INTERVJU: ZORAN ŽMIRIĆ

'Oni koji opisuju Rijeku kao jugokomunistički grad ne podnose drugačije od sebe'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 03.04.2017 09:12
  • Objavljeno 03.04.2017 u 09:12
Zoran Žmirić

Zoran Žmirić

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Kovacic/PIXSELL

U intervjuu za tportal.hr pisac Zoran Žmirić govori o svojem novom romanu ‘Putovanje desnom hemisferom’, otkriva zašto njegov izvrsni roman ‘Blockbuster’ i dalje nije adaptiran u film te se osvrće na socioekonomski položaj književnih autora u Hrvatskoj, kao i na djelovanje pojedinih veteranskih udruga

Pisac Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski. Dosad je objavio niz knjiga, od kojih je najzapaženiji bio antiratni roman ‘Blockbuster’ iz 2009. u izdanju VBZ-a, koji je bio i u finalu književne nagrade roman@tportal.hr.

Žmirić je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, između ostalog nagrade Književno pero za knjigu godine, koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo, te dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.). Živi i radi u Rijeci.

Njegov novi roman ‘Putovanje desnom hemisferom’ objavila je Hena com, a to je bio i povod ovom intervjuu.

Kao ključna referenca za vaš novi roman ‘Putovanje desnom hemisferom’ spominju su Hugo Pratt odnosno njegov ikonički lik Corto Maltese. Pretpostavljam da ste se s misterioznim svjetskim putnikom upoznali još kao tinejdžer čitajući stripove. Kako objašnjavate kultni status Corta Maltesea i što ga čini trajno fascinantnim likom?

Da, upoznao sam se s njim jako rano, no ne i sprijateljio. To je došlo puno kasnije, kad sam preko leđa prevalio tridesetu. Tad me Prattova narativna snaga iznova udarila, ovog puta toliko snažno da mi je izbila zrak iz pluća. Teško mi je objasniti stvari koje volim i koje me definiraju, a Cortov svijet samo je jedna od njih.

Možete li za one koji ‘Putovanje desnom hemisferom’ nisu još imali priliku čitati objasniti zašto ste izabrali taj naslov?

Mogu, ali onda bih otkrio osnovnu ideju romana. Mogu reći da je sugerirana asocijacija na Zemljinu polutku varka.

‘Putovanje desnom hemisferom’ ima očito dobro promišljenu strukturu. Je li ona nastajala tijekom pisanja teksta ili ste unaprijed znali kako ćete sve posložiti?

Prije nego što krenem pisati dugo razmišljam o cjelini. Imam detaljno razrađenu priču, likove, dijaloge… Kad konačno krenem, to već izgleda kao da potanko bilježim sjećanja na pročitanu knjigu ili odgledani film. Tako je bilo i s 'Hemisferom'. Neke pojedinosti nastaju usputno, otvaraju se nova polja, od kojih neka smjestim u radnju, neka ostavim za neki drugi rukopis, a neka jednostavno odbacim. Primjerice, u slučaju 'Blockbustera' pisao sam jedno poglavlje dnevno i bio je gotov za 23 dana. To se doista čini brzo, no s tom sam se pričom godinama nosio, gotovo da je postala teret kojeg sam se morao riješiti. Ostaci 'Blockbustera' dobili su novi život u poetskoj zbirci 'Zapisano metkom'.

Roman odlikuje snovita i asocijativna atmosfera te je značajno drugačiji u odnosu na ‘Blockbuster’, vaše dosad najpoznatije prozno djelo. Možete li usporediti nastanak ta dva romana, odnosno njihove različite pripovjedne registre?

'Blockbuster' je nastao iz grča, dok je 'Hemisfera' pisana opušteno i razigrano. Kad sam završio s pisanjem 'Blockbustera', doslovno sam odahnuo, za razliku od 'Hemisfere', kad mi je gotovo bilo žao što je kraj. I sad me, nakon objave, drži osjećaj da sam mogao nastaviti pisati, no onda bih sigurno opteretio priču, tako da vjerujem kako je ovo ipak prava mjera. 'Blockbuster' je linearan, dok 'Hemisfera' ima cikličku strukturu - ako je krenete čitati od sredine i na tom je mjestu završite, opet ćete dobiti cjelovitu priču.

