INTERVJU: KRISTIJAN VUJIČIĆ

Moj roman kritizira potrošačko društvo u kojemu su ljudi postali roba

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 05.11.2015 10:22
  • Objavljeno 05.11.2015 u 10:22
Kristijan Vujičić

Kristijan Vujičić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U razgovoru za tportal.hr pisac i urednik Kristijan Vujičić govori o svojoj novoj 'Knjizi izlazaka' i ljubavi u postmodernom potrošačkom društvu, analizira aktualnu situaciju u izdavaštvu i društvu te uvjerava da optimizam može preživjeti i u dugogodišnjoj hrvatskoj depresiji

'Knjiga izlazaka' Kri­stijana Vujičića pisana je na granici romana i ulančanih pri­povijesti koje na duhovit i jednostavan, a opet uman način govore o doživljajima četrdesetogodišnjega glavnoga lika Božidara Kukeca i njegovim legendarnim izlascima, poručuju iz naklade Ljevak, gdje Vujičić radi kao urednik, za što je prošle godine dobio i Kiklopa.

Vujičić je rođen 1973. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te di­plomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i recenzi­je u više časopisa za kulturu i dnevnih listova. Već gotovo cijelo desetljeće uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazi­vom 'Paralelni svjetovi' u zagrebačkoj Knjiž­nici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, a objavio je već i četiri romana. 'Knjiga izlazaka' peti mu je roman, iako se može raspravljati o tome treba li ovaj tekst klasificirati isključivo kao roman.

Hrvatska je već nekoliko godina u depresiji raznih vrsta, a 'Knjiga izlazaka' čini se kao optimističan roman. Koliko je opća atmosfera u društvu utjecala na pisanje ovog romana, ima li u njegovoj duhovitosti i humanizmu i nota otpora prema aktualnoj realnosti?

Depresija kao da nagriza sve pore našega društva i ona se prenosi s pojedinca na mnoštvo i obrnuto, poput neke vrste zaraze koja se širi i okužuje koga god stigne. Vidim razne oblike izdanaka depresivnosti – od rezigniranosti preko gađenja do odustajanja – na raznim mjestima… u tramvajima, u šetnjama gradskim ulicama, u poslovnom okruženju i na putovanjima.

Osobno, ne mislim da je u našem slučaju riječ samo o financijskoj krizi kao generatoru svih takvih umarajućih dijagnoza društva, već je problem puno dublji. Riječ je krizi međuljudskih odnosa i povjerenja. Ljudi ne vjeruju jedni drugima onako kako bi trebali… 'Knjiga izlazaka' jest optimističan odgovor na tu situaciju. Kukec sa svojim pričama o izlascima, Gott i Vargek iz Odjela za ćudoređe sa svojim djetinjastim međusobnim nadmudrivanjem i mnogo duhovitih događaja i anegdota pokazuju jednu drukčiju stranu života, onu duhovitu i smiješnu stranu naše svakodnevice koja također postoji. Po mojem mišljenju ona je i važnija i vrednija od neprestanoga bavljenja političkim temama, gledanja zatupljujućih televizijskih programa ili kronične brige o svemu i svačemu. Većina nas preživljava na ovome svijetu s malim financijskim resursima, pa ako je već tako, promijenimo to ili, ako to nismo u mogućnosti, prestanimo plakati. U životu postoji i lijepih, smislenih i radosnih dana i trenutaka. Okrenimo se njima i ljudima s kojima smo bliski. Dopustimo da se u nama razvije određena doza autoironije i smijmo se onome što je prošlo, ne zamišljajmo negativan razvoj osobnih događaja u budućnosti i živimo 'sada i ovdje'.

U sceni u kojoj glavnog lika Božidara Kukeca posjećuju iz Odjela za ćudoređe prepoznajem hommage početku Kafkina 'Procesa', kada Josefa K. posjećuju dva policajca. Jesam li pogodio ili posve promašio?

Pogodili ste što se tiče 'Procesa', iako je taj hommage utjelovljen u moj tekst na jedan drukčiji način. Naime, nedostajao mi je obrazac za mnoge duhovite priče o izlaženju, ljubavi i usamljenosti koje sam doživio, čuo i prepričao ili izmislio. Lako se može napisati niz dogodovština koje nisu međusobno povezane, a meni je nedostajao neki montipajtonovski ulet dvojca koji razbija monotoniju jednoga zagrebačkog (ili bilo kojega drugoga) samca. S druge strane moj glavni lik preziva se Kukec pa tako kroz svoju noć propitivanja, svojevrsnu tamnu noć ('noche oscura') od Kuk(e)ca u kafkijanskom preobražaju postaje čovjek svjestan svojih nedostataka, propusta, ali i silne ljubavi koju ima u sebi – i koju može podijeliti s drugom osobom. Osim toga, Božidar Kukec ima isto prezime kao i Krležin lik velikoga usamljenika Rafaela Kukca iz novele 'Vjetrovi nad provincijalnim gradom' (iz knjige 'Hiljadu i jedna smrt') koja mi je jako draga… Moj roman prepun je takvih skrivenih ili (polu)otvorenih referencija, ali kako je sve izvedeno na jedan sasvim drukčiji, pomalo opušten i razigran način, čitatelji mogu uživati u romanu na više razina.

Kao druge književne referencije navode se Bukowski i Bulgakov. Zapravo su to sve bili pisci usamljenici, izvan službenih literarnih krugova, ali zato svojim čitateljima iznimno važni. S obzirom na svoje čitateljsko, spisateljsko, ali i uredničko iskustvo, možete li objasniti što određenu knjigu ili pisca može tako jako uvezati s emocijama čitatelja?

Baš poput Kafke, i Bulgakov i Bukowski pomalo su izmješteni likovi iz službenih literarnih krugova. Vjerojatno je i sa mnom tako, teme kojima se bavim i način na koji pišem stavljaju me nekako izvan, na marginu… Istina je da mi odgovara takva pozicija, jer mogu pisati što želim, a s margine se bolje vidi i središte i ono izvan fokusa javnosti. Ipak, postoje autori koji unatoč nepripadanju nekoj struji ili krugu, izmisle svoj kvadrat i pomoću matematičke kvadrature kruga ostvare kontakt putem rečenica koje zapisuju s određenim brojem čitatelja. Autori koje spominjete su u svom izričaju vrlo različiti, ali čitatelji mogu naslutiti njihovu iskrenost, emociju i izvornost onoga što pišu… bilo da je riječ o izrazito stvarnosnim situacijama prepunim opskurnih mjesta i pijanaca, opisa lošega seksa i odvratnih ljudskih duhovnih i tjelesnih zadaha, s jedne strane, ili da je riječ o fantastičnim prikazima ljudi koji lete iznad svijeta, mačke koja govori i Pilata kojega neugodno boli glava, s druge. Usamljenici svojega doba od Kierkegaarda preko Kafke do Bukowskoga uvijek će naći svojega čitatelja, jer iza njih ostaje dobra literatura. To je jedina ostavština koja je bitna. Tako je i s mojim Kuk(e)com, on je nešto čitao, malo ljubio, a puno razgovarao i tražio. Na kraju je našao samoga sebe, na margini, usamljenoga i spremnoga da se prihvati takvim i krene dalje, ostajući u mjestu i čekajući ljubav. Ponekad se krećemo čekajući, a usamljenost prerasta u kvalitetnu samoću koja postaje preduvjet ljubavi i bliskosti.

Koliko bi 'Knjiga izlazaka' bila drugačija da je Božidar – žena? Naime, serijska monogamija muškaraca u društvu se percipira drugačije nego istovjetno ponašanje žena.

Razmišljao sam i o tome u zadnje vrijeme, pogotovo nakon izvrsnih prvih reakcija na roman, da napišem i 'Knjigu izlazaka' iz perspektive ženskoga lika, neke Božice… I s te sam strane čuo mnogo zanimljivih i začudnih priča… i trebalo bi, koliko je to moguće, čitati ovu moju knjigu na jednoj univerzalnoj razini. Slučajno je ovdje riječ o muškarcu, ali slične anegdote, događaji i neugodnosti doživljavaju i žene. I dok se za muškarca koji živi kao serijski monogamist može čuti da je veliki ljubavnik, mačo ili muškarčina, ženu bi se u istom slučaju nazivalo pogrdnim imenima. To, dakako, nije u redu i govori o stanju naših suvremenih društava u kojima žene ne uživaju ista prava kao i muškarci. I mi kao društvo moramo raditi na tome da žene imaju iste mogućnosti kao i muškarci kako u privatnom tako i u poslovnom, političkom ili bilo kojem drugom društvenom aspektu.

Ali, ovo je bitno… moj roman ne daje pozitivne poene serijskom monogamizmu, upravo suprotno, 'Knjiga izlazaka' kritizira taj fenomen i lažnost potrošačkoga društva u kojem je sve na postmodernistički način dopušteno (anything goes), a ljudi su ljudima postali roba. Kukec je nes(p)retni zaljubljenik u ljubav i zapravo traži samo jednu osobu u svojemu životu. On ne ismijava žene s kojima je izišao, već u svim tim situacijama ispada smiješan, samotan i jadan. Moja knjiga poziva na jedan duhovit, a opet profinjen način mogućega čitatelja da se samopropituje i da zagrli voljenu osobu pored sebe zato što je tu i samo zato što postoji, odnosno usamljene osobe da ustraju u pronalaženju ljubavi, ako to uistinu žele.

