u tu duhovnu dimenziju u suštini optimisti.

Vlado Martek Vlado Martek

Vlado Martek Vlado Martek

Izvor: Promo fotografije / Autor: Vlado Martek

Podnaslov izložbe je 'avangarda dostupna svima'. Na koji način avangardna umjetnost korespondira s publikom?

Avangardna umjetnost je s jedne strane jednostavna, ali s druge strane je složena za objašnjenje, prezentaciju i kontakt s publikom jer u njoj nije toliko istaknuta barijera zanata, umijeća. Naime, eksponati izgledaju kao da ih svatko može napraviti, pogotovo moji radovi, pa je to zbunjujući faktor. Zbog toga je možda dobro da moja izložba 'Čitajte gledanje', po kojoj je i cijeli ciklus nazvan, bude prva u seriji jer u njoj ima puno začudnosti, ali i onog 'Pa to bih mogao i ja napraviti', što je po meni dobro jer to znači da je publici blisko i da korespondira s njima.

U najavama za izložbu spominje se izrazita politiziranost vaših radova – agitacija i akcija, koji raskrinkavaju sustav i obznanjuju socijalnu nepravdu kako bismo spoznali pravo stanje stvari. Je li to moguće?

Moguće je da umjetnost bude jedna trasa samoosvješćivanja i porasta kritičke svijesti kod svakog čovjeka, da ga zove na subverziju, na slobodu, na ispitivanje i preispitivanje, kako bismo svaki trenutak ili susret s nekim ili nečim pokušali doživjeti u originalu, a ne kao da se to podrazumijeva. To znači da se stvori situacija sadašnjosti kada nemamo predrasude i ne razmišljamo u stereotipima, i kvalitetnije reagiramo u kontaktima s drugima. Ja sam imao opake političke agitacije, primjerice 'Umjetnici, jedite meso da bi više mrzili državu', ili 'Političari, ubijajte se međusobno' i slično.

Inače, na prostoru Balkanu postoji mit da je onaj koji je rođen kao političar nesretan čovjek. To se i vidi. Naši političari u ovim krajevima stvaraju previše povijesti i imaju previše ideja o krajnjim rješenjima. A poanta je u tome, kako kaže Shakespeare, da smo mi ovdje samo prolaznici i da imamo svoj mandat života, i da s tom sviješću, pomalo melankoličnom, umjetnici daju ideju o slobodu i poručuju, kao i Šenoa, 'Budi svoj!'.

Mislite li da je s takvim agitacijama moguće upozoriti na negativne trendove u društvu i da one mogu nešto promijeniti?

Može, ali i ne mora. Umjetnici imaju poriv da materijaliziraju svoje duhovne spoznaje i da traže rješenja, odnosno, da agitiraju za nešto bolje, slobodnije i plemenitije. Umjetnost je buntovna i ljudima govori 'Budi hrabar!' Istodobno, političari stalno ljude guraju u sigurnost i kroz to ih zatvaraju, onemogućuju i čine ih slabima što je neka vrsta duhovne smrti i vegetiranja. Kad sam 1979. radio akciju 'Optimist', imao sam na A4 papiru agitaciju 'Na svaku stvar koju imate ili kupite napišite njezino ime' čime sam htio upozoriti ljude da trebaju osvijestiti sve što rade, od trošenja do bivanja, odnosno, imanja.

Također, u povodu primanja Hrvatske u EU, napravio sam agitaciju 'Čitajte Gogolja uvijek', kojim sam upozorio na gomilanje i besmislenost birokracije, naime, i Gogolj i EU imaju monopol na birokraciju. Mislim da su te moje agitacije vrlo korisne, one rastu kao zdrava i ljekovita biljka, i mogu ali i ne moraju biti ubrane. Jer ljudi prolaze kroz život baveći se ozbiljnim stvarima, poput ekonomije, i prođu pored te samonikle biljke ne iskoristivši njezinu hranidbenu vrijednost. Ne bih se bavio agitacijama sve ove godine da ne vjerujem u njihovu moć.

Spomenuli ste jednoumlje i cenzuru u bivšem sustavu o čemu svjedoče zabrane dvije vaše izložbe i hapšenja zbog agitacija pa me zanima osjećate li se i danas, u demokraciji, cenzurirano?

Danas je drukčije doba, umjetnik nije na takav način ugrožen, on je izručen cinizmu vremena, kada je sve dozvoljeno, ali nije sve moguće. No s druge strane uvijek postoje ograničenja određenog društva, države i situacije, pa umjetnik samo može sanjati o slobodi, kao što je sanjao i u jednoumlju. To ne znači da smo mi umjetnici maksimalisti ali uvijek fali ono bitno – poštovanje individualnosti čovjeka i njegovog unutrašnjeg svijeta. Ovo društvo nema za to smisla, kao što nije imalo niti ono. Ovo društvo shvaća čovjeka kao potrošačko biće, dakle, kao homo economicusa, tako da se ne može govoriti o slobodi nego samo o težnji prema slobodi.

Mogu li vas današnji političari i današnja društvena situacija zaintrigirati onoliko koliko su vas zaintrigirali u ono doba, u bivšoj Jugoslaviji, kada ste agitacijama i akcijama pozivali na buđenje i osvještavanje?

Ne, zapravo me današnji političari uopće ne inspiriraju niti za neprijateljstvo. Oni su prazne lutke, pajaci koje su banke napunile slamom, i onda oni hodaju okolo i plasiraju svoju demagogiju. No nisu ni oni slobodni, i oni su na kratkoj lajni, tako da mi uopće ne imponiraju, čak ni kao neprijatelji. Što se tiče cinizma, država je uvijek veći cinik od bilo kojeg umjetnika. Priznajem, u odnosu na cinizam države i političara izgubio sam bitku, oni su danas puno ciničniji od mene. Istodobno, političari su izgubili značaj, kao što je puno toga izgubilo značaj, primjerice, svakodnevni predmeti uz koje se više ne možete vezati. No najgore je to što nam se nudi podvala sigurnosti pa većina ljudi potpiše ugovor s Mefistom misleći da će tako steći sigurnost, a onda zapravo dobiju ropstvo.

Spomenuli ste bankare i bankarski sustav. Slažete li se sa sve češćim tvrdnjama da su bankari danas najveći neprijatelji tzv. malog čovjeka?

Svakako, u potpunosti se s time slažem. Ljudi danas žive zbog kredita i kamata u ropstvu koje im oduzima mir i energiju što je jako loše po njihovo zdravlje. Mislim da je u temelju svega pohlepa - oni koji puno imaju žele imati još više, oni koji imaju ne žele dati, a oni koji nemaju bi dali, ali ne mogu. Situacija je nezavidna: umjetnici su na jednoj strani, a političari, koji više ničemu ne služe, i netransparentne banke i financijski tokovi, koji nas upućuju na stalno trošenje i ropstvo, na drugoj su strani, tako da još jedino ostaju romantično-infantilni krikovi i potezi umjetnika koji upiru na negativne trendove. Trebali bismo razvijati svoju svijest u kritičkom smjeru, što je po meni početak puta prema slobodi. Pošto je moj matični medij poezija, služim se riječima kako bi ljudi pokušali razbiti situaciju ropstva, koja im danas ne ide na ruku, i osvijestili mogućnost slobodnog djelovanja. Druga je stvar ta što većina ljudi pristaje na to ropstvo, no to ne znači da ne trebamo otvarati jedni drugima oči, jer smo svi jedni drugima učitelji i pomagači.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!