dokukino kic

Nagrađivani srpski redatelj Srđan Keča u Zagrebu: Studentima nikad ne pokazujem svoje filmove

  • Autor: Marcella Jelić
  • Zadnja izmjena 07.11.2019 15:11
  • Objavljeno 07.11.2019 u 12:50
Igor Bezinović i Srđan Keča

Igor Bezinović i Srđan Keča

Izvor: Promo fotografije / Autor: Drago Toroman

U Dokukinu KIC, u sklopu programa ‘Upoznaj autora’, u srijedu je gostovao nagrađivani srpski redatelj Srđan Keča, autor hvaljenih filmskih eseja ‘Posle rata’ (2006.), ‘Pismo ocu’ (2011.) i ‘Mirage’ (2011.)

Prikazan je i dokumentarni film ‘Prava društvena mreža’ (The Real Social Network) koji je Srđan Keča snimio u suautorstvu sa svojim kolegicama iz ugledne londonske filmske škole National Film and Television School (NFTS), Ludovicom Fales i Isis Thompson. Film se bavi velikim studentskim prosvjedima u Velikoj Britaniji 2010. i 2011., kad je vlada odlučila drastično podići cijenu školarina, s minimalnih 3000 na 9000 funti (oko 80.000 kuna), čime bi obrazovanje u Britaniji postalo najskuplje na svijetu.

‘To je jedna velika zabluda mladosti, ali nije mi žao’, kazao je Keča. ‘U mojoj generaciji studenata na NFTS-u bilo nas je osam i jako smo se voljeli, ali bili smo jako različiti, 'neuklopivi', a htjeli smo raditi zajedno. Nazvali smo svoj kolektiv Kitchen Sink baš zbog te različitosti. Htjeli smo isprva snimiti samo neki agitprop film za studente, ali onda smo nas troje nastavili snimati i deset mjeseci kasnije imali smo dugi film. Malo je grub, vidi se da je rađen bez budžeta, sniman je razvaljenom DV kamerom, nismo imali novca ni za kazete, nego smo ih stalno presnimavali. Tada nam se činilo da je to najvažnija star na svijetu', govori Keča, kojega se najviše dojmilo to kako su se studenti transformirali tijekom prosvjeda, od pomalo naivnih do posve radikaliziranih, nakon što su shvatili kako sistem funkcionira i usmjeri se protiv njih ako ga se samo dotakne.

'Prava društvena mreža'

Izvor: Društvene mreže

U razgovoru koji je moderirao redatelj Igor Bezinović, Keča je govorio i o ‘Muzeju revolucije’, svom novom projektu koji će biti hrvatska koprodukcija (hrvatski producent je Restart, producentica Vanja Jambrović). Riječ je o filmu koji se temelji na projektu Vjenceslava Richtera, arhitekta koji je prije pola stoljeća 'predložio odvažnu viziju za muzej koji bi čuvao istinu o nama'. 'U ostacima ovog napuštenog utopijskog projekta nastaje prijateljstvo između sedmogodišnje djevojčice i jedne starice…' stoji u najavi projekta, predstavljenog na Pitching Forumu ZagrebDoxa.

'Muzej revolucije' trebao je biti izgrađen u Novom Beogradu kao monumentalno zdanje posvećeno radničkoj borbi širom svijeta, tumači Keča. 'Richtera nije zanimalo da to bude konvencionalan muzej, nego više neko mjesto revolucije koja teče. Međutim projekt nikada nije otišao dalje od temelja. A kad sam krenuo snimati, u tim su temeljima živjeli ljudi, pa sam htio vidjeti kako napraviti spoj Richterovih ideja i stvarnosti. Želio sam isprva napraviti film o gradu, ali junaci koje sam tamo zatekao bili su izuzetno snažni. Na svakom pitching forumu na kojem smo bili svi su nam govorili: 'Pusti grad i povijest, bavi se djevojčicom, likovima.' Sad se u montaži borimo za to kako da film koji priča o likovima istovremeno priča i o gradu, a da to ne budu dva odvojena filma', obrazlaže autor, priznajući da je posljednjih šest godina započeo rad na niz projekata, ali nijedan nije uspio završiti, pa se nada da će sljedeće godine imati gotov bar jedan film.

U planovima ga je najviše omela akademska karijera jer je posljednjih godina zaposlen na američkom Sveučilištu Stanford. 'Imam sreće jer radim na poslu na kojem mi je dio zaduženja i dalje stvarati. To je rijetkost u SAD-u. Međutim shvatio sam da nije sve vrijeme provedeno sa studentima uvijek produktivno. U početku sam im posvećivao sve svoje vrijeme i trebalo mi je vremena da pronađem pravu mjeru', iskren je Keča, a predaje na odsjeku na koji se svake godine upiše osam studenata. Program traje dvije godine, tijekom kojih studenti snime 28 filmova, u kojima on sudjeluje u nekom obliku kao profesor i mentor.

Govoreći o razlikama između NFTS-a na kojoj je studirao i Stanforda na kojem predaje, Keča kaže da je filmska škola u Londonu strukturirana oko radionica i glavni posao studenata je snimati filmove, dok na Stanfordu imaju jako puno predavanja i drugih akademskih obaveza, a snimanje filmova im je samo jedan od zadataka. 'Mislim da sa Stanforda studenti izađu spremniji za buduću karijeru, bila ona akademska ili kreću dalje u snimanje', govori Keča, dodajući da studenti trebaju izabrati onaj fakultet koji im je pristupačniji i koji manje košta.

Na Stanfordu se uče biti potpuni autori i sve sami rade - snimaju, montiraju, režiraju vlastiti materijal - a kolege s godine asistiraju jedni drugima. Studentima, kaže, nikada ne pokazuje svoje filmove, a oni su uglavnom u dobi od 25 do 35 godina i većinom su prije već studirali, ali uglavnom ne film. 'Neki odluče da se nikada više ne žele baviti filmom nakon tog iskustva, a nekima već studentski filmovi imaju profesionalni status i putuju po festivalima.'

Govoreći o popularnosti dokumentarnog filma danas, Keča je ustvrdio da u vrijeme u kojem je on počinjao karijeru autorski dokumentarci nisu bili tako lako dostupni, pa se sjeća da mu, kad je prvi put gledao 'Belove' Viktora Kossakovskog, 'nikad nije palo na pamet da se nešto takvo može napraviti'. 'Danas ima previše trendova, možda je čak riječ o hiperprodukciji dokumentaraca', zaključio je Keča.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!