Kad već spominjem ‘Blockbuster’, moram vas pitati je li bilo ponuda da se po njemu snimi film ili miniserija? Naime, u pitanju je bez sumnje jedan od suvremenih hrvatskih romana koji ima i filmski DNK, vrlo prijemčiv prezentaciji u drugom mediju.

Bilo je ponuda nekoliko filmaša, a uglavnom su se svodile na to da apliciramo prema HAVC-u i zajednički razvijamo scenarij, što sam odbio jer jednostavno ne znam pisati filmski scenarij, a aplicirati za nešto samo kako bi se dobio novac, bez jasno postavljenog dugoročnog cilja… Sorry, nisam taj tip. I inače stvari za koje znam da će netko napraviti bolje od mene prepuštam tim ljudima. Zato se nikad ne petljam u tuđi posao, primjerice dizajnerima u kreiranje naslovnica i slično. U slučaju 'Blockbustera' najkonkretnija ponuda bila je ona Srđana Dragojevića, koji je složio sjajan sinopsis. Znate ono kad čitate i kažete sebi 'kako se ja ovog nisam sjetio?!', a pred vama stoji sažetak vaše knjige? Srđan je, inače, nekoliko puta izjavio da bi u slučaju snimanja ratne priče s Balkana, nakon 'Lepih sela', snimio još jedino 'Blockbuster'. Aplicirao je prema HAVC-u i bio odbijen. Nakon toga više nismo razgovarali o tome. Arsen Ostojić mi je također jednom prilikom spomenuo na koji način bi on prišao 'Blockbusteru'. Potpuno je okrenuo perspektivu i fokus je s naratora postavio na dva sporedna lika. To mi se također jako svidjelo.

U ovom romanu postoje i elementi mistike, onostranog i transcendentalnog. Sve to dosad nije baš bilo u prvom planu u vašim tekstovima do 'Snoputnika' iz 2014. Kako ste se zainteresirali za tu tematiku?

Pa i nisam se pretjerano zainteresirao, sve je to bilo u službi priče. U 'Snoputniku' sam, da bih oslikao čovjeka na rubu apsolutno svega - živaca, egzistencije, života… dao liku dijagnozu tumora na mozgu zbog koje ponekad ne razlikuje san od zbilje. Bilo je zanimljivo stvoriti protagonista koji krene na 10.000 kilometara dugo putovanje i da pritom povremeno nema pojma kamo je pošao, s tim da sam poštovao disciplinu linije od početka do kraja tog puta. Pišući 'Snoputnika', sjetio sam se Corta Maltesea, pa kako se pisanje bližilo koncu, to je više rasla želja da napišem putopis po Prattovom ključu. Zaigrao sam se riječima, stvarao anagrame i njima imenovao lokacije i likove, povijesne osobe smještao u izmaštane situacije i obrnuto te na kraju krivudanja sve to u efektu ogledala vratio na početak i sklopio 'Hemisferu'. Bio mi je super komentar jednog mog prijatelja koji ju je čitao u rukopisu. Pitao me gdje se na putu za Santiago točno nalazi templarska crkva Celesta Tormo jer je on prošao tu rutu i ne sjeća se crkve tog imena. Ne nalazi se nigdje, naravno. Celesta Tormo je anagram imena Corto Maltese, samo što je njemu za oko zapelo baš to ime, dok je ostalih petnaestak anagrama uzeo zdravo za gotovo.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Hena com

Od siječnja ove godine ste nezaposleni, iako je naravno i pisanje posao. Pritom znate da od samog romana ne možete očekivati zaradu koja bi vam omogućila pristojan život, bez obzira koliko 'Putovanje desnom hemisferom' bilo uspješno kod kritike i čitatelja. Kako komentirate taj socijalno-ekonomski aspekt književnog rada u Hrvatskoj?

