KAZALIŠNA KRITIKA: NA DNU

Magelli je posložio ono najbolje iz ansambla Drame HNK

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 06.10.2013 17:39
  • Objavljeno 06.10.2013 u 17:39
  • +12
  • +9

'Na dnu' Maksima Gorkog

Izvor: Promo fotografije / Autor: HNK zagreb

U ratovima oko Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu jedan od argumenata bila je i činjenica da Paolo Magelli, redatelj velikih pozornica i nesumnjivo velikog zamaha, već dva desetljeća u njega nogom nije kročio, dok je bio čest gost Gavelle, ZKM-a, Kerempuha, pa i Velike Gorice. Napokon se dogodilo i to, pa je središnja kazališna kuća već početkom listopada odigrala i drugu ovogodišnju dramsku premijeru, 'Na dnu' Maksima Gorkog u režiji tog odavno udomaćenog Talijana.

Kombinacija je pogođena na nekoliko razina: najprije dolaskom Magellija u vrijeme kad se već opasno kalkuliralo što će biti s vodstvom kuće, a zatim i izborom komada koji danas funkcionira kao lakmus papir socijalne i repertoarne osjetljivosti. 'Na dnu' jest tekst koji jasno pokazuje koliko se daleko čovjeka može dotjerati ne dajući mu priliku da bude čovjek, a sve što su si likovi u tom komadu u stanju učiniti, u čemu ima malo dobroga, zalog je za sve kasnije nove drame, okrutnosti i dokumentarizme. Gorki preko cijelog najbržeg i najsadržajnijeg stoljeća govori današnjim jezikom, sasvim jasno i bez prevođenja, pa ne čudi da su ga se bojali i pokušavali ne igrati i lijevi i desni. Njegov je otpor dehumanizaciji svih vrsta i dalje aktivan i živ, a riječi protagonista s dna više nisu proročke, već zbiljske, istodobno i točna dijagnoza i sasvim jasna uputa.

'Na dnu' je velika predstava, kojoj ne treba dodatka u smislu osuvremenjivanja ili dopisivanja, tek poneko kraćenje i držanje ritma. Ljude koji kod Gorkoga žive u svratištu i glođu se međusobno kao zvijeri, vole se i mrze, tuku i svađaju, zavode i rastaju, Magelli je scenografijom Lorenca Bancija postavio u suvremenu suburbiju ili 'štakornjak', od sirovog betona izliveno polupodzemlje, negdje gdje školsko igralište nadvisuje nefunkcionalni kanalizacijski kolektor. Ukratko, negdje ispod gdje se skupljaju ostaci. Prostitutke, kockari i alkoholičari, propali plemići i umjetnici, manualni radnici i bivši robijaši – svi imaju jednaku životnu priliku da ostanu to što jesu, jer su željezne stepenice koje vode iz tog pakla jednosmjerne.

Tako mračnoj slici završni monolog Satena o 'gordo zvučećem čovjeku' koji je 'iznad sitosti', u nadahnutoj i uobičajeno rastrzanoj interpretaciji Milana Pleštine, tek je dramaturški efektan finale i svojevrsni filozofski oprost. Sve ostalo, prije te završne riječi ionako kontrapunktirane ubojstvima, samoubojstvima i ponovnim odlascima na ulicu ili robiju, služi tome da upečatljivi monolog ostane tek gotovo religiozni testament jednog čovjeka i cijelog društva.

Paolo Magelli je posložio ono najbolje iz ansambla Drame HNK u svoj osebujni red i poredak, tako da svatko ima priliku za svojih pet minuta slave ili barem isticanja, a svako žensko tijelo za pokazivanje aduta. I pored toga, Lana Barić, Iva Mihalić i Daria Lorenci Flatz nose ovu produkciju na njezinoj ženskoj strani, uvijek mađelijevski iskorištene na svoju korist, kao i, u nešto manjoj mjeri, Ana Begić ili Mirta Zečević. Muški dio podjele nije ništa manje spretan u prikazu uništenih sudbina, od gestualnog Pleštine do vješto karikaturalnog Gorana Grgića ili staloženog Zvonimira Zoričića, uz tri posebna aduta: Pjera Meničanina, Leona Lučeva i Bogdana Diklića. Svaki od njih rijetko je ili nikad stajao na daskama HNK, i svaki od njih ih podjednako zaslužuje, Meničanin svojom specifičnom energijom, Lučev potencijalom protagonista, a Diklić iskustvom i činjenicom da se, nakon asistentura i jezičnih savjetovanja, vraća u hrvatsko glumište i glumom. Pritom i briljira, ne samo kao siguran zalog uspjeha predstave, nego i kao dvostruko kodiran Glumac, alkoholom uništeni organon koji po posljednji put daje sve od sebe.

Uz sve dobre strane ove produkcije, ona nosi i poseban problem u spoju Gorkijevog realizma i Magellijevog opsesivnog režiranja raspada čovjeka. Osobni stilemi poput histeričnih ispada i ponovnog uspostavljanja gotovo geometrijskog reda slaganjem stolova i mikrofona daju predstavi melodramatski ton, kojem samo 'pomaže' intenziviranje glumačke interpretacije do namjernog pretjerivanja, što gotovo proizvodi efekt ruganja ili barem nevjerice ne samo na strani gledatelja nego i izvođača.

Izvana, moguće je taj odmak od čitati i kao komentar mjere u kojoj je institucionalno kazalište uopće u stanju zapitati se o stanju i učinku svoje prakse kao uvjerljivog društvenog komentatora ili korektiva. Uz fotografije izvankazališnog dna u programskoj knjižici, službeni teatar se ovdje ogoljuje kao jadikovka za već oprane i položene u lijes, služeći utješenima koji podriguju nakon karmina. Upravo zato što nudi više od pukog naturalizma, ova predstava podsjeća na jaz između onih koji razumiju i jesu, i onih koji nisu, pa ni ne mogu razumjeti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!