FINALIST TPORTALOVE NAGRADE

Nebojša Lujanović: Biologija je bila jedina nada, a dolaze nam još zagriženiji lavovi

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 24.04.2017 11:12
  • Objavljeno 08.11.2016 u 10:22
Nebojša Lujanović

Nebojša Lujanović

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/PIXSELL

Finalist književne nagrade roman@tportal.hr Nebojša Lujanović u intervjuu govori o svojem romanu 'Oblak boje kože', društvenoj margini i privilegijama, otkriva koju ulogu je književno i terensko istraživanje igralo u nastanku romana, kako se hrvatsko društvo odnosi prema ratnom naslijeđu i zašto u 'Oblaku boje kože' nije opisao idealiziranu sliku Roma

Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku u Bosni i Hercegovini. Bavi se pisanjem, znanstvenim radom i trčanjem maratona. Živi i radi u Splitu. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti.

Njegov roman iz 2015. ‘Oblak boje kože’ u izdanju Frakture jedan je od njih pet koje je među finaliste nagrade roman@tportal.hr izabrao stručni žiri u sastavu Miroslav Mićanović, Jadranka Pintarić, Katarina Luketić, Ivica Buljan i Ursula Burger. Žiri je u obrazloženju napisao da u ‘Oblaku boje kože’ Lujanović ‘ispisuje svjedočanstvo o bivanju Drugim, o bivanju manjinskim, o bivanju nepovlaštenim’ te ‘upućeno uranja u zajednicu Roma koja doživljava rasap tradicionalnih vrijednosti i kodova ponašanja, dok se u novima ne snalazi’. Nas je pak na početku zanimalo kako iz perspektive hvaljenog četvrtog romana Lujanović gleda na svoja prijašnja djela.

‘Oblak boje kože’ vaš je četvrti roman. Kako se i sami kao predavač na Filozofskom fakultetu u Splitu bavite književnošću, možete li donekle distancirano procijeniti svoj razvoj kao romanopisca od ‘Staklenog oka’ iz 2007. pa do ‘Oblaka boje kože’? Što ste naučili o pisanju proze u tom periodu?

U pitanju su iste teme, motivi i kritički stav, a promijenila se samo jedna bitna stvar. Strpljenje. Za taj prvi roman te neke priče nakon toga najradije bih da nikada nisu izašle. Za druge tekstove bih volio da su se kuhali dulje vrijeme. Sada znam da se objavljivanjem romana apsolutno ništa nije mijenja u životu autora. Naprotiv, poslije se osjeća isprazno. Strpljenje. Ali to je stvarno nešto što dolazi s godinama.

Bibliografija

Nebojša Lujanović autor je brojnih pripovijedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. Objavio je sljedeća prozna djela: roman ‘Stakleno oko’ (Parnas, 2007.), zbirku priča ‘S pogrebnom povorkom nizbrdo’ (Algoritam, 2008.), roman ‘Godina svinje’ (Algoritam, 2010.) i roman ‘Orgulje iz Waldsassena’ (EPH-Liber, 2011.).


Roman odlikuje precizno postavljena struktura, s četiri narativne linije. Kako je funkcionirao proces pisanja ‘Oblaka boje kože’ i jeste li od početka znali kako želite da izgleda finalna verzija teksta ili se on mijenjao, rastao tijekom pisanja?

U početku sam imao samo obračun oca i sina u kafani te nesigurnu zamisao da bi sin mogao biti rezultat očeve avanture s Romkinjom. Od toga je ideja narasla do ove kompleksne strukture. Samo što se cijeli taj proces odvijao kroz bilješke, ne tijekom pisanja. Nemoguće je simultano tijekom pisanja razvijati tako zahtjevno postavljenu strukturu. Tek kada su bilješke nabujale do kritične visine hrpe na radnom stolu (razrada ideje, ali i rezultati istraživanja), moglo je započeti pisanje. Tijekom pisanja je bilo sitnih varijacija u odnosu na početnu poziciju, ali temelji su ostali. Razrađena struktura nije demonstracija moći, nego rezultat jednostavne činjenice: poštujem čitatelja, ali i meni mora biti zabavno dok pišem.

Izjavili ste u jednom intervjuu da je ‘Oblaku boje kože’ prethodilo terensko istraživanje. O čemu se konkretno radi i je li to bila i mogućnost da se suočite s nekim mogućim vlastitim predrasudama kada je riječ o Romima? Naime, kada se piše o marginalnim skupinama, s jedne strane postoji mogućnost negativne stereotipizacije, ali s druge i to da se diskriminirane predstavlja kao svece, idealizirane patnike…

Teško je odgovore na ova kompleksna pitanja sažeti u pet redaka. Terensko istraživanje se svodilo na obradu dostupne literature, posjet određenim institucijama (pa i bivšem jugoslavenskom arhivu u Beogradu za podatke o logorašima), ali ono najvažnije i najnedostupnije je razgovor s ljudima iz romskih naselja. U njima sam stekao trajne prijatelje. Skačem na iduću temu: vlastiti stereotipi, da, tražio sam u tim razgovorima pojedince koji će mi svojom 'egzotičnošću' riješiti cijelo poglavlje romana. Što sam više razgovarao s njima, to sam više uviđao da se to neće dogoditi, da smo ustvari vrlo slični, što je prekrasna spoznaja koja mi je zakomplicirala izvedbu romana na tehničkoj razini. I treće, dovoljno sam dugo, posredstvom i doktorske radnje, uključen u teorije identiteta da bih upao u zamku pozitivne ili negativne stereotipizacije. Romi u mom romanu nisu samo žrtve, a u njihove navike i način razmišljanja ugrađeno je nešto što dodatno otežava njihovu poziciju. Sve je to u tekstu.

Fraktura

Fraktura

Izvor: Promo fotografije / Autor: Fraktura

Kako biste definirali vlastitu društvenu poziciju u odnosu na poziciju Enisa Selmanića, krivo optuženog konobara kojim započinje ‘Oblak boje kože’? Vi ste danas doktor književnosti, objavljivani pisac, bijeli heteroseksualni muškarac, imate i vremena trenirati za i trčati maraton itd. Objektivno gledajući, to su sve društveno privilegirane pozicije… Koja su pak vaša iskustva marginaliziranosti i jesu li ona igrala ulogu u nastanku romana?

Dopustite da samo dopunim Vaše kvalifikacije: doktor književnosti s vječnom pozicijom vanjskog suradnika na fakultetima, s povremenim angažmanom, objavljivani pisac bez nagrada i priznanja, heteroseksualni muškarac pet godina bez redovne plaće, bijelac čija egzistencija ovisi o neredovitim honorarima. Maraton nije odraz dokolice, nego nužno sredstvo za psihičku ravnotežu jer druge oblike opuštanja (kafenisanje, TV serije, izlasci, utakmice) ne poznajem. Moguće je da je toj poziciji doprinijela i doktorska disertacija o dekonstrukciji nacionalnog identiteta i ideologije preko nacionalnog kanona. Taj znanstveni stav, kao prošireno područje borbe započeto u mojoj prozi, jednako je neprihvatljiv u obje sfere u kojima imam državljanstvo, što je rezultiralo dvostrukom izopćenošću. Bahato bi bilo reći da potpuno razumijem poziciju Roma, ali svakako određeni osjećaj izopćenosti jest most između naših položaja.

Rat je velika pozadinska tema ovog romana. U hrvatskoj javnosti većinom vlada herojski narativ o ratu iz devedesetih, no iskustvo rata za one koji su ga doživjeli većinom je odvratno. Kako vi gledate na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te na sliku tih ratova koja se danas pokušava službeno uspostaviti?

O ratu nemamo povijest, imamo narative, kao što ste sami rekli, a narativi su konstrukcije osmišljene iz određenih centara moći. Njih je, u slučaju spomenute 'herojske' verzije, vrlo lako locirati. Osobno, mislim da je rat već sam po sebi poraz; nema ništa herojsko u tom barbarskom činu, civilizacijskom iskliznuću, manifestaciji animalnog. Teško mi je sagledati rat devedesetih jer je za takvo nešto potreban perfekt. A jasno je iz dana u dan da se radi o nedovršenom procesu: rovovske pozicije još uvijek su jasno postavljene i odijeljene.

Finalisti tportalove nagrade

Uz Lujanovićev roman, u finalnoj konkurenciji još su ‘Doba mjedi’ Slobodana Šnajdera, ’Područje bez signala' Roberta Perišića, 'Tvoj sin Huckleberry Finn' Bekima Sejranovića i 'Na osami blizu mora' Zorana Ferića, a dodjela nagrade održat će se 14. studenog u 18.30 u zagrebačkom Caféu Velvet (Dežmanova 9).


‘Oblak boje kože’ je na trenutke teško čitati, ne zbog lošeg pisanja, nego baš zbog toga što je proza izvrsna te prikazuje situacije koje su više nego mučne. Izdvojio bih npr. dio koji se bavi odvozom pepela iz nacističkog konc-logora, to mi je kao čitatelju bilo emocionalno i potresno i iscrpljujuće za čitanje. Kako je pisati tako nešto? Koliko ste se uživljavali u takve scene?

U 'logorsku literaturu' prvo sam ušao preko kolegija s doktorata, a kasnije u sklopu istraživanja za roman, i pretpostavljam da je moja letvica 'probavljivog' time malo podignuta. U toj literaturi je gomila scena koje bi predstavljale ziceraški potez za roman (u smislu najbržeg načina izazivanja reakcije čitatelja), ali takvo nešto je za mene predstavljalo nedostojan čin, poput prostitucije. Recimo, piramidalan oblik hrpe tijela koji čuvari zatječu u prostorijama za tuširanje nakon puštanja plina (plin je gust i polako se penje, na dnu hrpe su oni najnemoćniji) ili njihova skliskost zbog koje su ih čuvari vukli kukama (oslobođene fekalije zbog grčenja želudca prilikom gušenja)? Vjerujte mi, u cijelom tom segmentu potisnute povijesti pažljivo sam izabrao najmanje mučne scene, one koje bi imale manje naturalistički, a više simbolički potencijal (odvoženje pepela i spaljivanje dokumenata). Ali i takve su mi poslužile kao neka vrsta toljage kojom treba čitatelja lupiti po glavi, kad već druge taktike ne prolaze.

Iako nije riječ o didaktičnom štivu, roman je definitivno političan, društveno kritičan i nosi određenu poruku. Čemu se kao autor nadate od čitateljstva ‘Oblaka boje kože’ i vjerujete li da čitanje ovog romana može natjerati ljude da se zapitaju oko nekih svojih predrasuda?

S godinama se iluzije polako ljušte, sve ih je manje, ali ona zadnja, od koje ću odustati, ta je da ljudi čitanjem postaju – bolji. S koliko god se podsmijeha morao boriti.


‘Poslušajte poneko predavanje profesora filozofije, povijesti ili čak književnosti, bilo gdje u regiji, pa ćete vidjeti koja se količina mržnje generira na toliko mladih ljudi’, izjavili ste u intervjuu Nacionalu prošle godine. I sami predajete mladima. Osim gradiva, trudite li se prenijeti im neke vrijednosti?

Kao što sam spomenuo u svojoj prethodnoj jadikovci, moja predavačka pozicija je minimalna i povremena, u svakom slučaju nedovoljna da bih uspio prenijeti bilo što. Ali opet sam dovoljno prisutan da shvatim kako se, daleko od očiju javnosti, ključna svjetonazorska preusmjerenja odvijaju tu, a ne na ulici i djelovanjem minornih udruga. I još jedna ključna stvar. Puno se u intelektualnim krugovima govorilo o tome da će biologija riješiti određene stvari, to nam je bila jedina nada. Shvatio sam da neće te da dolaze mladi i još zagriženiji lavovi. U cijeloj regiji.

Opasnost pripovijedanja o ljudima s margine je, između ostalih, zanemariti perspektivu privilegiranih ili mainstreama. Tj. onih koji svojom pozicijom i stvaraju marginu te koji se suprotstavljaju mogućnosti da marginalni budu ravnopravni. Pritom čak nije potrebno biti posebno angažiran, dovoljan je tek izostanak interesa za iskustvo drugih i drugačijih. Kako ste tom izazovu pristupili u pisanju ‘Oblaka boje kože’?

Locirati centar je prevelik izazov jer to znači ujedno pronaći rješenje problema. Koji je to centar što generira diskriminaciju prema Romima? Naravno da nema masterminda niti jednog tajnog ishodišta, radi se o policentričnim složenim mehanizmima. Neka od njih su školski udžbenici u kojima nema nijedne rečenice o romskoj zajednici, bilo kojoj manjini te njihovim umjetnicima i intelektualcima; zatim filmovi, crnke kronike dnevnih novina, vicevi i elementi popularne kulture itd. Tom složenom mehanizmu ljudi svakodnevno doprinose, a da nisu toga ni svjesni i to svaki put kada se nasmiju na nekakav vic ili uzviknu određenu parolu na stadionu. To je ono obeshrabrujuće i trebali bismo djelovati na stotine razina, sustavno; neće jedna knjiga promijeniti puno toga.

Živite i radite u Splitu. Kako iz te perspektive izgleda hrvatska književna scena i činjenica da je previše toga vezano uz hrvatski književni pogon koncentrirano na Zagreb i u Zagrebu?

U maloj zajednici, u kojoj svi sve poznaju, biti isključen iz svakodnevnih druženja i okupljanja je kobno za recepciju i afirmaciju knjige i nitko ne može uvjeriti u suprotno. U drugim, složenijim sredinama nepovezanost i dislociranost su samorazumljive. Ovdje je to neoprostiv grijeh. Jedino rješenje je decentralizacija kulturnih procesa, nakon čega će se i ta margina (kao što je Split za vrijeme Pričigina ili Festivala svjetske književnosti) osjetiti kao centar događanja.




Je li roman percipiran u romskoj zajednici?

Pisao sam pod ogromnim pritiskom i strahom od njihove reakcije. Moj strašni sud na Borongaju je na kraju ipak odobrio tekst i nakon toga mi je bilo potpuno svejedno što će se dalje zbivati. Kako je rekao moj prijatelj i suradnik na romanu Ivan Rumbak iz romske zajednice sa zagrebačkog Borongaja: 'Fino si ti to opisao. Al, boga mi, povremeno si nas i nagrdio. Ustvari, prikazao si onako kako jest.' Činjenica da su prihvatili tekst kao svoj i pokazali to dvama priznanjima - Romske zajednice Kutina i Svjetske organizacije Roma - predstavlja za mene mali književni Oscar.

Kako su reagirali ostali čitatelji?

Što se tiče ostalih reakcija, tek povremeno u nečijem tekstu osjetim 'do kuda je roman dobacio' i svaki put sam jednako zatečen. Sve što sam postigao gradilo se vrlo sporim tempom i, kako reče jedan od mojih kolega, ne tako davno brojeve svih svojih čitatelja imao sam u mobitelu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi