INTERVJU: DUBRAVKO LOVRENOVIĆ

'Mistika stećaka nikoga ne može ostaviti ravnodušnim'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 19.04.2013 09:40
  • Objavljeno 19.04.2013 u 09:40
Stecci_2D_web

Stecci_2D_web

Izvor: tportal.hr / Autor: Naklada Ljevak

U razgovoru za tportal.hr ugledni bosanskohercegovački povjesničar Dubravko Lovrenović otkriva tajne stećaka, objašnjava njihovo značenje i interkonfesionalnost te iznosi precizne brojčane podatke o njihovoj raširenosti

'Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.' Tako je o stećcima, karakterističnim bosanskohercegovačkim nadgrobnim spomenicima, govorio veliki pjesnik Mak Dizdar, koji je u njima crpio inspiraciju za svoje najbolje pjesme, poput 'Kamenog spavača', Modre rijeke' ili 'Slova o čovjeku'.

Stećci su i danas predmet divljenja, ali i znanstvenog izučavanja, o čemu svjedoči knjiga u izdanju Naklade Ljevak, jednostavnog naziva 'Stećci', čiji je autor bosanskohercegovački povjesničar i profesor sarajevskog Filozofskog fakultetaDubravko Lovrenović. Specijalist je za jugoistočnu Europu u srednjovjekovnom razdoblju, doktorirao je na odnosu ugarske i bosanske krune, a bio je i gostujući profesor na Yaleu. Tematici stećaka Lovrenović je pristupio dvojako – empirijski i znanstveno, ali i estetski i interpretativno, te je njegova knjiga zasigurno među najboljima o ovoj vječno intrigantnoj tematici.

Dubravko Lovrenović u razgovoru za tportal.hr objašnjava i zbog čega stećci i danas fasciniraju i zadržavaju određenu mistiku, no kao njihovu najvažniju osobinu Lovrenović ističe interkonfesionalnost: 'Jednu od najmarkantnijih crta stećaka predstavlja njihova interkonfesionalnost. To je u bosanskom slučaju uključivalo obredna ispraćanja posmrtnih ostataka uz sudjelovanje triju 'registriranih' crkvenih organizacija – Katoličke crkve, Crkve bosanske, kao i Pravoslavne crkve. Realno je pretpostaviti da se svaka od crkvenih organizacija, sukladno vlastitim pravilima i tradicijskim obrascima, brinula za svoje pokojnike, a koliko su obredi pokopa bili slični ili su se međusobno razlikovali, pitanja su bez odgovora, ali se može smatrati sigurnim da stećci kao nadgrobni spomenici u sve tri svoje konfesionalne varijante pripadaju srednjovjekovnom shvaćanju smrti. Sudeći po stećcima, pojava Crkve bosanske nije izazvala bilo kakvu, najmanje radikalnu promjenu u pogrebnoj praksi i konceptualizaciji smrti u odnosu na velike crkve, tako da je nemoguće stećke podijeliti na one koji su pripadali ovoj autokefalnoj crkvenoj organizaciji i one koji nisu. Dok nam u tom pogledu ornamentika stećaka ne može biti od pomoći, natpisi ponekad otkrivaju konfesionalni sastav pojedinih nekropola, odnosno pripadništvo pokojnika jednoj od triju crkvenih organizacija prisutnih u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.'

Možete li se prisjetiti koji je bio vaš prvi kontakt sa stećcima – jeste li ih imali priliku vidjeti već kao dijete, jeste li za njih prvi put čuli u školi, jeste li možda svoj prvi stećak vidjeli u nekom muzeju?