'Knjiga izlazaka' može se čitati i kao romantična komedija s protagonistom koji traži ljubav, iako pritom često sam sebi podmeće nogu na tom putu. Kako biste žanrovski definirali ovaj roman?

Zanimljiv mi je vaš naziv romantična komedija, jer na neki način opisuje ovaj roman kao svojevrsni film prepun neobičnih, oporih, ali i lijepih slika. Ipak, nije riječ o takvom žanru… Nisam razmišljao o tome, ali sada kad pitate, čini mi se kao da je riječ o romanesknom vudialenovskom prikazu suvremenoga tržišta ljubavi u kojem Kukec, poput glavnoga muškoga lika iz meni dragoga filma 'Annie Hall', prepričava svoje ljubavne jadikovke kroz apsurdne skečeve, alanfordovske doživljaje i filozofske dosjetke. Ne znam odgovor na vaše pitanje, ali budimo malo inventivni, pa i duhoviti… neka ova knjiga bude (prvi) predstavnik egzistencijalističkoga romana apsurda.


Formalna struktura 'Knjige izlazaka' nudi mogućnost da se čita kao knjiga priča ili kao roman. Jesu li poglavlja knjige nastajala kronološki u odnosu na svoje mjesto u knjizi? Kakav je bio proces pisanja?

'Knjiga izlazaka' pisana je na granici romana i ulančanih pripovijesti i zaista se može čitati na način na koji ste napomenuli. Ali kako bi se održala unutarnja dinamika čitanja, odnosa među likovima, kao i razvoja događaja, preporučujem da se poglavlja (priče) čitaju po redu, kako su i napisane. Iako Kukec u svojim iskazima iznosi doživljaje iz različitih razdoblja, one su zapravo posložene po kriteriju nabrajanja točaka optužnice (zaboravljanje imena ženama s kojima je izlazio, nemarnost, opijanje itd.). Želim reći da sam napisao sva poglavlja knjige u redoslijedu u kojem se nalaze u knjizi... Nakon što sam smislio taj famozni dvojac Odjela za ćudoređe i ideju svojevrsnoga procesa u kojem đavolji odvjetnik Vargek napada glavnoga junaka, a odvjetnik Gott i Kukec nemušto se brane, sve je izgledalo lakše, kao nakon izvrsnoga otvaranja šahovske partije... Doživljene, prepričane i izmišljene priče navirale su tada poput brojnih riječnih rukavaca, međusobno se nadopunjavajući, bujajući i srastajući u jednu neobično lijepu i preglednu rijeku.

Čini mi se da prepoznajem i dozu nostalgije u Kukecovoj geografiji noćnog života – Kulušić, Jabuka nisu više što su nekad bili... Gdje bi danas izlazio mladi Kukec, možda na cajke? U Mediku? Močvaru?

Zamišljeni Kukec svojedobno je posjećivao mjesta kao sto su Kulušić, Lap, Đuro i Jabuka. Neki od tih klubova više ne postoje… Istina je, i njega poput drugih pripadnika njegove generacije pere nostalgija. Ali u jednu stvar sam siguran, Kukec je lik koji ne bi odlazio na cajke, već bi to opet bili neki urbaniji prostori poput Medike i Močvare ili barovi kao što su Vintage i Vinyl. Takvu je i glazbu u knjizi slušao: od Dylana, Casha i Arsena preko Azre, Zabranjenoga pušenja i Majki do Queena i Blacka. Današnji Kukec bio bi suosjećajni aktivist koji čita Naomi Klein i Noama Chomskoga, reciklira i bori se za ljudska prava žena, manjina i slobodu mišljenja općenito.

'Knjiga izlazaka' i još je jedna vaša posveta Zagrebu, ali iz pozicije ljubavi koja uključuje i benevolentnu, ali jasnu kritičnost. Zapravo je jasno što u vezi Zagreba volite, pa hajde da se u ovom pitanju pozabavimo onim što vas u vezi s današnjim Zagrebom boli i smeta…