Nezaposlen sam, ali trenutno tražim posao, ne zanosim se time da mogu pisanjem plaćati račune. Ne znam što reći na tu temu, a da ne ponavljam ono što su već mnogi rekli prije mene. Ovo je malo tržište s oskudnom kupovnom moći. Solidna tiraža kreće se oko 1000 komada. Neka je cijena knjige 100 kuna. Od tih 100 kuna knjižari uzimaju katkad i suludih 50 posto. Od preostalih 50 kuna izdavač mora namiriti tiskare, urednike, lektore, korektore, dizajnere, državu… pa za pisca na koncu ostane tek 10 posto. Čak i ako rasprodaš tiražu, godinama čekaš honorar, a sve u pravno uređenoj zemlji, je li. Prije tri godine, na promociji 'Snoputnika' u Rijeci, rečeno mi je da ne smijem prodavati svoje knjige zato što nemam fiskalnu blagajnu. OK, legalist sam, zato sam prodaju predao tvrtki iz Zagreba. Te večeri prodano je 30-40 knjiga, no nakon promocije su nestali i tvrtka i novac. Poslije nekoliko mjeseci potrage konačno sam došao do njih. Rekli su mi da su u stečaju. Jedva sam ih uvjerio da mi vrate neprodane knjige. Novac nisam nikad dobio. Ali što sad? To je otprilike prosječna hrvatska plaća, a koliki ljudi mjesecima rade bez naknade? Taj roman je rasprodan prije godinu dana i ljudi ga žele, pitaju me kad će drugo izdanje, a ja od njega još nisam vidio ni kune. Na koncu sam ga stavio besplatno na portal za elektroničke knjige Smashwords.

Da, to je tržišno loš potez, no i ovako od njega nemam novca, pa neka ga barem čita onaj tko želi. Inače, govoreći o kupovnoj moći, a za usporedbu igre velikih brojeva… na engleskom govornom području osvane e-book na kojemu primjerice autor ima čistu zaradu od samo jednog dolara. Na takvom tržištu nije problem prodati nekoliko desetaka tisuća primjeraka, a u zemljama s dugom tradicijom markiranja pisca kao osobe i kao zvanja čak i nekoliko stotina tisuća. Ostalo je lako izračunati. Talijansko izdanje 'Blockbustera' na Amazonu donijelo mi je više novca nego sve knjige koje sam objavio do 2016. Također, u nas postoji nešto što se zove naknada za javnu posudbu. Riječ je o honoraru koji autor dobiva na osnovi broja posuđenih knjiga u narodnim knjižnicama. Iako je taj obračun dio redovnih i trajnih zadaća NSK, ta naknada stiže tek nekolicini autora. Većina nije ni evidentirana u sustavu, a knjige su im neprekidno na posudbi. Ti primjeri su samo manji dio slike koja je puno šira od one što prikazuje književni mehanizam. No da ne zaključimo u kiselom tonu - nisam u pisanje ušao zbog zarade, zbog čega na koncu cijelu tu priču lakše podnosim. I ovako mi je najveća plaća koju sam ikad dobio za pisanje stigla u inbox.

Prošle godine mi je jedna žena rekla kako je nakon čitanja 'Snoputnika' odložila knjigu i nazvala roditelje te ih pitala kako su. 'Sjajno', odgovorio sam joj, a ona je na to dodala: 'Morate znati da prije toga, punih 12 godina, nisam razgovarala s njima.'

Prisutni ste i na društvenim mrežama, a nedavno je jedan vaš antiratni post izazvao veliku pažnju medija i mnogi su ga prenijeli. Tako su i dobili klikove koji su važni za marketinške prihode. Što mislite o društvenim mrežama i za što one služe vama? Imate li možda ambiciju postati tzv. influencer?