Moj prvi kontakt sa stećcima vezan je za crkvu Sv. Marije u Jajcu – gradu moga rođenja. Naime, uza samu crkvu, kako je i inače bio raširen običaj u srednjovjekovnoj Bosni, nalazila se nekropola sa stećcima od koje je, na žalost, preživjela samo jedna masivna ploča koju je svojevremeno opisao Đoko Mazalić. Ne mogu reći da mi je tada, kao gimnazijalcu, ona značila ono što znači danas, ali sam tragom Mazalićevog teksta, osobito tijekom studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, počeo otkrivati svijet stećaka. Puno mi je, u smislu raspoznavanja toga svijeta, značila knjiga Ivana Lovrenovića – fotomonografija o Bosni i Hercegovini objavljena osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Iako se ne može reći da se o stećcima nije pisalo ili da su u historiografiji i etnologiji nepoznata tema, oni i dalje u sebi kao da zadržavaju nešto misteriozno i mistično. Gledate li vi na njih samo kao na predmet izučavanja ili prepoznajete u sebi i neku emotivnu vezu?

U svojoj višestrukoj kompleksnosti – umjetničkoj, historijskoj, etnološkoj, arhitektonskoj, religijskoj, arheološkoj (kojoj sve ne?) – stećci nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim pa tako ni istraživače ovog povijesnog fenomena. Oni prvenstveno jesu predmet izučavanja ali su istovremeno i medij koji budi emocije. I pored svega što je o njima poznato – a poznato je najmanje toliko da znamo to što nisu bili – oni i dalje sadrže notu misterioznog i mističnog. Misterioznog – barem za mene – prije svega po svojoj brojnosti koja do danas nije našla cjelovito i zadovoljavajuće objašnjenje. Naime, ako ih je danas evidentiranih u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori oko 70.000, realno je pretpostaviti, s obzirom na destrukciju kojoj su bili i još uvijek su izloženi, da ih je u srednjem vijeku moralo biti više od 100.000. Nije teško, uz malo imaginacije koja neće iskliznuti iz područja realnog, zamisliti cijelu regiju njihova prostiranja – od jadranskog zaleđa do duboko u zapadnu Srbiju – prekrivenu ovim monumentima u njihovoj izvornoj ljepoti, u krajoliku ekološki netaknutom. Bila je to, morala je biti, impresivna slika s biljezima posvećenim smrti, ali tako bliskim životu i svemu ljudskome.

U knjizi 'Stećci' između ostaloga pokušavate povijest odvojiti od raznih, ponajviše nacionalističkih mitova. Kako objašnjavate tu pojavu da se stećke želi uklopiti u aktualne nacionalističke matrice na prostoru bivše Jugoslavije i što se takvim prisvajanjem zapravo želi postići?

Povijest prisvajanja stećaka, uglavnom s etnonacionalnih pozicija, nije od jučer. Isto tako povijest njihove znanstvene valorizacije, izvan etnonacionalnih klišeja i stereotipa, bolje rečeno nasuprot njima, također nije od jučer. Tri su nacionalne ideologije – muslimansko-bošnjačka, srpska i hrvatska – od konca XIX. stoljeća stećke nastojale deklarirati kao 'svoje'. Tu antiznanstvenu pojavu razumijevam u kontekstu nastanka i razvoja modernih nacionalnih ideologija i pokreta u čijem se središtu našlo pitanje: 'Čija je (srednjovjekovna) Bosna?' Kronološki gledano, prva se na tom polju pojavila srpska, slijedila je hrvatska, konačno i muslimansko-bošnjačka historiografija. Tako su nastali alternativni historiografski narativi koji su se, usprkos jednoj plejadi autora drukčijih shvaćanja, na životu održali sve do danas.

Svemu tome značajno je pridonijela okolnost da se ulazak ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – popularno nazvanih stećcima – u svijet znanosti nije odigrao u najsretnijim okolnostima. To se desilo stotinama godina nakon što je ovaj kulturološki fenomen postao relikt jedne povijesne epohe, odnosno na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće kada su u zapadni svijet počele prodirati vijesti o postojanju jedne neobične umjetnosti na nadgrobnim spomenicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije. To su najprije bile putne zabilješke nedovoljno dokumentirane da bi na Zapadu pobudile značajniji odjek, posebno jer je zapadna znanost tada bila zauzeta analizom potpuno drukčijih umjetničkih djela, tako da realistični pa i nezgrapni prizori sa stećaka tada nisu mogli izazvati ni pažnju ni oduševljenje. S druge strane, u tadašnjoj osmanskoj Bosni nije bilo snaga sposobnih za samostalno proučavanje i prezentiranje ovog umjetničkog blaga. Od tada nad nekropolama bosanskih i humskih stećaka lebdi magla tajanstva, legende, mita, magije i nacionalne romantike, s bogumilima 'koji se bore za zemlju prečišćenu od vanjskih utjecaja, a protive se vjerskoj netrpeljivosti toliko svojstvenoj vjerskim monopolima istoka i zapada", poput "onovremenih partizana što u svojim planinskim gnijezdima čuvaju nezavisnost i dostojanstvo naroda' kako je to na jednom mjestu objasnila Marian Wenzel, autorica monumentalnog djela posvećenog stećcima.


