MOTOVUN FILM FESTIVAL

Mustafi Nadareviću i Radi Šerbedžiji dodijeljena nagrada 50 godina

  • Autor: M.P.
  • Zadnja izmjena 27.07.2018 13:07
  • Objavljeno 27.07.2018 u 13:07
Igor Mirković, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Nenad Puhovski

Igor Mirković, Mustafa Nadarević, Rade Šerbedžija, Nenad Puhovski

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Stephany Stefan

U Motovunu je u četvrtak dodijeljena najstarija nagrada Motovun Film Festivala, 50 godina , dvojici glumačkih bardova Mustafi Nadareviću i Radi Šerbedžiji za pola stoljeća maratonske izdržljivosti u nimalo blagim uvjetima naše ki nematografije te za neodustajanje od glume za koju je osim ljubavi i strasti prema filmu, bilo nužno imati i veliku snagu volje.

Dvojici kraljeva, kako ih je nazvao direktor MFF-a, Igor Mirković, nagrade su uručili dvojica laureata iste nagrade ‒ producent, redatelj i osnivač ZagrebDoxa, Nenad Puhovski, i redatelj i osnivač Motovun Film Festivala, Rajko Grlić.

„Umjetnost življenja i glume negdje su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja jer na sceni možeš umirati mnogo puta, a ostati živ“, riječi su Mustafe Nadarevića, glumca koji će starijim generacijama vjerojatno zauvijek utjelovljavati lik Leonea, neposluhu i tragediji sklonog mladog Glembaja iz slavne ekranizacije ove Krležine drame. Iako je za sebe znao reći da se uvijek izvlačio na talent i da je tek iza tridesete počeo ozbiljno raditi, Nadarević u svojoj dugoj karijeri započetoj već u prvom osnovne kada je na školskoj priredbi zbog svoje duge kose i piskutavog glasa glumio Crvenkapicu, odigrao je više od 150 kazališnih uloga i snimio više od 60 filmova, drama i TV serija s najvećim redateljima jugoslavenskog, hrvatskog i BiH filma. Spomenimo samo uloge u kultnim filmovima kao što su Otac na službenom putu, Već viđeno, Kuduz, Žute dunje, Ničija zemlja, Gori vatra, Kod amidže Idriza...

Tijekom svog boravka u Motovunu Mustafa Nadarević prepričao je anegdote koje je doživio za vrijeme svoje duge karijere. Nije bio skroman na riječima, ali je skroman kada su u pitanju njegove glumačke sposobnosti. Više je puta rekao kako je njegova gluma grozna te ne razumije zašto ga redatelji toliko vole. Smatra kako je za uspješnu glumačku karijeru potrebna sreća i splet okolnosti. Da bi zaradio, prihvaćao je sve uloge, odbijao je samo one koje ne bi stigao odraditi zbog drugih projekata. Mirovinu nema u planu, gluma je za njega posao koji radiš do kraja života. Biti prirodan i moći briljantno lagati po njemu su najveće teškoće glumačkog umijeća.

Najveći krležijanac među glumcima kojemu je ovaj slavni pisac u amanet ostavio svoj šešir i proročanstvo da će mu život biti borba s divljim zvijerima, Rade Šerbedžija, jedan od najslavnijih glumaca s ovih prostora, prošao je put od velike zvijezde jugoslavenskog filma do apatrida i izopćenika u devedesetima pa sve do kasnijih uloga u holivudskim filmovima. Niz sjajnih uloga ostvario je u filmovima svog omiljenog redatelja Živojina Pavlovića ( Hajka, Dezerter, Crveno Klasje), a najuspješnija filmska godina u to vrijeme za Šerbedžiju vjerojatno je bila 1986. kada osvaja titulu najboljeg glumca na pulskom festivalu i to za filmove Večernja zvona Lordana Zafranovića i San o ruži Zorana Tadića.

„Za glumu je najbitnija ljubav i blagost, koje se mogu naći jedino u samoći, a mudrac je onaj koji to nauči u mladosti“, rekao je Šerbedžija u Motovunu tijekom razgovora Netočno u podne kad se prisjetio stvaranja filmova na domaćem terenu i inozemstvu od svojih početaka do danas. Iako je tijekom svoje karijere radio na velikim projektima, nikad nije o njima razmišljao kao o životnim prekretnicama, već se jednostavno prepustio svakom poslu. Najvažnija stvar u filmu je krupni kadar, jer u njemu nema laži, zaključio je Šerbedžija.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!