Nekoliko dana nakon što su se mediji poigrali mojim postom dobio sam poruku: 'Status ti je zapalio regiju, prenose te svi portali, nabijaju si klikove i tako prodaju oglase, a ti od toga nemaš ništa. Budi poduzetan, napiši novi status i reci da je to ulomak novog romana. Što kažeš?' Ne kažem ništa...

Inače, moj post je prenijelo pedesetak portala u sedam, osam država i od svih njih samo me jedan portal pitao dopuštenje za to. Svi ostali su moja razmišljanja, koja na Facebooku dijelim s prijateljima, preuzeli kao da je Facebook deponij besplatnih stvari s kojeg se može uzimati sve što te volja i od toga raditi vijest. Ne znam gdje će to završiti. Valjda ćemo uskoro čitati o tome što je na temu 'umetni-po-želji' Marina V. rekla Kseniji K. u nedjeljno jutro u gradskom prijevozu. Dovoljno će biti to da se novinar zatekne u blizini.

Nakon tog posta javilo mi se desetak novina i portala nudeći mi intervju. Kontaktirale su sa mnom i dvije velike TV kuće, jedna naša i jedna iz BiH. Odbio sam ih. Nemam riječi kojima bih opisao koliko mi je sve to besmisleno. Pogotovo zato što je moj tekst imao samo jednu misao: 'Ne dopustite da manipuliraju vama!' Zar je društvo toliko nisko palo da se ta rečenica komentira tjedan dana? Očito jest. Inače, društvene mreže koristim kako bih se povezao s ljudima s kojima zbog kilometara i vremenskih zona ne mogu uživo ćaskati uz kavu. To mi je u ovom trenutku društvenog sunovrata potrebnije nego ikad – ostati u kontaktu s normalnim svijetom. Za one koji žele pratiti moje pisanje postoji stranica s mojim imenom, a također i svaki od mojih romana ima svoju stranicu.

  • +2

Zoran Žmirić

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Kovačić/PIXSELL

U tom ste postu istupili angažirano i antiratno, pa vas moram pitati i kao sudionika Domovinskog rata kako komentirate aktivnosti u javnosti najprisutnijih veteranskih udruga? Primjerice, cijelu priču oko HAVC-a…

Hahaha, s obzirom na to da sam prethodno spomenuo kako je HAVC odbio moj 'Blockbuster', sad bih, kako i priliči našem svijetu, trebao na tu instituciju nabacivati cjepanice. Iako o pojedincima iz HAVC-a ne znam ništa, volim i pratim film, pa tako vidim i rezultate. Za mene je to dovoljno da podržim njihov rad. A ako je netko u toj instituciji napravio nešto mimo zakona, ne vidim problem, neka ga se procesuira. Braniteljske udruge me ne zanimaju, jednako kao što me ne zanimaju svi oni koji imaju mišljenje o svemu. Ostavio sam rat iza sebe, dogodile su mi se u životu puno uzbudljivije stvari od toga. Primjerice stvorio sam obitelj. Jedina udruga proizašla iz Domovinskog rata s kojom sam kratko vrijeme imao veze bio je riječki ogranak Hvidre, na čijem sam osnivanju bio, no nikad se nisam konkretnije bavio njihovim radom. Poznajem neke ljude iz udruge… Ljudi kao ljudi, neki izgaraju da kolegama olakšaju život, drugi gledaju sebe. Ovi prvi bi to činili i da nisu u udruzi, ovi drugi također. Inače, nakon tog posta sreo sam prijatelja upravo iz riječke Hvidre. Super čovjek, ako ti ne može pomoći, neće ti ni odmoći. Kaže mi da dečkima (sic!) nije dobro sjela moja priča, no da im je on objasnio kako je 'Zoran veteran i ratni vojni invalid te da ima pravo reći što god misli'. Čovjek, ma koliko dobru namjeru imao, ne razumije to da u demokratskom društvu ama baš svatko ima pravo reći što misli i da sloboda nije rezervirana za krug 'zaslužnih'. Na koncu to je jedna od ideja zbog kojih su i pacifisti 90-ih uzeli pušku u ruke.  