U tom kontekstu možda je najzanimljivije kako se suvremeni bošnjački autori odnose prema stećcima u kontekstu tzv. bogumilstva u BiH. Možete li objasniti o čemu je tu riječ?

Treba najprije ukazati na to da se pod sintagmom 'suvremeni bošnjački autori' krije određeni broj publicista i amatera koji s medijevalistikom kao znanstvenom disciplinom nemaju puno zajedničkog, pojedinaca iz ovih ili onih razloga odanih romantičarskim i ideološkim tumačenjima povijesti. S druge strane, bogumilski mit (pre)dugo je vršio funkciju formativnog mita Muslimanske/bošnjačke nacije da bi preko noći bio zamijenjen znanstvenim elaboracijama. To se, međutim, upravo događa i taj je proces nezaustavljiv, uostalom u naravi je znanosti kao spoja logike i istinitosti da trijumfira nad konstrukcijama i mitologemima. Nužno je u tom kontekstu podsjetiti da kreatori bogumilskoga mita nisu bili Muslimani/Bošnjaci nego da je on rođen u katoličkim i hrvatskim crkvenim i znanstvenim krugovima. Njegov je rodonačelnik modruški biskup Nikola, 1463. godine papinski legat u Bosni, a oživio ga je u drugoj polovici XIX. stoljeća Franjo Rački – i tada i danas veliko ime hrvatske i južnoslavenske historiografije.

Na stranu sve mistifikacije, koje su osnovne povijesne činjenice koje o stećcima treba znati?

Stećci predstavljaju osebujnu pojavu i vrlo specifičnu sintezu jezika i pisma, vjere i običaja, povijesti i kronologije, kulture, umjetnosti i estetike. Stećci su pretežno vezani za bosansko-humski srednjovjekovni krajolik i teško je, zapravo nemoguće, naći sličnu pojavu koja bi na takav markantan način obilježila kulturni pejzaž neke srednjovjekovne europske zemlje. Od ukupno 69.356 evidentiranih stećaka na 3162 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini ih na 2687 mjesta ima 59.593, u Hrvatskoj 4447, u Crnoj Gori 3049 i u Srbiji 2267. Među pojedinačnim oblicima evidentirano je 12.884 ploča, 37.955 sanduka, 5606 sljemenjaka, 2550 stupova, 305 križeva te amorfnih oblika 293. Ukrašenih stećaka, odnosno stećaka s reljefima, evidentirano je ukupno 4638 primjeraka. Zahvaljujući novijim istraživanjima broj evidentiranih stećaka na prostoru Srbije narastao je na 4118 primjeraka, tj. 3090 spomenika utvrđenog oblika s 203 lokaliteta.

Brojnost stećaka na pojedinim nekropolama važan je pokazatelj kretanja u društvu srednjovjekovne Bosne XIV. i XV. st. Budući da najveći broj nekropola sadrži manje od 10 stećaka, a da je broj nekropola s 300 i više primjeraka koje pripadaju većim zajednicama izniman, mala se groblja općenito mogu smatrati porodičnim, što govori o poodmaklom procesu rastakanja starog rodovskog društva i izdvajanju malih porodičnih zajednica koje, kao znak 'novoga' identiteta, organiziraju svoja vlastita groblja.

Iako sistematizacija stećaka još nije razrađena do kraja, može se poći od ukupno devet njihovih različitih oblika zastupljenih u Radimlji kod Stoca, što znači od ploče, ploče s podnožjem, sanduka, sanduka s podnožjem i visokoga sanduka do visokoga sanduka s podnožjem, sarkofaga te sarkofaga s podnožjem i križa.

Pišete detaljno i o estetskoj i umjetničkoj vrijednosti stećaka. Postoje li možda neki standardni motivi na njima, kakva simbolika tu vlada?

Uz njihov naglašeni simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, pripadajući fondu romaničke i gotičke umjetnosti, među ukrasnim motivima na stećcima raspoznaje se pet skupina koje se međusobno prepliću i upotpunjuju: socijalni i religiozni simboli, predstave posmrtnih kola, figuralne predstave i tzv. čisti ornamenti. Postoji i šesta skupina tzv. neklasificiranih motiva – motivi simbolične funkcije, znakovi geometrijskog oblika, predstave nekih neobičnih predmeta i oštećeni motivi čije značenje je nejasno.

Dubravko Lovrenović na Al Jazeeri govori o stećcima

Od dekorativnih motiva najviše je korištena povijena lozica s trolistima, od simboličnih/religioznih motiv križa, polumjeseca, zvijezda (rozeta) i štitova s mačevima, dok od figuralnih predodžbi najviše ima pojedinačnih figura ljudi i životinja, zatim scena lova na jelene, kola i borbi (turnira). Zajednički gotovo svim oblastima su solarno-lunarni motivi i motivi križeva. Hercegovačko područje najviše krase motivi povijene lozice s trolistima, arkade i tordirane vrpce, zatim štitovi s mačevima, predodžbe jelena i konja, kao i scene kola i turnira. Bosanske stećke krase vrpce i bordure od kosih i cik-cak crtica, spirale i biljne stilizacije. Područje gotovo svih ukrašenih stećaka uključuje cijelu današnju Hercegovinu, kao i dijelove Bosne i Dalmacije.

Markantno mjesto među umjetničkim simbolima pripada posmrtnim kolima. Postoje tri osnovna tipa posmrtnih kola na stećcima: muška, ženska i mješovita. Kola na stećcima, po svemu sudeći, predstavljaju dio pogrebnoga rituala, u nekim slučajevima popraćenog viteškim igrama i borbama. Iz shematskih prikaza kolâ očito je stapanje prastarih pogrebnih običaja s kršćanskim shvaćanjima. Ove likovne predstave ponajprije pripadaju širim krugovima plemstva, a s obzirom na njihovu raširenost u okviru sepulkralne prakse zapadne i srednje Europe opravdano je zaključiti da kola na stećcima predstavljaju jednu varijaciju posmrtnog kultnog plesa.

Najčešće figuralne kompozicije jesu: predstave konjanika, dvoboja, viteških igara, lova i raznih životinja, relativno mali broj portreta konjanika te predstave ljudske glave, polufigura, figura i parova. Ove kompozicije koje ilustriraju detalje iz pokojnikova života ili imaju dublje religiozno-mitološko značenje, uobičajene su u sepulkralnoj praksi europskoga prostora. Značajno mjesto pripada ornamentima: arhitektonskim – koji već time što donekle objašnjavaju sâmo podrijetlo stećaka pobuđuju najveću pažnju (arkade, okviri od tordiranih traka, krovovi, predstave kuće) biljnim – (loza-vitica s trolistom i ljiljan) i geometrijskim – (cik-cak linija, krug, spirala, rozeta). Uz svoju osnovnu funkciju – da kultu pokojnika kao jednoj od središnjih točki religioznosti dâ vidljivo i svima prepoznatljivo obilježje – stećak je, kako to pokazuje ornamentika koja nije bila lišena umjetničkih ambicija, trebao kod gledatelja pobuditi osjećaj za lijepo. Ova estetska funkcija najviše je došla do izražaja u formama tzv. visokih sanduka i sarkofaga u kojima su ljepota, nježnost i bjelina postizali svoj najpotpuniji izraz.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!