U pravu ste, Zagreb je moje trajno nadahnuće, a negdje je rečeno da se čini kako kroz svoje romane pišem ljubavno pismo gradu u kojem sam rođen i u kojem živim. Popis nekih stvari koje volim, ali i koje me vezano uz njega i bole, čitatelji mogu pronaći u mojem 'Ponavljanju'. Htio bih ovdje naglasiti kako zamišljam Zagreb: volio bih da to bude kozmopolitski grad u kojem zajedno (su)žive različite kulture, u kojem njegovi građani u međusobnom poštovanju prihvaćaju sami sebe, ali i Druge i drukčije. Volio bih vidjeti više suosjećajnosti među građanima našega grada – bogatih sa siromašnima, zaposlenih s nezaposlenima i potplaćenima, vjernika s onima koji ne vjeruju, starosjedilaca s novopridošlima, većine s manjinama – i obrnuto. Važno je da u ovim teškim vremenima shvatimo kako je ionako previše podjela u društvu i da samo zajedničkim snagama možemo učiniti korak prema postojanju u kojem bi temeljno mjerilo bilo 'biti, a ne imati što više', odnosno kakav je netko čovjek, a ne kako mu je ime i otkuda je. Osvrnimo se oko sebe... porazgovarajmo s bakicom koja zbog male mirovine sakuplja boce... njoj osim novca još više nedostaje ljudski zagrljaj i toplina riječi. Zapamtimo njezino ime. Takvih je primjera puno. Nemojmo dopustiti da oko nas poput sjenki prolaze nevidljivi i bezimeni ljudi. Otvorimo svoja srca i počnimo suosjećati s umornima, bolesnima, potlačenima i mnogim drugima... i postat ćemo slobodniji. Želio bih da ovaj grad bude naš zajednički dom, a ne tek nekakva usputna stanica. Vjerujem da Zagreb i mi, njegovi građani, to možemo i zaslužujemo.

I dalje vodite tribine u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, realizirate i književne večeri kao urednik u Nakladi Ljevak s programom 'Europea u dvorištu'. Opće je mjesto da je izdavaštvo u velikoj krizi i da kultura gubi svoju publiku. Vidi se socijalno propadanje zbog dugogodišnje krize (npr. sjedite na kavi na špici, recimo, 2008. u odnosu na danas i koliko će ljudi doći moliti za novac, ili kad se šetate Ilicom i vidite sve one obrte i dućane koji su u međuvremenu zatvoreni). Kako na to gledate? Kako to komentirate i potvrđuju li vaša iskustva taj pesimizam? Koliko taj krug socijalnoga propadanja i neimaštine utječe na moguće (i mogućnost) konzumenata u kulturi, izdavaštvu pa onda i u kupovanju knjiga? 

Istina je, izdavaštvo je u krizi i potrebno je dobro promisliti koji su sve razlozi doveli do situacije u kojoj vrlo mali broj ljudi kupuje knjige. Naravno da socijalno propadanje i neimaština utječu na mogućnosti konzumenata vezano za knjigu kao krajnji izdavački proizvod, ali i kulturu općenito. S druge strane uočavamo da postoje i ljudi koji imaju puno i kojima kupnja knjige ne bi trebala predstavljati nikakav problem. Ostaje pitanje, kako to da je knjiga – u kulturi u kojoj je krajnji cilj imati što više (stvari) i zadovoljiti sve svoje (materijalne) želje – postala predmet koji se ne želi? Znam da ovo pitanje zvuči pomalo frojdovski, ali…

Uza sve postojeće probleme svjedoci smo i propadanju knjižarske mreže, kao i zatvaranju brojnih knjižara. Budući da znamo da je hrvatsko tržište knjiga doživjelo jedno od najvećih padova, držim da je problem puno veći od financijskoga. Riječ je o tome da je, po mojemu mišljenju, došlo do urušavanja onoga što nazivam kulturom čitanja. Pritom najviše trpi tzv. ozbiljnija literatura. Knjige koje su prije tridesetak godina bile svojevrsni bestseleri u izdavačkoj kući Naprijed - današnjoj Nakladi Ljevak u kojoj radim kao urednik - kao što su 'Postoji li Bog?' Hansa Künga, 'Bitak i vrijeme' Martina Heideggera ili 'Homo ludens' Johana Huizinge, danas bi teško pronašle dovoljan broj čitatelja odnosno kupaca da ta djela izdavaču uopće budu isplativa. Trebalo bi razraditi i razvijati cijeli niz strategija kako bismo ponovno razvili kulturu čitanja i kupnju knjiga: krenimo od kućnoga odgoja i mogućega usađivanja ljubavi prema čitanju preko pozitivnoga djelovanja izdavača, knjižara i medija do načina na koji će obrazovni sustav poticati čitanje. Zaboravimo razmirice, pogreške iz povijesti i činjenicu da se na tome nije ozbiljno i sustavno radilo. Sada je pravo vrijeme da počnemo djelovati kako bi nove generacije ponovno zavoljele knjige i čitanje. Samo na taj način će krug izdavač – knjiga – čitatelj/kupac uistinu biti povezan… Tek nakon provedenih promjena bit ćemo u stanju kao društvo vidjeti rađanje mnoštva umreženih čitateljskih krugova i parafrazirajući Arhimeda u mogućnosti reći 'ne dirajte naše (čitateljske) krugove'.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!