Živite u Rijeci, koja se u desnom dijelu javnosti često opisuje kao ‘jugokomunistički grad’ i slično. S druge strane, ima i onih koji će reći da je Rijeka zapravo uspavan i konzervativan grad u kojem se ništa ne mijenja, samo što je ta zamrznuta situacija obilježena standardnom riječkom tolerancijom. Kako vi vidite Rijeku, njene probleme i njene mogućnosti?

Takve izjave čujem isključivo od ljudi koji ne podnose drugačije od sebe i koji ne biraju sredstva da svima nametnu svoje viđenje svijeta. To su oni koji prijete po ulici i zazivaju nasilje. Takve ne držim referentnom točkom svog interesa ni svjetonazora, a tome ne pomaže ni činjenica što još nitko nije jasno i glasno objasnio na što točno misli kad Rijeci daje takav epitet. Kao i desni, tako i lijevi dio javnosti ima svoj stav, svi mi imamo svoj stav, no da bih razmotrio i na koncu eventualno uvažio nečije mišljenje, moram ispred sebe imati osobu koja zna o čemu govori. U današnje vrijeme biti neinformiran znači svjesno odabrati neznanje. Ne želim da mi takvi ljudi troše vrijeme. No svakako bi bilo dobro to pitanje o jugokomunističkoj Rijeci postaviti riječkim braniteljskim udrugama. Bilo bi zanimljivo čuti što o tome misle Riječani koji su se, iako im nije pucalo oko kuća, u tenisicama uputili na bojišta i branili gradove po Slavoniji, Lici, Dalmaciji i to u tolikom broju da su u jeku najžešćih borbi, u valu prvog udara, kad se iz Hrvatske bježalo glavom bez obzira, bili najzastupljeniji na fronti.

Što se tiče Rijeke kao uspavanog grada u kojemu se ništa ne mijenja, ako je to tako, onda je to sjajno, jer to znači da se svugdje u Hrvatskoj sve mijenja na bolje, samo Rijeka spava. To je onda svakako dobra vijest za Hrvatsku.

Ukratko, Rijeka je tradicionalno grad u punom smislu te riječi, što znači urbani život u svim njegovim načinima iskazivanja. Kozmopolitski grad koji je zahvaljujući luci, pomorstvu i blizini zapadne granice spojen s raznim stranama svijeta. I to je tako već koje stoljeće. Ako to usporedimo s domaćim okruženjem, posebnost Rijeke je jasna. Rijeka je otvoren grad: ako te volja - dođi, ako te volja - otiđi. Nema tu velike priče. Potencijal svakog grada su ljudi; ako su motivirani, pomicat će planine, ako nisu, neće ni svoj mali prst.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 9

Prikaži sve
  • drago41053@gmail.com

    Rijeka je na zalost platila ogromni racun u reziji umrezenih kriminalaca koji su se po nalogu krim. organizacije pozicionirali u raznim strankama,sve je to "plod" ne djelovanja trodiobe vlasti u praksi,to mozemo zvati kako nas je volja,ali samo je jedna istina

    03.04.2017 10:14

  • drago41053@gmail.com

    koja paranoja da se smrznes,moj prvi posjet bolnici na susaku je za mene bio kulturni sok,tako bjedno se nikad u zivotu nisam osjecao zbog mizernog izgleda i nereda u "bolnici",kultura je nesto drugo, europski identitet je rijeka izgubila onog momenta kada su je napustili njezini autohtoni...

    03.04.2017 10:28

  • dmaravi5

    ne bi mi palo na pamet komentirati rijeku kao što netko uzme za pravo komentirati split ili zgb. bio sam u rijeci više puta. bilo mi je ok. mislim samo da to nije lijep grad kao split ili zagreb. moje mišljenje. o ukusima se ne raspravlja. ima li rijela kulturni europski identitet više od splita ...

    03.04.2017 16:21

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi