Povod za Ljubičićevu izložbu njegova je donacija plakata zagrebačkom MSU-u, a izbor kustosice Kristine Bonjeković Stojković uključuje pedesetak plakata s različitim temama, od muzejskog, političkog, kazališnog i glazbeno-koncertnog do sportskog plakata. Iako su plakati samo mali segment Ljubičićeva stvaralaštva, iz spomenute izložbe može se iščitati razvoj njegovog specifičnog vizualnog jezika i pristupa dizajnerskim rješenjima.

Kao i mnogi umjetnici koji su stasali u ozračju Nove umjetničke prakse i konceptualne umjetnosti na našim prostorima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Ljubičić je, iako je diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, odbacio 'lijepu umjetnost' i opredijelio se za 'neslikanje', odnosno, za konceptualni pristup dizajnu i vizualnim komunikacijama, a takav pristup i eksperimentiranje s medijem plakata uočljivi su od samih početaka njegovog djelovanja u području grafičkog dizajna.

U seriji plakata za Studentski centar (1972.) poigravao se s idejom i funkcijom plakata te ga je tretirao kao 'informaciju'.

Drugim riječima, budući da plakat mora prenijeti određenu poruku, Ljubičić čitljivo i jasno navodi sve informacije, ali mu dodaje još jednu sadržajnu dimenziju koja uključuje i tipičan proces nastanka određenog plakata. Na sličan način realizirao je i plakat za izložbu Davida B. Kusika (1975.), interpolirajući ruku s četkom kojom se nanosi ljepilo, odnosno, prikazujući proces samog plakatiranja kao završnu fazu produkcije plakata.

Ključnu prekretnicu u autorovom stvaralaštvu predstavlja projekt cjelokupnog vizualnog identiteta za VIII. mediteranske igre u Splitu (1979.). Znak igara proizašao je iz znaka za Olimpijske igre, pri čemu Ljubičić, potaknut idejom da Mediteran ima zasebnu kulturu, povijest i civilizaciju, odbacuje boje koje simboliziraju tri kontinenta (Aziju, Afriku i Europu) i sjedinjuje krugove u jednu boju.

Njegov plakat Mediteranskih igara odlikuje jasna vizualna čistoća i komunikacijska izravnost i to zato što je upotrijebljen samo jedan znak. U knjizi 'Stoljeće hrvatskog dizajna' povjesničar umjetnosti Feđa Vukić piše da je 'projekt vizualnog identiteta Mediteranskih igara zanimljiv kao primjer uvođenja najviših kriterija vizualne komunikacije i grafičkog dizajna u hrvatski kontekst'.

U Ljubičićevom opusu važno mjesto ima politički plakat. Tijekom 80-ih godina na pojedinim političkim plakatima on koristi, tadašnji državni i ideološki simbol, zvijezdu, ali u formi složene i kontroverzne poruke. Među takvim plakatima ističe se onaj za 11. kongres Saveza komunista (1989.) s prikrivenim likom Tita, u kojem Ljubičić problematizira društvenu poziciju crvene zvijezde koja se polako gasi u oku 'vođe' aludirajući na skori kraj političkog režima.

Plakati 'KRVATSKA' (1991.) i 'Čitajte između redova' (1994.) sugestivno svjedoče o ratu u Hrvatskoj. Na plakatu 'KRVATSKA' autor kombinira velika slova, a dojam šoka stvara 'prskanjem' krvi. U plakatu 'Čitajte između redova' poigrava se s tezom je li uopće taj medij čitljivo sredstvo vizualne komunikacije u današnjem vremenu, pa između zamagljenih slova, 'čitaj između redaka', smješta ozbiljan sadržaj, tj. tekst o agresiji na Vukovar i Hrvatsku, koji možemo iščitati samo ako mu se približimo.

Od 1991., Ljubičić radi plakate za manifestaciju 'Međunarodni dan muzeja', a mnogi od njih bili su zapaženi i nagrađeni kao inovativna rješenja na zadane muzeološke teme. Neki od tih radova uistinu su upečatljivi poput plakata koji povezuje znakove Sinjske alke i Mercedesa, a dovodeći dva vizualna simbola u začudan odnos: 'muzeji i nematerijalna baština', autor otvara prostor za drugačija čitanja poznatih simbola.

Za temu 'muzeji za miran i skladan život', 2000. godine, Ljubičić radi trodimenzionalni plakat 'Volim kvadrat i krug', u kojem nastoji pomiriti dvije različitosti: kvadrat koji simbolizira kulturu Zapada i krug koji simbolizira kulturu Istoka. Pokušaj spajanja različitih elemenata rezultirao je plakatom koji postaje 3D objekt. Tako da, ovisno o kutu gledanja plakata, s jedne strane vidimo kvadrat, a s druge krug.

Na plakatu za 11. Muzički Biennale (1981.), koristi fotografiju uvećanog ljudskog uha koja dominira cijelom površinom plakata tvoreći tako konkretnu, izravnu i jasnu poruku, a na sličan način radi i plakat za koncert pijanista Ive Pogorelića, na kojem je njegovo ime pretvorio u klavijaturu te fotografijom vatre naglasio asocijaciju na njegovo prezime.

Od 1989., Ljubičić se počinje baviti idejom o ujedinjenoj Europi i stvaranju jedinstvenog vizualnog koda koji bi bio nadnacionalan i nadpolitički. U tom smislu, 2002. godine, inicirao je i projekt 'Europa 2020.' kao svojevrsnu platformu za promišljanje vizualnog identiteta Europe. Iz tog projekta održane su dvije izložbe te su nastali plakati 'How will Europe look, Identity/Integrity, Welcome to Europe' na kojima se prožimanjem motiva državnih zastava Europe stvara jednakost u raznolikosti.

Najambiciozniji Ljubičićev projekt svakako je stvaranje total dizajna države, a njegova vizija hrvatskog vizualnog identiteta temeljena je na dvama kvadratima, takozvanim 'kockicama', kao trajnom i prepoznatljivom znaku koji se neće morati mijenjati pod utjecajem društvenih i političkih promjena.

Boris Ljubičić već četrdesetak godina aktivno djeluje u svim kategorijama vizualnih komunikacija i dizajna, od oblikovanja vizualnog identiteta do oblikovanja plakata, knjiga i tipografija. Svojom velikom produktivnošću, angažmanom i medijskom prisutnošću stvorio je poziciju autoriteta na hrvatskoj dizajnerskoj sceni, a svojim dizajnerskim pristupom mijenjao je standardne oblike shvaćanja i poimanja dizajna naglašavajući njegovu društvenu ulogu i odgovornost, čime je utjecao i na buduće naraštaje naših grafičkih dizajnera.